morska iz dubina
četvrtak, 27.05.2021.
Prije Vale
Foto: Otočka
Prije Vale, u dalekoj prošlost, živjela je dolina mog djetinjstva. Kuća pradjedova. Još uvijek bez vode i struje. A nekad davno i bez ceste. Do nje smo, pet kilometara od Sela, dolazili kozjom stazom pješke. Ili na tovaru. Tu je moje djetinjstvo živjelo najljepšu bajku. Izmišljenost. Oslobođenje od svih gradskih stega i moranja. Dolina iz koje sam pila nektar. Živjela nedosanjivo. Udisala vilinski prah sreće. Ko samoniklo bilje, snalazila se u kršu i makiji. S rođacima, vršnjacima, provodila najbezbrižnije dane i noći. Tu se dogodila moja prva ljubav. Na prvu je zaiskrilo između mene i borova, grmova planike, stabala masline, smokava i jabuka cukarinki. Barakokule su samo tada i tu tako zanosno mirisale, a grane šipka su se savijale do poda. Od murve i kupina bili smo brljavi, a zeleni mindeli su bili poslastica. Grožđa je bilo u izobilju, šljive su imale nezaboravan okus, a breskve lastovke do danas nenadmašive.
Četverogodišnjaci, s par mjeseci razlike, rasturali smo u nadmetanju igre skrivača. Mogla sam cijeli dan provest zaglavljena među suhozidom. Ili među granama stabla. Nikada me, onako sitnu, ne bi pronašli. Glad smo sami utaživali berući šta nam pita. I rijetko, zaista rijetko smo čuli dovikivanje roditeljstva da nešto ne smijemo. I tako, u igrama bez granica, na tlu zelene otočke oaze, definiralo me kao zatočenicu i zaljubljenicu svega šta raste iz zemlje. Znali smo satima ležat na travi i gledat u zvijezde padalice. Nigdje nisu bile tako kristalno jasne i na dohvat ruke. Nisu nam smetale bube koje su po nama gmizale, kosa puna mrava, ubodi svega i svačega. Predstava života je bila iznad tih sitnica.
Svaki put, kad iz Vale odlazim u bilo kakvu nabavu ili po drugom poslu, prolazim kraj stare kuće. Ništa više nije kako je bilo. Samo su uspomene i mirisi ostali netaknuti. Ponekad sjednem na urušenu kamenu ogradu i preplavi me cunami ljepote. Koja sam ja sretnica bila. Cijepilo me zarana Jednotom u ljubavi prema nebu, zemlji i moru.
