morska iz dubina
ponedjeljak, 31.05.2021.
Naše malo Misto
Foto: Otočka
Moje malo Misto je satkano od sjećanja i zbilje. Sjećanja prizivaju siromaštvo trpeze i bogatstvo druženja, priče i pjesme. Vrata se nisu zaključavala. Ulazilo se u tuđu kuću zazivanjem imena domaćina. Nikad se nije dogodilo da se putem mimoiđe bez pozdrava. Domaći ili furešti. Nevažno. Pozdrav je bio amen. Čin dobrohotnosti i pristojnosti.
Onda su došla neka druga vremena. Obukli su se dresovi različitih boja. Shodno tome su se prilagodila i međusobna druženja. Stvorili se suprotni tabori. Ali pozdrav je i dalje bio nesalomljivi akt nezaobilazne pristojnosti.
Pa su došla neka treća vremena. Dresovi različitosti boja su se povećali. Timski igrači su počeli mijenjat strane, retoriku i skromnost. Što veći broj prebjega počeo je osiguravati nerazmjerno stjecanje imovine, drskost, bahatost, penjanje po drugima, uključujući i mrtve i dizanje bedema. Poput onog palog Berlinskog. Tradicijski pozdrav, kod mimoilaženja, ostao je samo za pripadnike istog tima. Za druge boje se počela okretat glava. Ili zabijat u pod. Kletve i klevete su gotovo postale programi razvoja Mista, a destrukcija i razdor svakodnevica suživota. Interesi su razdvojili obitelji, kamo li ne susjede i prijatelje. Prijatelj mora imati identičan dress code. Ili je automatski neprijatelj.
I tako, gledam ja iz moje udaljene Vale svoje glasačko Misto, zahvalna na kilometrima civilizacijskog odmaka. Ali i do ovdje se čuje škrgutanje i škripa zuba sveopćeg pučanstva. Jer interes otoka je obojan ratničkim bojama suprotstavljenih strana. Bolja povezanosti s kopnom, izgradnja kanalizacije, dovođenje vode i struje do zabitih lokacija, otvaranje novih radnih mjesta, plasman nadaleko poznatih gastro delicija, sve to ima predznak. I boju.
Tramontana si je danas dala velikog oduška. Puše žestoko. A ja čekam da mi neko dojavi Kako je počeo rat na mom otoku, drugi dio.
