My spiritual exercises
ponedjeljak, 26.05.2014.
TKO JE STAJAO U POZADINI SARAJEVSKOG ATENTATA?
Kada čovjek čita članke o Sarajevskom atentatu, uvijek stiče utisak o nekakvom pokretu revolucionarne omladine, koji je sam zamislio taj atentat, pripremio ga i sproveo u djelo. I takva se verzija historijskog događaja, koji je imao konzekvence nesagledivih razmjera, onda uzima 'zdravo za gotovo'. Oni, sa malo boljim poznavanjem konspirološke literature, naravno znaju da atentat nije smislila «Mlada Bosna», već iza njega stoje malo moćnije (i mračnije) snage. O kakvim je tu silama riječ?
Ne samo 'alternativna' konspirološka, već i 'mainstream' literatura može sadržavati naznake istine o historijskim događajima. Samo je potrebno iščitati između redaka. Da citiram samo dvije rečenice, iz jedne enciklopedije, u vezi uzroka rata.
«Bankarske korporacije i velike banke raspolagale su ogromnim financijskim sredstvima, povezale su se sa industrijom, finansirajući monopolističke organizacije u zemlji i van nje. Finansijski kapital nosio je sobom i izvor pojačanih ekspanzionističkih težnji vodećih kapitalističkih država, čime se još više zaoštrila borba za tržišta i sfere uticaja.» Završen citat.
Ja bih rekao i pametnom dosta. Znači, pitam se, pitam se... Jesu li politički vođe nacija sami za sebe bili izvor «pojačanih ekspanzionističkih težnji»? Ne. Sve piše. U dvije prosto-proširene rečenice. Nikakva alternativna konspirološka literatura. Uvijek sve polazi od 1)bankarskih korporacija i velikih banaka i 2)monopolističkih organizacija (tj. trustovi, koncerni, kompanije i tsl.) Političari koji vode države tek su treća karika u lancu.
SAD je između 1914. i 1917. 'apstinirao' od rata – predsjednik Wilson je dobio izbore između ostalog i obećanjem da se Amerika neće miješati u rat. Američki državni sekretar William J. Bryan izjavio je prije početka rata da su banke veoma zainteresirane za svjetski rat, zbog širokih mogućnosti sticanja ogromnih profita. Da li je onda 'paranoidno' tražiti upravo bankare kao one koji stoje iza kulisa i 'vuku konce'? Tko ima najveću korist od 'velikog rata'? Tko je gurnuo SAD u rat, protivno volji njegovih građana?
Pa kako, reći će netko, nisu onda valjda Rothschildi financirali omladince «Mlade Bosne», Principa i drugove? Nisu. Ne ide to tako direktno, međutim postoji lanac koji ide od Principa do vlasnika najmoćnijih bankarskih korporacija.
Ja ne potcjenjujem pripadnike organizacije «Mlada Bosna», međutim lično duboko sumnjam da su bili u stanju samostalno sprovesti u djelo nešto tako veliko kao što je atentat na carovog nasljednika, jedne od najmoćnijih država Evrope. Ponovo citiram već ranije spomenutu enciklopediju:
«Iako sastavljena od različitih grupa i kružoka, bez jasno izgrađene ideologije, programa i jedinstvene organizacije, M. se borila za jugoslavenstvo i nepomirljivost prema Austro-Ugarskoj...»
Iz prethodnog citata je jasno da organizacija kao cjelina nije nikako bila u stanju samostalno poduzeti bilo što. Dakle, morala je imati neku moćniju sestrinsku organizaciju, koja će je podržati, obezbjediti potrebna sredstva i obučiti u izvođenju akcija. Ta se organizacija zvala – «Ujedinjenje ili smrt», no poznatija je bila pod nazivom «Crna ruka». Ova tajna zavjerenička (masonska) organizacija osnovana je 1911. godine u Beogradu. U proljeće te godine organizaciji pristupa pukovnik Dragutin Dimitrijević-Apis, mason, te postaje uskoro njen vođa. Osnivači su zamislili da organizacija djeluje javno i tajno, pa je shodno tome, imala i dva programa, javni i tajni. Javni program bio je objavljen u časopisu «Pijemont». (Članovi su smatrali da Srbija, - poput Pijemonta u ujedinjavanju Italije - mora imati glavnu ulogu u ujedinjenju Jugoslavije.) Organizacija je imala pečat sa lubanjom i prekrštenim kostima, što također podsjeća na masonske simbole.
Pukovnik Dimitrijević-Apis bio je šef obavještajne službe srpske vojske, a poznat je kao glavni organizator puča protiv dinastije Obrenovića iz 1903. godine. Zajedno sa njim jedan od organizatora ovog događaja (koji je doveo na vlast Petra I Karađorđevića), bio je major Voja Tankosić, također mason. Njegovo se ime spominje u transkriptima sa suđenja učesnicima Sarajevskog atentata.
Negdje se spominje mason Radoslav Kazimirović, kao 'master mind' u organizaciji ubijstva nadvojvode Franza Ferdinanda. Međutim, spomenuti mason bio je zapravo 'čovjek za vezu' sa francuskim masonima, članovima lože Grand Orient. Sarajevski atentat bio je zapravo planiran u Parizu, još 1912. godine, na adresi 16 Rue Cadets – glavnom sjedištu Grand Orient-a. Kazimirović se, sa još nekoliko vodećih članova «Crne ruke» sastao sa francuskim kolegama iz Grand Orienta u januaru 1914. u hotelu St. Jerome u Tolouse-u, gdje je 'pao dogovor' u vezi atentata, koji će se zbiti pet mjeseci kasnije. Grand Orient vuče porijeklo od Francuske revolucije, i predstavlja fuziju framasonerije i jakobinskog pokreta. Citiram samog sebe (post «Tko su bili Iluminati», 20.01.2013.)
«Istina dakle glasi da su jakobinski klubovi bili u stvari francuski iluminati koji su operirali pod drugim imenom (upravo onako kako je bio najavio Weishaupt). Do 1789. godine, više od 2.000 framasonskih loža bilo se pripojilo loži Grand Orient, koju su, kao što je ranije navedeno, kontrolirali iluminati. Što se tiče financiranja revolucije, radilo se o grupi bankara jevrejskog porijekla, međutim, odlučnu pomoć dobili su od Rothschilda, što je bio posvjedočio (u svojem djelu Coningsby) i britanski premijer Benjamin Disraeli.»
Dakle, došli smo tako do veze (naravno na prvi pogled nedokučive) između đaka beogradske gimnazije Principa i francuskih Rothschilda.
Gavrilo Princip bio je najprije đak sarajevske gimnazije, iz koje je bio izbačen 1912. godine, zbog revolucionrnog rada. Školovanje je nastavio u Beogradu, gdje se povezuje sa članovima tajnog masonskog udruženja «Ujedinjenje ili smrt». Od vodećih ljudi organizacije (major Tankosić) dobiva oružje (4 pištolja i 6 bombi). S njime su Nedeljko Čabrinović, tipografski radnik, te Trifko Grabež, kolega iz gimnazije (obojica masoni). Krajem maja 1914. godine trojka se prebacuje u Bosnu. U Tuzli ih sačekuje Veljko Čubrilović, učitelj i povjerenik 'Narodne odbrane'. Trojka 4. juna stiže u Sarajevo. Osim ove 'glavne' trojke, koja se pripremala u Beogradu, postoji i druga, sarajevska, na čelu sa Danilom Ilićem, mladim učiteljem. Čine je dva sarajevska gimnazijalca, Vaso Čubrilović i Cvjetko Popović, te stolar Muhamed Mehmedbašić.
Prvi, neuspjeli pokušaj atentata izveo je Nedeljko Čabrinović, bacivši bombu na automobil kojim se vozio prijestolonaljednik Franz Ferdinand. Povorka je išla pored rijeke Miljacke, kada je došla blizu atentatora, on je bacio bombu, koja je pala na auto, skotrljala se pored njega, te ranila nekoliko osoba. Interesantno je da i pored ovakvog incidenta nisu bile poduzete neke dodatne mjere predostrožnosti. Po prijemu u gradsku vijećnicu, povorka je krenula – istim putem kojim je i došla. Princip je bio samoinicijativno napustio dotadašnju poziciju, te je – jednostavno sačekao da povorka opet naiđe. Kada je Ferdinandov automobil naišao, pritrčao mu je, te iz neposredne blizine ispalio dva hica, smrtno ranivši prijestolonasljednika. Drugi metak, namijenjen generalu Potioreku (austrijskom guverneru Bosne i Hercegovine) smrtno je ranio Ferdinandovu ženu. Dok je auto dospio do guvernerove palače, doktori su mogli samo konstatirati smrt oboje, i prijestolonasljednika i njegove supreuge. Navodno su zadnje riječi Franza Ferdinanda bile «Nije to ništa. Nije to ništa...»
Ferdinand je bio rekao svojem prijatelju, grofu Czerinu, da zna kako je atentat na njega neizbježan, da mu je rečeno već godinu dana ranije da su framasoni odlučni u namjeri da ga ubiju. Interesatno je da je u isto vrijeme, istoga dana u Rusiji bio izvršen neuspjeli atentat na Grigorija Jefimoviča Rasputina, najuticajnijeg savjetnika ruskog cara...
Svi atentatori, izuzev Mehmedbašića, bili su uhapšeni. Princip, Čabrinović i Grabež nisu dobili smrtnu kaznu zahvaljujući činjenici da nisu navršili 20 godina, pa su prema austrijskim zakonima, kao maloljetnici osuđeni na dugogodišnje kazne zatvora. U grupi oko Sarajevskog atentata bilo je ukupno 25 osoba. Na smrt vješanjem bili su osuđeni Danilo Ilić, Veljko Čubrilović, Neđo Kerović, Mihajlo Jovanović i Jakov Milović. Zbog učešća u atentatu bili su osuđeni također na kraće vremenske kazne Mitar Kerović, Ivo Kranjčević, Lazar Đukić, Branko Zagorac, Marko Perin, Cvijan Stjepanović. Miloviću i N. Keroviću bila je smrtna kazna zamijenjena dugogodišnjim zatvorom. Njih osmorica (Princip, Čabrinović, Grabež, Milović, N. i M. Kerović, Đukić i Perin) umrli su u zatvoru, dok su drugi bili oslobođeni nakon sloma Austro-Ugarske, 1918. godine.
Vaso Čubrilović poslije II svjetskog rata bio je profesor na Filozofskom fakultetu u Beogradu, te ministar u jugoslavenskoj vladi. Jedan od učesnika u atentatu, Mladen Stojanović bio je najprije osuđen na 16 godina zatvora, potom pomilovan. Studirao je medicinu u Zagrebu, a u II svjetskom ratu bio je partizanski komandant. Poginuo je u borbi sa četnicima 1942. godine, i po njemu je dobila ime jedna zagrebačka bolnica.
Izvadak iz transkripta sa suđenja učesnicima Sarajevskog atentata
Predsjednik – Da li ste vjerovali da bi Slaveni južne Austro-ugarske mogli imati koristi od vašeg čina?
Princip – Slagali smo se u pogledu izbora sredstava za pomaganje južnih Slavena.
Predsjednik – Koja su to bila sredstva?
Princip – Ubijstvo; nestanak onih koji su se protivili ostvarenju Pan-Slavije i koji su bili nepravedni prema narodu.
Određeni pasusi saslušavanja za vrijeme sudskog procesa potvrđuju uticaj i involviranje međunarodne framasonerije u vezi planiranog ubijstva nadvojvode Franje Ferdinanda:
Čabrinović – On [Kazimirović] je framason, čak donekle jedan od šefova. On je otputovao u inostranstvo odmah [nakon što su se ljudi ponudili da izvrše atentat]. Otišao je u Rusiju, Francusku i Budim-Peštu. Svaki puta kada sam pitao Ciganovića kako su daleko naši projekti odmakli, on mi je odgovorio da ću saznati kada se Kazimirović vrati. Otprilike u to vrijeme Ciganović mi je također rekao da su framasoni već bili osudili na smrt prijestolonasljednika prije dvije godine, no nisu bili našli ljude da sprovedu u djelo njihovu 'presudu'.
Premušić – Da li ste čitali Rosićeve knjige?
Čabrinović – Čitao sam njegovu raspravu o framasoneriji.
Premušić – Da li su ove knjige bile distribuirane u Beogradu?
Čabrinović – Ja sam ih posložio za štampanje.
Premušić – Kažite mi, vjerujete li u Boga ili bilo što?
Čabrinović – Ne.
Premušić – Da li ste mason?
Čabrinović – Što me to pitate? Ne mogu vam odgovoriti u vezi te teme.
Premušić – Da li je Tankosić mason?
Čabrinović – Da, i Ciganović također.
Predsjednik – Iz čega proizlazi da ste vi također mason, zato jer framason nikada ne priznaje nikome osim drugom masonu da on pripada tom društvu.
Čabrinović – Molim vas da me ne pitate o toj temi jer vam neću odgovoriti.
Predsjednik – Kažite mi nešto o motivima. Da li ste znali prije počinjenja atentata da su Tankosić i Ciganović framasoni? Da li je činjenica da su oni framasoni imala uticaj na vašu odluku?
Čabrinović – Da.
Predsjednik – Da li ste od njih dobili misiju izvršenja ubijstva?
Čabrinović – Nisam ni od koga dobio misiju izvršenja ubijstva. Framasonerija ima veze s time utoliko što me je bila ojačala u mojoj namjeri. U framasoneriji je dozvoljeno ubijati. Ciganović mi je rekao da su framasoni osudili na smrt nadvojvodu Franju Ferdinanda godinu dana ranije.
Predsjednik – Da li vam je rekao od samog početka ili samo nakon što ste sa njime govorili o vašoj žeji da izvršite ubijstvo?
Čabrinović – Već smo govorili o framasoneriji no on mi nije rekao ništa o osudi na smrt prije nego što smo definitivno odlučili da izvršimo ubijstvo.
Slijedeći pasus je sa saslušanja Principa, koji je ispalio fatalne pucnje u nadvojvodu i koji također potvrđuje izvor zavjere ubijstva u Loži:
Predsjednik – Da li ste govorili o framsonstvu sa Ciganovićem?
Princip (drsko) – Što me to pitate?
Predsjednik – Pitam vas jer moram da znam. Da li ste s njime razgovarai o tome ili ne?
Princip – Da, Ciganović mi je rekao da je framason.
Predsjednik – Kada vam je to rekao?
Princip – Rekao mi je to kada sam ga pitao o sredstima za izvršenje ubijstva. Dodao je da će govoriti sa određenom osobom i da će dobiti potrebna sredstva. Jednom drugom prilikom, rekao mi je da je prijestolonasljednik bio osuđen na smrt u Masonskoj loži.
Predsjednik – Jeste li vi framason?
Princip – Čemu to pitanje? Neću vam odgovoriti. (Nakon kratke šutnje): Ne.
Predsjednik – Da li je Čabrinović mason?
Princip – Ne znam. Možda je. Rekao mi je jednom da će se pridružiti loži.
[«Scarlet and the Beast», prema knjizi Leon de Poncins, «The Secret Powers Behind Revolution», 1929.]
petak, 16.05.2014.
UČINITI NEŠTO U VEZI VREMENA
Još 2007. godine bio sam downloadirao knjigu «Doin'Something About the Weather» Victora Boesena, i nisam je bio pročitao, jer sam mislio da ne sadrži ništa interesantno. Tek sam je nedavno pročitao, jer, ispostavilo se, bio sam u krivu. Knjiga naime sadrži neke odista zanimljive detalje.
«Everybody talks about the weather but nobody does anything about it» je izreka pisca Marka Twaina, prijatelja Nikole Tesle. Dakle, svi pričaju o vremenu, ali nitko ništa ne poduzima u vezi njega. Ova izreka spominje se u uvodu Boesenove knjige. Ona je objavljena još 1975. godine, i u njoj je autor (pre)optimistički najavio da će do 2000. godine čovjek steći veliku kontrolu nad nemilosrdnim razornim silama vremenskih nepogoda. Jer te vremenske neprilike uzimaju godišnji danak, uništenjem hrane i imovine, u iznosima od milijardi dolara.
Ono što je interesantno, i što je Boesena 'natjeralo' na pretjerani optimizam u pogledu solucije problema vezanih za vrijeme, jest to, da je već tada postojao «magični alat», a to je kemijski spoj srebrni jodid. Vještim korištenjem srebrnog jodida, tvrdi Boesen, uragani su 'potkresani' već u nastajanju, usporeni, te pošto su učinjeni bezopasnima, vraćaju se natrag prema oceanu.
Od svih prirodnih 'furija', uragan je ona ponajveća. Sa vjetrovima koji prelaze 300 km/h, sa vrtlogom koji se može 'vrtjeti' preko 400 km uzduž, praćen grmljavinom i munjama, te nevjerovatno jakim i obilnim kišama, uragan je najsmrtonosnija i najdestruktivnija od svih oluja. Boesen navodi podatak da je u 2. svjetskom ratu američka mornarica na Zapadnom Pacifiku pretrpjela veće gubitke od uragana nego od neprijatelja.
Srebrni jodid zapravo je bio najprije testiran kao sredstvo protiv suše, te se ispostavilo da može 'povući' više kiše iz oblaka. (Iznad naših glava, plove rijeke vode, sa šest puta većom količinom vode nego rijeke na zemlji. No, iz njih padne na zemlju manje od 1/10 svih vodenih kapi, pa tako suša zadaje zapravo i veće probleme od olujnih nepogoda.) Nedugo potom javila se ideja da bi se istim kemijskim spojem moglo djelovati na 'moderiranje' uragana. Dr Robert Simpson, direktor istraživačkog laboratorija za uragane u Miamiju na Floridi, pretpostavio je da ako se zaleđeni nukleusi mogu ubrizgati u oblake koji su uokolo uragana, mijenjajući time agregatno stanje stvaranjem kristala leda; također je pretpostavio da ovo može izbaciti iz ravnoteže sile koje pokreću oluju, te je usporiti.
Da se na uragan može uticati bilo je očito već od 1947. godine, kada je avion američke ratne mornarice ispustio suhi led na jednoga, koji je nakon te intervencije bio promijenio dotadašnji pravac kretanja. Međutim, naučnici nisu bili usaglašeni oko toga, je li upravo bačeni suhi led bio presudan.
Prošlo je još mnogo godina dok nije bio razvijen novi generator za ubrizgavanje velikih količina srebrnog jodida u olujne oblake. Eksperimenti su bili vršeni na uraganu Estar, 1961. godine. Dva dana generatori su sijali obazrivo supstancu tokom, dva dana. Vjetrovi su bili usporeni. No, naučnici su se pitali, da li je to bilo baš zbog 'sijanja'? Bilo je potrebno još istraživanja. Formiran je naučni tim na čelu sa dr Simpsonom, i čekalo se na 'podobne' uragane, koji će biti na oceanu, s malo šanse da dopru do obale u roku od 24 sata. Sa uraganom Beulah bili su postignuti isti, ohrabrujući rezultati, kao sa uraganom Ester. No, naučnici su se još uvijek pitali, je li srebrni jodid bio presudan?
Prošlo je punih šest godina do narednog pogodnog uragana, Debbie iz 1969. godine. No, paralelno sa Debbie, dešavao se jedan drugi uragan, Camille sa zastrašujućom snagom i posljedicama. Pušući brzinom većom od 350 km/h Camille je opustošio velika područja države Mississippi. Bilo je evakuirano 200 hiljada ljudi, a poplava je bilo sve do Virginije, daleko prema sjeveru. Konačna bilanca bila je 132 mrtvih i milijarda dolara štete.
No, istraživači su se koncentrirali na drugi uragan, Debbie. Sada su imali nove, poboljšane generatore srebrnog jodida. Ukupno je pet aviona krenulo ususret uragana, koji je puhao 185 km/h. Zaronli su u veliku tamnu masu olujnog oblaka, te ispustili za tri minute prolaska njime srebrni jodid. Dva sata kasnije, bio je ponovljen postupak 'sijanja' velikim dozama supstance. Za to vrijeme avioni-monitori su vršili mjerenja (temperature, pritiska, sadržaja oblaka, brzine vjetra), krstareći od jedne strane olujnog oblaka do druge. Postignut je uspjeh. Vjetrovi su se naglo usporili nakon drugog 'sijanja'. Tokom druga dva dana eksperiment je nastavljen, i još jednom se moglo ustanoviti, da je nakon posipanja srebrnim jodidom došlo do usporavanja vjetrova. Uspoređujući dobivene rezultate sa opažanim uraganima u kojima nije bilo postupka 'sijanja', došlo se do zaključka da je upravo poduzeti postupak usporio vjetrove.
Dakle, i nakon 2000. godine dešavaju se uragani razorne snage. Logično se postavlja pitanje, zašto nije došlo do napretka (u zadnjih 40 godina) u obuzdavanju vremenskih nepogoda, pogotovo onih katastrofalnih proporcija, sa velikim materijalnim i ljudskim žrtvama? Ovakav razvoj kao da govori u prilog onim konspirolozima koji tvrtde da su od sredine 70-tih Amerikanci i Rusi zapravo radili više na oružju kojim se vrijeme modificira u ratne svrhe, i tu se spominju programi HAARP (američki) i program popularno zvan Woodpecker (ruski)
četvrtak, 15.05.2014.
NEVRIJEME U BOSNI I SRBIJI – ASTROLOŠKI
Kada sam čuo na radiju o velikom nevremenu i poplavama koje su zadesile Bosnu i Srbiju, odmah sam pretpostavio da se tu radi i o astrološkoj slici, koja mora biti izrazito napeta i krajnje nepovoljna. I nisam se prevario. Astrološka karta za dan 14. maj 2014. godine jasno pokazuje ekstremno nepovoljnu situaciju, u kojoj napeti aspekti, 'crvene linije', prevladavaju nad harmoničnim, zelenim. Vidimo čak 17 negativnih aspekata naspram 7 pozitivnih.
Odlučnu ulogu često igraju planete koje se nađu u znakovima koji prate ekstremne vremenske uvjete praćene obilnim padavinama.
Sigurno centralnu negativnu ulogu ima planeta Pluton, trenutno na 13° Jarca. Ovaj znak, pored Vodenjaka donosi potencijal za olujno nevrijeme. Znak, koji se odnosi na ekstremne vremenske uvjete, one destruktivnog karaktera jest Škorpion. Mjesec se našao u Škorpionu u opoziciji sa Suncem u Biku i odigrao ulogu 'triggera' za ovu vremensku katastrofu, koja se pretvorila u jednu od najvećih elementarnih nepogoda takve vrste.
Niz nepovoljnih aspekata planeta koje inače u svojim napetim aspektima izazivaju nevrijeme je odlučujuće uticao na krajnji ishod, tj. vremensku katastrofu.To su prvenstveno aspekti Marsa, Saturna, Urana i Neptuna. Kvadrati i opozicije koje oni tvore smatraju se donosiocima olujnog nevremena. Pa tako imamo opoziciju Sunca i Saturna, kvadrat Urana i Plutona, kvadrat Merkura i Neptuna. Također i opozicija Venere i Marsa je doprinijela nastajanju oluja i poplava, što je još više podcrtano kvadratom Marsa i Plutona.
Planeti koji inače donose lijepo vrijeme, odnosno Venera i Jupiter, ovaj puta su 'zakazali' jer su pretežno napeto aspektirani, naročito Venera.
utorak, 13.05.2014.
Najstariji evropski grad: ljepota arhitekture i nošnje
Knos na grčkom otoku Kreti smatra se najstarijim evropskim gradom. U periodu između 3.000 i 1.400 god. prije nove ere Kreta je postala kolijevka jedne napredne civilizacije. Ruševine velike plače u Knosu otkrio je Englez Arthur Evans, početkom XX stoljeća. (Inače, ova, minojska kultura nema kontinuitet sa grčkom kulturom, koja se počela razvijati nekih šest stoljeća nakon propasti prve.) Otok je bio nastanjen već u neolitiku, nekih 7.000 godina prije nove ere. Početkom 2. milenija pr.n.e. postao je centar proizvodnje i obrade bronze, koju su Krećani u velikoj mjeri izvozili. Pomorska trgovina obogatila je Kretu, te se oko 2.000 godine pr.n.e. na otoku grade prve palače, u velikim centrima, Knosu, Gurniji, Maliji i Festu.
Najpoznatija od njih je svakako palača u Knosu, koja je bila sagrađena, odnosno dograđivana kasnije u nekoliko faza, između 17. i 15. stoljeća pr.n.e. Egipćani i Grci sačuvali su spomen na mitskog kralja Minosa kao osnivača te drevne države, a koji je navodno imao Knos za svoju prijestolnicu. Mit o Minotauru potiče upravo odatle. On veli da je princ Tezej otplovio na Kretu, gdje se morao boriti sa nemani zvanoj Minotaur. Bio je to pola čovjek, pola bik, a kralj Minos ga je držao u Labirintu. Kraljeva kći Arijadna zaljubila se u Tezeja. Prije no što je Tezej ušao u Labirint da se bori sa Minotaurom, Arijedna mu je dala klupko konca, tako da je (odmotavajući ga prethodno) mogao naći put natrag. Tezej je prema mitu ubio Minotaura, te su potom on i Arijadna pobjegli sa Krete, utekavši njenom ljutitom ocu. Toliko o mitu.
Što se tiče palače, ona je bila raskošno građena, po etapama, kao što je već rečeno. Prostirala se na 24 hiljade četvornih metara i imala je 1.300 prostorija. Bio je to kompleks sačinjen od prostorija namijenjenih stanovanju, te za administrativne, gospodarske i religijske svrhe. Kompleks je imao tekuću vodu, te sistem kanalizacija. Ono što prvo upada kod arhitekture u oči jesu karakteristični stupovi crvene boje, koji imaju užu bazu, a šire se prema vrhu.
Minojska religija fokusira se na ženska božanstva, a žene su također bile svećenice. Na pronađenim freskama vidi se kako je izgledala ženska moda. Žene su nosile veste sa kratkim rukavima, i slojevite naborane dugačke suknje. Te su veste bile otvorene do pupka, te dozvoljavale grudima da budu otkrivene Muškarci su nosili pregače i kiltove.
