morska iz dubina
srijeda, 26.05.2021.
Starenje
Foto: otočka
Ružna je starost sama po sebi. Iako sam vidjela izrazito dostojanstvena starenja. Pa su mi već u mladosti mamila uzdah poštovanja i divljenja. Prema onima kojima je zdravstveno stanje uma i tijela još uvijek dalo zasjest u vrtuljak života. Čitanje, šetanje, putovanja, uredno odijevanje i visoki standardi osobne higijene. Valjda se već tu negdje, u mojim mlađahnim danima, stvorila odluka o dostojanstvenom slijedu u nekom budućem vremenu. Misleći, kao i svi mladi, kako je taj proces dalek i neuhvatljiv.
Gledam svog Starog. U 86-oj. Bio je mlad, visok, zgodan, intelektualac, uvijek s knjigama u rukama i izračunima na papiru. Bespuća svemira i zakoni fizike ga ni danas ne ostavljaju ravnodušnim. U prekretnici života postao je ribar, vrtlar, građevinar, električar, vodoinstalater, kuhar. Sve je to bio. I sve je obavljao kao da je baš to posao njegova života.
Gledam ga danima. Zamagljenog pogleda. Hoda škripavo. Vuče kateter kao kućnog ljubimca. Vrt ga neodoljivo mami. Ali ne može. Nova situacija nalaže nova pravila. I to ga poteže unazad. Sve više vremena provodi ležeći. Autistično ponašanje se pojačava. Mogućnosti se smanjuju. Sposobnost upravljanja samim sobom blijedi. U skladu s time i volja ostaje potisnuta.
Biti suport nekome u procesu starenja nije podrazumijevanje. Težak je to i zahtjevan trud. Traži velika odricanja. Mrvljenje vlastitog ega. Podosta napora. Psihičkog i fizičkog. I veliku poniznost.
Prizori zalaska sunca su jedni od najljepših u prirodi.
Prizori zalaska života baš i ne.
