morska iz dubina
četvrtak, 13.05.2021.
Neman
Foto: Otočka
S današnjeg aspekta bilo je to nepostojeće vrijeme. Vrijeme bezbrižnosti. Sretnog djetinjstva. I odrastanja. Sa slikama koje su mnogim mojim vršnjacima ostale prikraćene i nepoznate. Da sam album životinjskog carstva bila bi ispunjena do posljednje sličice. I svaka bi mogla pričat o snoviđenjima iz mašte. Ali nije bila mašta. Bila je to najzbiljskija zbilja.
Davna godina . Ljetni praznici. Zavalatica. Izlaz Čare na more. Naravno, otok Korčula. Stari i njegov brat u ribolovu. Noćni parangal. I dizanje istog u ranu zoru. Mama i ja ih čekamo na mulu. Ona pali cigaretu za cigaretom. Nervozno pogledava na pučinu. A ja sam bila do koljena u plićaku. Igrala se s vlasuljama, zvjezdačama, rakovima, ježevima, školjkama. To je bio moj play station.
Onda je zvuk morskog motora proparao tišinu otočkog praskozorja. Stari je uplovio u porat. Na provi je ležala mrtva neman od 162 kila. Bio je to morski golub. Trofej kojeg su došli vidit baš svi. Riba je podijeljena . Za one koji ne znaju, brudet od goluba je na granici savršenstva. Naravno, treba ga znat pripremit. S Canon aparatom, kojeg je donio dida iz Australije, napravila sam jednu od svojih prvih fotografija. Tada sam bila ushićena djevojčica. A moj tata heroj.
Jesam li, kao druga djeca volila bajke H.C.Andersena? Ne baš. Moj svijet je tada daleko nadmašivao sve šta su oni napisali. Samo šta je sve moje bilo sa stvarnim okusom soli i mirisom mora.
A snovi? Snovi su mi bili takvi da su uvelike kaskali za nestvarnom stvarnošću. U kojoj se svaki dan nadmetao s prethodnim. Iz tog mnoštva događaja ostao je vatromet uspomena.
