My spiritual exercises
petak, 16.05.2014.
UČINITI NEŠTO U VEZI VREMENA
Još 2007. godine bio sam downloadirao knjigu «Doin'Something About the Weather» Victora Boesena, i nisam je bio pročitao, jer sam mislio da ne sadrži ništa interesantno. Tek sam je nedavno pročitao, jer, ispostavilo se, bio sam u krivu. Knjiga naime sadrži neke odista zanimljive detalje.
«Everybody talks about the weather but nobody does anything about it» je izreka pisca Marka Twaina, prijatelja Nikole Tesle. Dakle, svi pričaju o vremenu, ali nitko ništa ne poduzima u vezi njega. Ova izreka spominje se u uvodu Boesenove knjige. Ona je objavljena još 1975. godine, i u njoj je autor (pre)optimistički najavio da će do 2000. godine čovjek steći veliku kontrolu nad nemilosrdnim razornim silama vremenskih nepogoda. Jer te vremenske neprilike uzimaju godišnji danak, uništenjem hrane i imovine, u iznosima od milijardi dolara.
Ono što je interesantno, i što je Boesena 'natjeralo' na pretjerani optimizam u pogledu solucije problema vezanih za vrijeme, jest to, da je već tada postojao «magični alat», a to je kemijski spoj srebrni jodid. Vještim korištenjem srebrnog jodida, tvrdi Boesen, uragani su 'potkresani' već u nastajanju, usporeni, te pošto su učinjeni bezopasnima, vraćaju se natrag prema oceanu.
Od svih prirodnih 'furija', uragan je ona ponajveća. Sa vjetrovima koji prelaze 300 km/h, sa vrtlogom koji se može 'vrtjeti' preko 400 km uzduž, praćen grmljavinom i munjama, te nevjerovatno jakim i obilnim kišama, uragan je najsmrtonosnija i najdestruktivnija od svih oluja. Boesen navodi podatak da je u 2. svjetskom ratu američka mornarica na Zapadnom Pacifiku pretrpjela veće gubitke od uragana nego od neprijatelja.
Srebrni jodid zapravo je bio najprije testiran kao sredstvo protiv suše, te se ispostavilo da može 'povući' više kiše iz oblaka. (Iznad naših glava, plove rijeke vode, sa šest puta većom količinom vode nego rijeke na zemlji. No, iz njih padne na zemlju manje od 1/10 svih vodenih kapi, pa tako suša zadaje zapravo i veće probleme od olujnih nepogoda.) Nedugo potom javila se ideja da bi se istim kemijskim spojem moglo djelovati na 'moderiranje' uragana. Dr Robert Simpson, direktor istraživačkog laboratorija za uragane u Miamiju na Floridi, pretpostavio je da ako se zaleđeni nukleusi mogu ubrizgati u oblake koji su uokolo uragana, mijenjajući time agregatno stanje stvaranjem kristala leda; također je pretpostavio da ovo može izbaciti iz ravnoteže sile koje pokreću oluju, te je usporiti.
Da se na uragan može uticati bilo je očito već od 1947. godine, kada je avion američke ratne mornarice ispustio suhi led na jednoga, koji je nakon te intervencije bio promijenio dotadašnji pravac kretanja. Međutim, naučnici nisu bili usaglašeni oko toga, je li upravo bačeni suhi led bio presudan.
Prošlo je još mnogo godina dok nije bio razvijen novi generator za ubrizgavanje velikih količina srebrnog jodida u olujne oblake. Eksperimenti su bili vršeni na uraganu Estar, 1961. godine. Dva dana generatori su sijali obazrivo supstancu tokom, dva dana. Vjetrovi su bili usporeni. No, naučnici su se pitali, da li je to bilo baš zbog 'sijanja'? Bilo je potrebno još istraživanja. Formiran je naučni tim na čelu sa dr Simpsonom, i čekalo se na 'podobne' uragane, koji će biti na oceanu, s malo šanse da dopru do obale u roku od 24 sata. Sa uraganom Beulah bili su postignuti isti, ohrabrujući rezultati, kao sa uraganom Ester. No, naučnici su se još uvijek pitali, je li srebrni jodid bio presudan?
Prošlo je punih šest godina do narednog pogodnog uragana, Debbie iz 1969. godine. No, paralelno sa Debbie, dešavao se jedan drugi uragan, Camille sa zastrašujućom snagom i posljedicama. Pušući brzinom većom od 350 km/h Camille je opustošio velika područja države Mississippi. Bilo je evakuirano 200 hiljada ljudi, a poplava je bilo sve do Virginije, daleko prema sjeveru. Konačna bilanca bila je 132 mrtvih i milijarda dolara štete.
No, istraživači su se koncentrirali na drugi uragan, Debbie. Sada su imali nove, poboljšane generatore srebrnog jodida. Ukupno je pet aviona krenulo ususret uragana, koji je puhao 185 km/h. Zaronli su u veliku tamnu masu olujnog oblaka, te ispustili za tri minute prolaska njime srebrni jodid. Dva sata kasnije, bio je ponovljen postupak 'sijanja' velikim dozama supstance. Za to vrijeme avioni-monitori su vršili mjerenja (temperature, pritiska, sadržaja oblaka, brzine vjetra), krstareći od jedne strane olujnog oblaka do druge. Postignut je uspjeh. Vjetrovi su se naglo usporili nakon drugog 'sijanja'. Tokom druga dva dana eksperiment je nastavljen, i još jednom se moglo ustanoviti, da je nakon posipanja srebrnim jodidom došlo do usporavanja vjetrova. Uspoređujući dobivene rezultate sa opažanim uraganima u kojima nije bilo postupka 'sijanja', došlo se do zaključka da je upravo poduzeti postupak usporio vjetrove.
Dakle, i nakon 2000. godine dešavaju se uragani razorne snage. Logično se postavlja pitanje, zašto nije došlo do napretka (u zadnjih 40 godina) u obuzdavanju vremenskih nepogoda, pogotovo onih katastrofalnih proporcija, sa velikim materijalnim i ljudskim žrtvama? Ovakav razvoj kao da govori u prilog onim konspirolozima koji tvrtde da su od sredine 70-tih Amerikanci i Rusi zapravo radili više na oružju kojim se vrijeme modificira u ratne svrhe, i tu se spominju programi HAARP (američki) i program popularno zvan Woodpecker (ruski)
