My spiritual exercises
utorak, 22.04.2014.
PIRAMIDE – FREE ENERGY MAŠINE (4)
VISOČKE PIRAMIDE
Bosanskih piramida vjerovatno ne bi ni bilo da nije bilo Semira Osmanagicha, Amerikanca iz Texasa jugoslavenskog porijekla. To jest, bile bi i dalje smatrane za brda malo neobičnog oblika, ali – samo za brda, i ništa više. U Americi je Osmanagich (54) postao ekspert za civilizaciju Maya, a posebno za piramide, te je istraživao na lokalitetima Centralne i Južne Amerike, u Meksiku, El Salvadoru, Gvatemali, Hondurasu i Peru-u. Napisao je nekoliko knjiga, «Alternativna historija», «Piramida moći na planeti», i «Bosanska piramida Sunca». Kao što se već iz naslova može naslutiti, njegov djelokrug rada obuhvaća drevne civilizacija i moderne teorije zavjera. Međutim, ako samo letimično pregledamo knjigu «Alternativna historija», vidjeti ćemo da je njegovo polje interesovanja na području duhovnosti veoma široko, tako da je pisao o nizu tema vezanim za piramide, megalitske kulture, ufologiju, parapsihologiju (reinkarnacija, 'remote viewing', astralna putovanja, telepatija, kronika akaše, psihometrija, aura i suptilna energetska tijela) porijeklo života na Zemlji itd.
Kamene kugle i piramide
Osmanagich se vratio prije desetak godina u Bosnu prvenstveno radi istraživanja bosanskih kamenih kugli, koje je već imao priliku pobliže upoznati u centralnoameričkoj državi Kostarika. Kamene kugle su, baš poput piramida, oblikovale pravilne geometrijske likove – trokut, paralelogram, no za razliku od piramida tek manji broj njih se nalazi na svojim originalnim lokacijama. Kamene kugle potiču iz post-atlantiđanske kulture, a pojedini autori smatraju da su one bile dio svjetskog energetskog sistema, prateći podzemne energetske linije i čakre planete. O ovome Semir govori u knjizi «Bosanska piramida Sunca».
Dakle, sa kugli je predmet interesa Osmanagichu skrenuo prema istraživanju piramida na lokaciji Visočica pokraj mjesta Visokog. (Pošto se mjesto nalazi tačno na pola puta između mjesta gdje je rođen, Zenice, i Sarajeva, pretpostavljam da je za to brdo znao već odranije.) Već u startu je ocijenio da su pravilnost orijentacije prema stranama svijeta i simetričnost, kao i podudarnost sa oblicima piramida koje je do tada istraživao, zaslužuju njegovu punu pažnju, te se zdušno primio posla. Svoje pionirsko istraživanje piramida na području Evrope Osmanagich je, usprkos negativnom stavu arheologa i geologa, započeo s jednom, rekao bih, američkom agilnošću, te sa inicijalnim vlastitim sredstvima. Na sreću, bilo je i ljudi koji su ga već u startu podržavali, npr. direktor Zavičajnog muzeja Visoko prof. Hodović. Već prva geološko-sedimentološka ispitivanja u augustu 2005. godine su pokazala niz anomalija, odnosno, da se tu ne radi o prirodno stvorenim strukturama. Potom se ujesen iste godine pristupilo sondažnim bušenjima, te ona otkrivaju kako je piramida bila dizajnirana i kako izgledaju kameni blokovi od kojih je bila sačinjena. Nakon toga, uslijedilo je osnivanje fondacije «Arheološki park: Bosanska piramida Sunca».
Analize i dokazi
U jednom prilično kratkom vremenu, izvršen je veći broj analiza, i one su donijele nedvosmislene podatke koje se mogu podastrti kao dokazi o postojanju piramida u visočkoj dolini. Kao prvo, preciznim mjerenjima utvrđeno je da su strane piramide orijentirane prema stranama svijeta; da je piramida građena stepenasto, od kamenih blokova; da postoji pravilan geometrijski raspored u odnosu na još četiri uzvisine, tokutastog oblika, stepenasto građenih sa terasama na vrhu, te pravilne orijentacije; pomoću radara utvrđeno je postojanje pravolinijskih prolaza ili hodnika unutar brda Visočice, tj. piramide Sunca; satelitski termalni snimci pokazali su da se ukupno pet brda u dolini ne hladi brzinom koja se očekuje od prirodnih struktura; tu su i kazivanja mještana, koji su na padinama Visočice kopali temelje za svoje kuće, oni govore o pravilnim kamenim blokovima breče, obrađenim pločama pješčara, zatrpanim sekcijama tunela; utvrđeno je da postoji čitava mreža tunela, koji povezuju sve piramide, slično kao kod egipatskih i američkih piramida; odsutnost drenažnih karakteristika (fluvijalna geomorfologija) također pokazuje da nije riječ o prirodnoj formaciji; bilo je zabilježeno 'šuplje' odzvanjanje brda Visočice prilikom granatiranja tokom zadnjeg rata; geodetske mape visoke rezolucije također pokazuju stepenasti karakter brda-piramide; te konačno potvrda satelitskog detektora linearnih anomalija o unutrašnjem uglu od oko 45 stepeni, i to na sve četiri strane. Odista, nakon svega iznesenog, govoriti o bilo čemu umjesto umjetno sačinjenih struktura, bilo je naprosto smiješno.
Period između 2005. i 2008. godine Osmanagich i njegova ekipa iskoristili su za dokazivanje u javnosti, da je u srcu Bosne bio izgrađen prvi i najveći piramidalni kompleks. Pri tome su bili podastrijeti svi naprijed napvedeni dokazi. Također, analizom pravougaonih blokova koji prekrivaju piramide u čak šest raznih instituta za materijale, bilo je potvrđeno da se radi o jednom odista superiornom, iako drevnom, materijalu. S druge strane, arheoastronomskim analizama je bio potvrđen raspored piramida po principima sakralne geometrije, uzimajući u obzir njihov međusobni odnos.
Prva međunarodna naučna konferencija o Bosankoj dolini piramida, bila je održana u ljeto 2008. godine. Ona je bila donijela međunarodnu verifikaciju, kao i zaključak da su bosanske piramide jedan uistinu velik arheološki fenomen.
Elektro-magnetni fenomeni
Podršku projektu Bosanske piramide Sunca dao je veći broj istraživača, kako sa polja oficijelne nauke, tako i alternativaca. Jedan od suradnika, fizičar Slobodan Mizdrak je na samom vrhu Bosanske piramide Sunca detektirao i izmjerio elektromagnetno isijavanje frekvencije 28 kHz. Također, nezavisni timovi fizičara i elektroinženjera iz Italije, Finske i Srbije su potvrdili da je na vrhu ove piramide, kao i u prahistorijskom podzemnom labirintu prisutno pet energetskih fenomena: elektromagnetna zračenja, ultrazvuk, infrazvuk, magnetna i elektropolja. Došlo se do nesumnjivih dokaza da piramida, sa pripadajućim kompleksom podzemnih tunela i prostorija, predstavlja jednu vrstu velike energetske mašine. Nekako se dolazi do potvrde onog, što su mnogi već u teoriji pretpostavljali, tj. da su piramide zapravo amplifikatori, te generatori nekoliko vrsta energije.
Bosanska piramida Sunca dakle, generira jednu suptilnu energiju, čiji intenzitet raste, udaljavanjem od centra. Za ovo je, izgleda, zaslužna kako geometrija same građevine, tako i raspored njenih unutrašnjih prolaza i prostorija, te lokacija iznad podzemnih voda, koje generiraju energiju.
Jedno interesantno mišljenje dolazi od inženjera Hrvoja Zujića. On smatra da su Piramide Sunca i Mjeseca bile višeetažne šupljikave građevine koje su uskladištenom sunčevom energijom grijale vlažni zrak iz tunelske mreže. Cijeli sistem piramida je prema ovom autoru zapravo bio jedan veliki klima-uređaj, koji je osiguravao toplu mikro-klimu samo za dolinu, dok je uokolo vladalo ledeno doba. [Pošto se Visoko nalazi na približno 44. paraleli, bilo je još uvijek u 'ledenom pojasu'] Zujić tvrdi da se ne radi o teraformiranim brdima, već samo o teraformiranim termičkim izolacijama ispod kojih su kamene piramide. On kaže nadalje da su drevni graditelji brdo Toprakalije napravili kao vibracijski generator, čiji su ritam programirali dimenzioniranjem kamenih blokova, te razmacima među njima. Čitavo brdo osciliralo je prema određenom, 'ugrađenom' programu. Ideja o piramidalnom kompleksu kao divovskom klima-uređaju odista je originalna.
Naučne konferencije potvrđuju piramide kao energetske mašine
Druga međunarodna naučna konferencija o Bosanskoj dolini piramida održana je u septembru 2011. godine u Visokom. Konstatirano je da je istraživanje od globalnog značaja, te da treba nastaviti sa istraživanjem prolaza i prostorija u bosanskoj piramidi Sunca, te da je potrebno uskladiti knjige o svjetskoj historiji sa dosadašnjim rezultatima istraživanja. Jedan od gostiju-predavača bio je poznati alternativni autor David Hatchers Childress, koji je održao predavanje “Megaliti i misterije Južne Amerike i Pacifika”.
U decembru iste godine je održana naučna konferencija u Kairu, na kojoj je konačno i oficijelno bila odbačena teorija o piramidama kao grobnicama faraona. O tome govori i sam naziv konferencije “Potraga za visokotehnološkim tragovima drevnih civilizacija”. Fizičar dr Sergej Siparov sa ruskog Istraživačkog instituta hiperkompleksnih sistema u geometriji, govorio je o pravoj svrsi egipatskih piramida. Zaključio je da se tu radi o visokotehnološkom energetskom generatoru. Piramida, prema njegovim istraživanjima, pojačava podzemna seizmička kretanja za 20 puta, transformirajući akustične valove u elektromagnetne. Različite dimenzije i oblici piramida, prema ovom naučniku, stvarale su različite frekvencije.
Piramide u Visokom je obišao i poznati istraživač egipatskih piramida Christopher Dunn. Na konferenciji za novinare je izjavio da je siguran kako su piramide produkt ljudskog djelovanja. Dunn je bio posebno impresioniran podzemnim tunelskim kompleksom. On smatra da je na lokaciji Visokog postojala tehnološki visoko razvijena civilizacija.
Na osnovu radiokarbonske analize organskog materijala nađenog u popločanoj terasi Bosanske piramide Mjeseca došlo se do starosti od 12.350 godina. Pretpostavilo se da od toga doba potiče i piramida Sunca. No, u ljeto 2012. bio je pronađen fosilizirani list na kamenom bloku potonje piramide, za kojeg je radiokarbonska analiza pokazala starost od čak 24.800 godina!
HIDROGENSKA VOZILA, MOTORI I GENERATORI
Hidrogen je najlakši i najrasprostranjeniji element u svemiru. Prisutan je u vodi i svim organskim spojevima i živim organizmima. Pronašao ga je sasvim slučajno fizičar Henry Cavendish 1767. godine, te su ga uskoro počeli koristiti prvi aeronauti.
Godine 1783. Charles i Robert su nebom plovili 2 sata i četvrt, i prevalili oko 40 km, u balonu punjenim hidrogenom. U tom prvim danima hidrogen je bio teško nabavljiv. Prvi aeronauti pravili su ga sami. «U dvorištu iza kuće braće Robert smjestili su bačvu s vodom i željeznom strugotinom. Na gornjoj strani bila su dva otvora od kojih je jedan imao produžnu cijev s ventilom. Kroz jedan otvor su oprezno i polagano ulijevali sumpornu kiselinu, a kroz cijev s ventilom izlazio je iz bačve vodik kojim se punio balon.» («Od pješaka do rakete», P, Mardešić)
Prvi automobili na hidrogenski pogon
Prošlo je svega 14 godina od tog leta kada je Švicarac Francois Isaac de Rivaz konstruirao prvi motor sa unutrašnjim sagorijevanjem, a kojem je pogon bio hidrogen. Prema nacrtu, koji je sačuvan, vodik istisnut iz mješine u cilindar palio se električnom iskrom. Eksplozija plina potisnula je stap, a on je povlačio lanac, koji je čitava kolica tjerao naprijed. Ne zna se da li su kolica bila stvarno izrađena, pošto je sačuvan samo nacrt, a ne i vozilo. Jedan od ranih eksperimentatora bio je i Englez William Cecil, koji je izradio 1820. godine hidrogenski motor, koji je dobro radio. 115 godina kasnije američki inventor Henry Garrett patentirao je elektrolitski karburator, koji je kola pokretao na vodu iz slavine. Multitalentirani inventor iz Dallasa 1935. godine je također izumio i automobil koji je išao na vodu, tj. na hidrogen, nakon što se voda bila rastavila postupkom elektrolize. On je također bio prvi koji je ugradio radio u svoj auto.
Gorivne ćelije (Fuel cells)
Dakle, vozilo sa pogonom na hidrogen je ono, koje se služi vodikom kao gorivom, za njegovu snagu pokretanja. Razvoj ovog motora tekao je sporo, bez obzira na rane prototipove de Rivaza i Cecila. Prednost su tokom 19. i 20. stoljeća izumitelji davali parnim, električnim, te konačno benzinskim automobilima, koji su onda prevladali i osvojili tržište. Krupni korak u usavršenju hidrogenskog vozila predstavljao je rad fizičara Grove-a i Bacona. Oni su izumili 1942. godine tzv. gorivne ćelije ('fuel cell'). Mala gorivna ćelija sastoji se od elektrode kisika i elektrode vodika, te kolektora kisika i kolektora vodika. Pogon na principu «obratne elektrolize» sastoji se u slijedećem. U ćeliji se pretvara energija, što je stvara kemijska reakcija O + H i to rezultira električnom energijom, bez posredstva topline.
Postupak se usavršavao narednih 20ak godina, dok nije bio izumljen katalizator za «obratnu elektrolizu». Bila je dostignuta takva kemijska reakcija, koja je omogućila neslućeno visok stepen korisnog rada. U usporedbi sa automobilskim akumulatorom, koji daje oko 20 Wh po kg težine, 'fuel cell' je davala čak 500-600 Wh po kg težine.
Tvornica Chrysler je je 1959. godine izradila automobil Cella I, tjeran sa 4 mala elektromotora, strujom iz 1200 gorivnih ćelija. Gorivne ćelije inače kod rada na stvaraju toplinu, a stepen njihovog korisnog rada dostiže 80 procenata, što je znatno više od 'benzinca'. Jedina mana gorivnih ćelija je njihova skupoća proizvodnje, što je razlog njihovoj maloj zastupljenosti na tržištu. Tako je npr. procijenjeno da su troškovi proizvodnje hidrogenskog fuel cell automobila Honda Clarity oko 300 hiljada dolara po jednom vozilu. Pa ipak, neke su firme, poput već spomenute Honde, Daimlera, Hyundai i Toyote najavile planove za proizvodnju fuel cell vozila od 2015. godine.
Rakete
Hidrogen je usporedno sa automobilima bio testiran i kao gorivo za rakete, za tzv. propergol. (propulzivno, potisno gorivo koje se koristi u kemijskoj reakciji za stvaranje potiska u raketi. Među prvim propergolima bila je kombinacija etil-alkohola i tekućeg kisika, a koristili su je Nijemci u raketi V-2. Kako hidrogen daje znatno veći specifični potisak (također i u odnosu na kerozin), 60tih i 70tih su usavršeni raketni motori sa propergolom od tekućeg vodika i kisika. Ovi su plinovi inače nepogodni (zbog velikog volumena) za punjenje rezervoara raketa, te se zato moraju hlađenjem dovesti u tekuće (tj. zgusnuto) stanje. Tekući hidrogen i oksigen bili su korišteni u Space Shuttle-u, za gorivne ćelije što su snabdijevale energijom električne sisteme na letjelici. Interesantno je da je nusproizvod kemijske reakcije, voda, H2O, bio korišten za piće, kao i za druge aplikacije koje vodu koriste, u svemiru.
Proizvodnja hidrogena u 'kućnoj radinosti'
Kao što vidimo, hidrogenska vozila su bila predmetom istraživanja oficijelne nauke tokom prošlog stoljeća. Međutim, danas je njihova zastupljenost na tržištu zanemariva, u odnosu na ona koja troše fosilna goriva. Da li se radi o 'free energy' vozilima, i da li o tome nešto pišu teoretičari zavjera? Citirati ću konspirologa Williama Lyne-a.
«Najveća prijetnja centralnim bankama i njihovima podložnicima – koji kontroliraju bazične mineralne resurse, rafinerije, kemijsku, farmaceutsku industriju, te javna dobra, i druge javne kartele koji oni podržavaju – je razvoj autonomnih energetskih sistema u kućnoj radinosti, koje mogu energijom snabdijevati jeftini transport i kućni obrt, te sisteme grijanja i električne instalacije domova.»
Prema Lyne-u, u atomskom hidrogenskom procesu, hidrogen nije u stvari 'gorivo', već prije 'medij' koji se koristi u ekstrakciji i konverziji energije iz etera, pomoću transformiranja radijacije. On veli da je Tesla bio u pravu kada je ustvrdio da atomi vodika imaju veću potencijalnu energiju u odvojenom atomskom stanju, nego u diatomičnom molekularnom stanju. Kada su odvojeni atomi na neki način 'prikupljaju' energiju od polja nulte tačke, ili je izbaciju iz etera kada su rekombinirani.
subota, 12.04.2014.
PIRAMIDE – FREE ENERGY MAŠINE (3)
PIRAMIDE NA MARSU
Odmah na početku ovog nastavka osjećam potrebu za određenom korekcijom mojeg stava prema vanzemaljcima. Naime, ako pod ET smatramo bića sa drugih konstelacija, (da ne govorimo galaksija) moj stav je isti kao ranije; međutim, ako pod vanzemaljcima smatramo i bića iz našeg, Solarnog sistema, tada moram reći, da kao Icke, i drugi, smatram mogućim, i čak vjerovatnim, da su ti, nazovimo ih 'naši' vanzemaljci posjetili Zemlju, pa čak na neki način donijeli i svoju tehnologiju i kulturu. Konkretno, to se odnosi na planetu Mars, i njegove nekadašnje stanovnike. Na osnovu do sada proučene literature, (mada i ranije nisam odbacivao takvu mogućnost), mislim da određeni dokazi (ili barem indicije) navode na pomisao da Mars nije tako beživotna planeta kao što se općenito smatra, niti da je nemoguće da je u nekom prošlom vremenskom periodu na njemu živjela neka inteligentna civilizacija.
U Ickeovoj knjizi «The Biggest Secret» našao sam na interesantan podatak, a vezan je za ispitivanje tzv. cirkadijanskog ritma.
DA LI SMO «PALI S MARSA»?
Cirkadijanski ritam je onaj koji stvara Zemljino gibanje oko svoje osi; odnosi se na fiziološke promjene u organizmu (pr. temperatura, pritisak, izlučivanje hormona...) u periodu od oko 24 sata. Icke navodi da su neki naučnici došli do zaprepašćujuće spoznaje, da su pripadnici bijele rase uronjeni u deprivacijski tank za duži vremenski period, imali cirkadijanski ritam u frekvenciji od 24 sata i 40 minuta, što odgovara dnevnoj rotaciji - NE naše Zemlje, već – Marsa!
Pisac čiji citat Icke navodi, Brian Desborough, smatra da su stanovnici Marsa imali naprednu civilizaciju, i da su svoju planetu napustili nakon (ili uoči) katastrofe ogromnih razmjera. On te Marsovce poistovjećuje sa naprednom civilizacijom drevnog svijeta, poznatom kao Feničani ili Arijci. Po meni, on pogrešno poistovjećuje ta dva naroda, odnosno grupe naroda. Ovaj potonji termin, iako se odnosi na veliku grupu azijskih i evropskih naroda, koji govore sličnim jezicima, u izvornom je smislu, kao «arya» (na sanskrtu) označavao samo odličnike i pripadnike više kaste kod Indijaca. Dakle, samo povlaštene svećeničke kaste Hindusa, a ne čitavog naroda. U Vedskoj nauci Jyotish (astrologija) jedan je od šest anga, dijelova Veda; bez njenog proučavanja studij Vedske nauke se smatra nepotpunim. Interesantno je da sam u priručniku «Indijska astrologija Jyotish», autora Purushotam A. Patela, naišao na slijedeću rečenicu «Osobe rođene od 21. ožujka do 20. travnja svake godine, poznate su kao 'Arijci'...» Aries je naziv za Ovna, a Ares je grčki bog rata, te grčki naziv za planetu – Mars. Na Sanskrtu naziv za Mars je Mangala ili Angarika. Teško je tu izvesti neku etimologiju, no neka veza bi zasigurno morala postojati sa Mars i Ares. Potiče li potonji naziv doista od Marsovaca, koji su, poput nekih drevnih supermena ili bogova-astronauta, «pali na Zemlju»? Jesu li oni prenijeli svoja znanja prvo na Atlantiđane, koji su potom ista prenijeli na svećenike (proto)hinduističke kulture Mohenjo-Daro i Harrapa, ili neke eventualno još starije? Inače, postoji još jedna etimološka podudarnost, kao što navodi Icke, a to je da naziv glavnog grada Egipta dolazi od El-Kahir, što je označavalo – Mars.
REGIJA CYDONIA
Ono što povezuje Egipat, odnosno Kairo, u čijoj su blizini najvažnije piramide, sa Marsom jesu upravo – piramide. Strukture, koje je 1976. godine otkrila letjelica Viking 1, ne prestaju pobuđivati pažnju evo već gotovo četiri decenije. Među njima se, pored monumentalnog Lica, također ističu piramide, te druge strukture. Ova se 'čuda' nalaze na području Marsa, zvanom Cydonia. Ova regija se nalazi na sjevernoj hemisferi planete, u tranzicijsooj zoni između područja veoma izbrazdanih kraterima na jugu, te relativno ravničarskih područja sjevera. Cydonia je prekrivena mnogobrojnim mesama (velika izbočina s vrhom koji je ravna površina, te stranama, koje su obično strme litice ).
Od ovih mesa (na španj. i port. 'stol') najveću je pažnju naučnika, a i izučavatelja ezoterije privukla dakako ona u obliku ljudskog lica. Objekt je otprilike 3,2 km dug, 1,9 kilometara širok, te oko 700 metara visok. I dok je na prvoj snimci sa Vikinga lice posve razaznatljivo, na drugoj, novijoj, onoj Mars Global Surveyora iz 2001. godine, začudo, crte lica kao da su nestale i slika prikazuje tek amorfne oblike, koji tek minimalno mjestimično podsjećaju na obilježja lica. Ovo je natjeralo oficijelne znanstvenike da u potpunosti odbace teoriju o umjetno stvorenim objektima.
Međutim, neki ezoterični znanstvenici, među kojima se najviše ističe Richard C. Hoagland, i dalje smatraju da su objekti nastali na umjetan način. On je bivši novinar, a bio je i suradnik Goddard Space Flight Center NASA-e. U svojoj knjizi «Monuments on Mars» Hoagland daje dokaze da su 'Lice' i piramide dio velikog kompleska izgrađenog pred nekih 500 hiljada godina. Hoagland je također otkrio da je 'grad' na Marsu bio izgrađen u skladu sa istim principima korištenim pri izgradnji sličnih kompleksa na Zemlji. Tako te strukture na Marsu posjeduju slične parametre međusobnog odnosa građevina kao kompleks u Gizi, Teotihuacan u Meksiku, Stonehenge i Avebury u Engleskoj.
D&M PIRAMIDA
Strukture na Marsu nazivaju se anomalijama, znači nekakvim poremećajem i odstupanjem od normale. U tim 'anomalijama' koje okružuju Lice nalazi se nekoliko piramida, gigantskih proporcija (u usporedbi i s najvećim na Zemlji) – glavna je među njima masivna pentagonalna D&M piramida. Dodatna obilježja uključuju Tholus, stožasto oblikovani objekt, 'Grad', s više od desetak brežuljaka u obliku piramida, te začudnu hrpu krša, koju su istraživači nazvali 'Tvrđava'.
Zanimljiva karakteristika struktura je da su one precizno grupirane jedna prema drugoj, u veoma (matematički) uređenim odnosima. Da li su i stanovnici Marsa koristili magnetna polja, kao izvor beskonačne energije? Čemu je zapravo služio 'kompleks u Cydoniji'?
Kad imamo pogled na ostatke nekadašnjeg monumentalnog kompleksa građevina, onda odista ne možemo isključiti mogućnost postojanja jedne tehnološki napredne civilizacije na Marsu. Iako je pretpostavljena katastrofa Mars pretvorila u jednu pustinju, mogu se primijetiti očigledni znakovi nekadašnjih vodotokova, odnosno rijeka, pa i na rečenom području. Jedna je išla istočno od Lica, i prolazila dole, pokraj D&M piramide.
I dok većina objekata na Cydoniji izgledaju oštećeni, neki se od njih doimaju nedovršenima. Tu spada jedan humak, koji čini jednu tačku istostraničnog trokuta sa Licem i Piramidom.
Vidimo dakle ruševine jednog kompleksa građevina na drugoj planeti, jedne civilizacije, možda ljudi sličnih nama, a ne kao što se karikirano prikazuju, nekakvih 'malih zelenih'. Cydonia je mogla predstavljati svemirsku luku, hram, grad, energanu, ili bilo koju kombinaciju od navedenog. No, vjerovatno je predstavljala nešto značajno.
D&M piramida (imenovana prema dvojici istraživača, Vincentu DiPietru i Gregory Molenaaru) ima dakle pravilan pentagonalni oblik, s najkraćom od pet stranica dugom oko 1,5 km, a najdužom oko 3 km (teško je i zamisliti takovu monumentalnost, kada nam Velika piramida izgleda ogromno sa stranicom manjom od četvrtine km). Visina iznosi oko 800 metara, dakle viša je preko pet puta od one u Gizi!
Iako bi netko mogao gledajući tek kratko fotografiju, mogao pretpostaviti da je tek riječ o prirodnoj formaciji stijena, ona u stvari predstavlja kompleksni primjer Euklidske geometrije. Ova pentagonalna piramida je sa svojim proporcijama orijentirana prema Marsovim kardinalnim tačkama, a zauzima precizan linearni raspored prema Licu, centru Grada, te formaciji zvanoj Tholus. Radi se o uglovima karakterističnima za tzv. Svetu geometriju.
Godine 1988., kartograf Erol Tolun je razvio hipotetski model D&M piramide, u obliku kako je ona izvorno izgledala. Utvrdio je kako struktura u sebi sadrži mnoge značajke Euklidske geometrije. Pored tetrahedralnog kuta od 19.5°, također su otkrivene i druge proporcije, uključujući Pi, Phi i kvadratni korijen od 2,3 i 5 – sve zajedno glavne odlike Svete geometrije. Dimenzije piramide 1 sa 1,6 milja približno su one tzv. Zlatnog reza. Ono što je vjerovatno najinteresantnije, a što je pisac Graham Hancock nazvao 'Kamenom iz Rozete' Cydonia kompleksa je da se Da Vincijev «Vitruvijski čovjek» može perfektno 'poklopiti' sa D&M Piramidom. Ova simetrija, sa brojem Phi, također je vrlo izražena u obliku Lica na Marsu.
Godine 1972,, letjelica Mariner 9 snimila je neke fotografije Marsa sa veoma interesantnim karakteristikama, a posebno se to odnosi na područje poznato kao Elyzium Quadrangle. U početku se tim strukturama nije pridavala nikakva pažnja. Radilo se o masivnim trostranim piramidama, ukupno ih je bilo četiri. Carl Sagan, poznati astronom komentirao ih je 1977, godine. «Najveće su tri km preko osnove i jedan km široke – mnogo veće nego piramide Sumera, Egipta ili Meksika na Zemlji. Izgleda da su potkopane i stare, a možda su samo male planine koje je pijesak stoljećima zasipao. Ali mislim da one zahtijevaju brižljivo promatranje.» Astronom je dakle rezervirano prokomentirao te strukture, no opet, čini se da je njihova simetrija i paralelni raspored znak njihova umjetnog, a ne prirodnog porijekla.
PIRAMIDE – FREE ENERGY MAŠINE (2)
KOMPLEKS PIRAMIDA U GIZI
Oni manje upućeni smatraju kako je pojam 'egipatske piramide' sinonim za kompleks u Gizi, odnosno Keopsovu, Kefrenovu i Mikerinosovu piramidu. U stvarnosti, Egipat ima negdje oko stotinjak piramida; tačan broj nije lako utvrditi jer su mnoge manje piramide u lošem stanju, i ne predstavljaju mnogo više od hrpe krša. No, ovih par monumentalnih piramida u Gizi zasjenile su sve ostale, koje se ne mogu mjeriti s njima ni po veličini, ni po kvaliteti izgradnje. Nalaze se oko 25 km jugozapdno od centra Kaira.
Oficijelna nauka, odnosno ortodoksna teorija, još uvijek naziva kompleks u Gizi nekropolom, tj. smatra da je glavna svrha kompleksa građevina bila da budu grobnice egipatskih faraona. Sa druge strane, sve je više pristalica alternativne teorije, prema kojoj je kompleks u Gizi predstavljao prije svega jednu drevnu elektranu. Ortodoksna i alternativna teorija razilaze se i prema datiranju građevina. Dok prvi smatraju da piramide potiču iz 25. stoljeća pr.n.e., alternativna teorija vrijeme njihova nastanka pomiče unazad još 8 hiljada godina, na kraj zadnjeg glacijalnog doba.
Kompleks u Gizi je već od davnih vremena privačio posjetioce. Tako je u vremena helenistčke Grčke Velika piramida bila popularizirana od strane Antipatera iz Sidona kao jedno od Sedam svjetskih čuda. Danas je Velika piramida u Gizi jedino opstalo od tih sedam čuda.
VELIKA PIRAMIDA – TEHNIČKI PODACI
Za Veliku piramidu općenito se prihvaća vrijeme završetka gradnje oko 2560. godine pr.n.e. Smatra se da prije toga doba, odnosno četvrte dinastije Stare države, nije postojala civilizacija sa dovoljno tehničkog znanja ni ljudstvom potrebnim za takav graditeljski poduhvat.
Izvorna visina Velike piramide bila je 146,6 metara. Uslijed erozije i otuđivanja vršnog dijela, sadašnja visina iznosi svega 138,8 m. Izvorna dužina stranice baze iznosi 231 metar; piramida je zauzimala prostor od oko 53 hiljade kvadratnih metara. Nagib pobočne stranice iznosi 51°50'40". [Neke interesantne koincidencije. Ukoliko podijelimo 360° sa 7 dobijamo 51°26’. Ukoliko ugledamo sekundarnu dugu na nebu, vidni kut za njen unutrašnji radijus iznosi 51°30’. U HSV koordinatnom sistemu boja 51° odgovara zlatnoj boji, a zlato je simbol solarne svjetlosti i božanske inteligencije. Piramida Sunca?]
Totalna masa piramide se procjenjuje na 5,9 miliona tona, dok se za volumen vjeruje da iznosi 2,6 miliona kubičnih metara. Još uvijek se smatra oficijelno najvišom piramidom na svijetom, mada je već dokazano da je bosanska Piramida Sunca uvelike premašuje po visini. Po volumenu Veliku piramidu u Gizi premašuje također i piramida u Choluli u Muksiku, koja iako niža, zauzima veći volumen.
Ono što zapanjuje, pored monumentalosti građevine, jest da su prolazi unutar piramide urađeni izuzetno ravno i precizno. Najduži prolaz, dug 107 metara, odstupa od stoprocentne ravnosti za manje od 6 mm, dok jedan od kraćih prolaza, dužine 15-ak metara, odstupa od posvemašnje ravnosti za samo 0,5 mm.
Sarkofag, koji se nalazi unutar Kraljeve odaje bio je izdubljen od jednog komada crvenog asuanskog granita. Ustanovilo se da je bio prevelik, da prođe kroz prolaz, koji vodi do Kraljeve odaje. 'Sarkofag' je u svakom slučaju neprikladan naziv, pošto njegove karakteristike odudaraju od uobičajenih sarkofaga drugih faraona. Nikakav poklopac za 'sarkofag' nije bio ikada pronađen, kao ni, što mnogi ne znaju, bilo kakvo mumificirano tijelo, faraona ili bilo koje druge osobe u toj granitnoj kutiji (škrinji, kovčegu).
U svojoj knjizi «Voyages of the Pyramid Builders» profesor Robert Schoch spominje ključne anomalije u radiokarbonskim analizama. Radi se o uzorcima uzetim sa gornjih dijelova Velike piramide, koji su dali gornje vrijednosti od 3809. godine pr.n.e., što je čak za 1.400 godina ranije od oficijelno priznatog vremena Keopsa. Dr Schoch sugerira da je piramida bila izgrađena po etapama, te da je Keops bio samo nasljednik od ranije već postojećeg monumenta, a ne njegov izvorni graditelj. (Ja se kao laik na području radiokarbonskog datiranja pitam slijedeće: Ako je moguće tom metodom utvrditi starost raznog materijala organskog porijekla – pergamenata, odjeće, fosila, ljudskih kostiju itd. - može li se tom metodom pouzdano utvrditi i ‘starost’ gradnje kamenih blokova piramide? Također, jesu li organski tragovi starije civilizacije možda bili pronađeni, i odbačeni, ili deponirani na sigurno mjesto?)
ALTERNATIVNE TEORIJE
Kao što je već ranije bilo spomenuto, Velika piramida je tokom vremena, a naročito posljednjih decenija bila predmetom mnogih alternativnih teorija, koje su donijele raznolika tumačenja njenih izvora, datiranja gradnje, načina konstrukcije te njezine svrhe. Ove se teorije baziraju na reinterpretaciji različitih raspoloživih podataka iz raznih naučnih područja, kao na primjer arheologije, historije, astronomije, te također raznih ezoteričnih područja – simbologije, mitologije, astrologije, magije i alkemije itd. U posljednje vrijeme, neki od popularnijih autora alternativnih teorija uključuju imena kao Graham Hancock, Robert Bauval, John Anthony West, te već spomenuti profesor bostonskog univerziteta Robert M. Schoch.
Bit alternativnih teorija u vezi ne samo piramida, već i mnogih drugih megalitskih lokaliteta diljem svijeta, jest da ti graditeljski poduhvati nisu produkt civilizacija i kultura znanih u konvencionalnoj historiji, već su to ostaci jedne dosad nepoznate napredne drevne kulture. Ova prethodna civilizacija morala je biti uništena nekom veoma razornom katastrofom – prema većini ‘alternativaca’, ona se morala desiti negdje oko 10.000 godina pr.n.e. Kao što se vidi iz prvog nastavka, to je morala biti Atlantiđanska civilizacija, te njihovi suvremenici u Aziji (proto-hinduistička) i Americi (proto-mayanska kultura).
Za Veliku piramidu u Gizi smatra se da je ili bila sagrađena od pripadnika te, kasnije iščezle civilizacije, ili na neki način pod njihovom uticajem, odnosno njihovog znanja. Ovo gledište zastupaju recentni teoretičari poput Hancocka ili Bauvala.
VELIKA PIRAMIDA KAO DREVNA ELEKTRANA
Pored već spomenutih alternativnih istraživača, jedno ime zaslužuje da se posebno istakne, a to je Christopher Dunn. Njegovi članci i knjige možda nisu među najinteresantnijim za ljubitelje mistične literature - njegovo isuviše tehničko, detaljno opisivanje pojedinih artefakata može se nekome učiniti i dosadnim. Međutim, vrijednost Dunnovog rada nije u zanimljivom pripovijedanju – njegovi su opisi, može se reći (budući da radiokarbonski rezultati ne ulijevaju dovoljno povjerenje) onaj konačni dokaz pred kojim mora popustiti i najtvrdokorniji zastupnik konvencionalnih teorija. Dokaz, koji govori o tome da su drevni Egipćani pri izgradnji kompleksa u Gizi imali na raspolaganju tehniku, ako ne superiornu, a ono barem ravnopravnu modernoj tehnologiji. Drugim riječima, da je najpoznatije građevine sagradila civilizacija, koja je bila na višem stepenu razvoja od narednih.
Egiptolozi i arheolozi bili su isuviše uhvaćeni u zamku predrasuda, ne dozvoljavajući mogućnost postojanja takve napredne civilizacije i tehnologije. Sve dok njihove tvrdnje o načinu izrade i obrade tvrdih granitnih blokova superprecizno napravljenih bridova nisu postale neuvjerljive, pa i smiješne.
Bilo je potrebno da u Egipat dođe jedan strojarski inženjer iz Illinoisa, sa svojim mjernim instrumentima u ruksaku – specijalnom libelom, preciznim kutomjerom, pomičnom mjerkom i dr., kako bi se konačno ustanovilo da se tu ne radi o nekoj primitivnoj, već o – tehnologiji svemirskog doba! Dunnovi instrumenti mjerili su stote, pa i hiljadite dijelove milimetra! Christopher Dunn je veći dio od svoje 30-godišnje karijere bio proveo u radu na strojevima koji proizvode precizne dijelove za mlazne motore. U radu se služio i nekonvencionalnim metodama, kao npr. rad laserom, te strojna obrada električnim pražnjenjem. Tokom 80tih i 90tih Dunn je nekoliko puta bio posjetio Egipat, inspiriran radom “Pyramids and Temple of Gizeh” Williama F. Petrie-a. U navedenoj knjizi Petrie je odista veoma precizno iznio podatke za građevine (visina, širina, kutevi) kako sa vanjske, tao i unutrašnje strane, isto tako i za artefakte, koje je izmjerio u tim građevinama. Već je tada Dunn bio naslutio da bi se tu moglo raditi o nekonvencionalnim metodama strojne obrade, no došao je na lice mjesta da sve lično vrlo pažljivo i detaljno ispita i izmjeri.
Ono što je Dunna bilo posebno fasciniralo bilo je, pored začuđujuće preciznog rezanja tvrdog granita, također i postupak bušenja, za kojeg tvrdi da je bio izvršen pomoću ultrazvučnog uređaja. Dakle, dokazi su praktički bili uklesani u granitne artefakte – dokazi koji su govorili u prolog korištenju mašina visoke tehnologije; tokarskog stroja, glodalice, ultrazvučne bušilice, pile velike brzine.
Tragovi obrade artefakata sofisticiranim alatom Dunna su nedvosmisleno navodili prema zaključku, da je ta drevna civilizacija morala imati isto tako sofisticirani energetski sistem. I tako je nadošao na ideju o piramidi, kao drevnoj energani. Premda ima oblik piramide, Velika piramida (‘Keopsova’) posjeduje zapanjujuće približne vrijednosti svojstava kruga, ili kugle. Tako se npr. visina piramide prema vanjskom rubu baze odnosi kao radijus kruga prema njegovom opsegu [1:1,57].
Christopher Dunn smatra da je glavni dio drevne elektrane u Gizi bila tzv. Kraljeva odaja (King’s Chamber). Granitni megaliti smješteni jedan iznad drugog, iznad Kraljeve odaje svakako da su imali funkciju svojevrsnog ‘pojačivača’ energije. Stvarao se ogromni pritisak u granitnom kamenu, granit je vibrirao u skladu sa akustikom. To je stimuliralo električnu energiju, da teče u pojavi poznatoj kao piezoelektrični efekt. (Prema Općoj enciklopediji, piezoelektricitet je pojava, kada se kristali podvrgnuti stlačivanju ili rastezanju, električno nabiju.)
Kraljičina odaja (Queen’s Chamber) smještena u centru piramide, tačno ispod Kraljeve odaje, prema Dunnnu je imala funkciju proizvodnje goriva, i ondje se dešavala kemijska reakcija.
Energija koja je priticala u Kraljevu odaju odozgo, predstavljala je jednu kombinaciju akustično-elektromagnetske energije. Tu je svakako dolazilo do stvaranja energija u tačno zadanim harmonijskim frekvencijama, u odnosu na frekvenciju, na kojoj titra hidrogen. Hidrogen je potom slobodno apsorbirao tu energiju, podižući energetski nivo.
Proces je dakle rastao eksponencijalno. (Piramida sama za sebe, već ima određeni [eterički] energetski potencijal, koji spiralno dolazi sa vrha piramide, i najjači je u centralnom dijelu, na 1/3 visine piramide, baš tamo, gdje se nalazi Kraljeva odaja. – moja primjedba) Ono što je u
odaju ulazilo kao niski energetski signal, prema Dunnu, se pretvaralo u paralelnu zraku ogromne snage, koja bi se potom akumulirala u prijemniku smještenom u južnom zidu Kraljeve odaje, odakle je dalje bilo usmjeravano izvan piramide. Upravo je taj proces prijema i predaje visokoenergetske zrake, veli Dunn, bio razlog gradnje i postojanja Velike piramide – energane.
U knjizi “The Giza Power Plant” Christopher Dunn je iznio teoriju, da se unutar Kraljeve odaje bila desila strahovita eksplozija hidrogena, koja je uništila rezonatore u velikoj galeriji, te prouzročila veliki požar, što je dovelo do prestanka rada elektrane. Boja granitnog kovčega u Kraljevoj odaji je tamno smeđa, a ne crvenkasta, što je prirodna boja asuanskog granita. Dunn je sugerirao da je ovo potamnjenje boje nastalo upravo uslijed eksplozije.
JE LI MOGUĆE I EZOTERIČNO-MISTIČNO TUMAČENJE VELIKE PIRAMIDE?
U skladu sa naprijed iznesenim, je li onda moguće pomiriti tehnologijsko tumačenje piramide kao energane inženjera Dunna sa više mističkim tumačenjima, poput npr. Grahama Hancocka? Po meni, mislim da je moguće pomiriti obje teorije, ukoliko pretpostavimo da je datum gradnje kompleksa u Gizi bio znatno ranije od predloženog od strane oficijelne nauke. Ukoliko pretpostavimo da je Velika piramida bila sagrađena od strane jedne ranije napredne civilizacije, prije 10 ili 12 hiljada godina, možemo pretpostaviti, da taj drevni narod, ti proto-Egipćani, ili Kemićani, nisu posve razdvajali nauku od teologije i filozofije [kao što ne razdvajaju drevni Vedski spisi]. I da je kod njih i građevina poput energane također imala stanovitu sakralnu, ili religioznu dimenziju. Moje je lično mišljenje, da je tek kasnije došlo do razdvajanja striktno tehničkih, i duhovnih dimenzija, te da se to onda odrazilo u nastajanju mitova i legendi, ove naše civilizacije, ako pod njom podrazumijevamo zadnjih 5-6 hiljada godina.
Graham Hancock u svojem djelu “Otisci bogova” navodi neke citate iz “Tekstova piramida”, zbirke mitova i legendi, no koje dakako nisu napisali originalni graditelji piramida, niti njihovi suvremenici. Međutim, moguće je da je jezikom mita zapravo prepričan pradavni događaj, kada se desila ekplozija u piramidi:
«Ta kutija, koja je bila moćan i opasan talisman, ostala je zatvorena uutvrdi na "istočnoj granici" Egipta mnogo godina nakon što je Ra otišao na nebo. Kada je Geb došao na prijestolje, zapovjedio je neka mu se ta kutija donese i pred njim otvori. U trenutku kada su je otvorili iz nje je izletjela vatrena kugla (koja se opisuje kao "dah božanske zmije"), koja je usmrtila Gebove pratitelje te opasno spržila i samoga kralja.»
Hancock se pita, ne radi li se tu o laičkom opisu pogrešnog rukovanja napravom, koju je sačinio čovjek. Ta kutija, navodi on, neodoljivo podsjeća na zagonetni biblijski Kovčeg Saveza. Interesantno je primijetiti kako su volumen, odnosno kapacitet granitnog kovčega u Kraljevoj odaji jednaki kao kod biblijskog Zavjetnog kovčega. Ovaj potonji bio je, da se podsjetimo smješten u prostoriji hrama zvanoj ‘svetinja nad svetinjama’, i samo je jednom godišnje bio dozvoljen pristup, i to samo visokom svećeniku.
Jedno slično mišljenje nalazimo već u djelu “Secret Doctrine” H.P. Blavatsky, iz 1888. godine. Ark u engleskom govornom području označava ‘arku’ ali i (Zavjetni) ‘kovčeg’. «The Ark, in which are preserved the germs of all living things necessary to repeople the earth, represents the survival of life, and the supremacy of spirit over matter, through the conflict of the opposing powers of nature. » U svakom slučaju simbolično značenje je isto – to je posuda koja sadrži zametak sviju živih bića, oplođenu maternicu Prirode. No, sadrži i stvari koje su misteriozne, tajne.
Krucifikacija pred Suncem bila je fraza, korištena u inicijacijama. Dakle, u misterijima inicirani adept, koji je prethodno bio prošao sve kušnje, bio je privezan (NE pribijen čavlima) za T-križ, doveden u stanje dubokog sna, u kojem je proveo tri dana i noći. Trećeg dana bio je doveden na ulaz galerije, gdje je u određeno vrijeme bio obasjan zrakama Sunca. Budio se da ga iniciraju Oziris, kao glavno božanstvo, te Thoth, bog mudrosti.
H.P. Blavatsky poistovjećuje Kraljevu odaju u Keopsovoj piramidi sa ‘Svetinjom nad svetinjama’. Ona navodi kako je u doba Misterija inicijacije, kandidat (koji je simbolički predstavljao solarno božanstvo) morao sići u sarkofag, predstavljajući tako ‘energizirajuću zraku’, koja ulazi u oplođenu maternicu Prirode. U velikim misterijama figurativna smrt inicijata je trajala dva dana; sa Suncem se on trećeg jutra podizao, u simboličkoj resurekciji.
PODZEMNA MREŽA PROLAZA I PROSTORIJA
Osim misterija vezanih za piramide, područje platoa Giza također karakteriziraju i misteriji u vezi labirinta tajnih podzemnih prolaza i prostorija. Semir Osmanagich navodi u «Alternativnoj historiji» da na tom području bilo izgrađeno gotovo šest km podzemnih prolaza, stepenica, galerija i komora – oko 400 podzemnih prostorija!
Neki suvremeni vidovnjaci, poput Edgara Cayce-a su prorekli postojanje ovakvih skrivenih konstrukcija, međutim o njima imamo svjedočanstva još od autora iz antičkog doba. «... Adepti ili mudraci... živjeli su u podzemnim habitatima, općenito pod nekom vrstom piramidalne strukture, ako ne i pod stvarnom piramidom», veli H.P. Blavatsky, u «Tajnoj doktrini». Ista autorica veli da su postojale brojne katakombe u Egiptu i Kaldeji, neke od njih ogromne veličine. Najpoznatije među njima bile su podzemne kripte Thebe i Memfisa (stari naziv za Gizu). C.W. Leadbeater veli u knjizi «Glimpses of Masonic History» da su se u pozemnim prostorijama ispod piramida održavali misteriji. Ove i druge dvorane, još su uvijek nepoznate [i danas, gotovo stotinjak godina kasnije – moja primjedba] istraživačima, veli Leadbeater, te dodaje da se one mogu otvoriti pomoću posebnih postupaka – postoje tajna vrata, koja će se pokrenuti, tako da se stupa po određenim tačkama na podu, određenim redom.
Albert Pike u «Moralu i dogmi» navodi egipatskog historičara iz III st.pr.n.e. Manetona, dakle kako je on otkrio određene stupove u Egiptu, na kojima su bili natpisi koje je načinio Thot, ili prvi Hermes [neki autori govore i o Thotu Atlantiđaninu], te koji su kasnije bili pohranjeni u egipatskim hramovima. Ovi stupovi su bili pronađeni u podzemnim špiljama, pokraj Thebe, i s druge strane Nila, na mjestu zvanom Syringes. Tamo su postojali nekakvi vijugavi prolazi i prostorije, načinjeni u svrhu zaštite od potopa, zbog straha da će njihove misterije pasti u zaborav.
O ovome govore i masonske legende, tj. o pohranjivanju «riječi» na sigurna i tajna mjesta. Masonska legenda («Stellar Theology and Masonic Astronomy») spominje Enoha, koji je izgradio tajni hram pod zemljom, koji se sastojao od devet lukova, ili svodova, a nalazili su se jedan ispod drugog. Ovo spominje također Manly P. Hall, u «Secret Teachings of All Ages». On veli da je Enoch stavio pod najdonji svod triangularnu tabelu od zlata, koja je sadržavala tajno ime božanstva.
Interesantan je navod M. Tsariona («Astro-Theology and Sidereal Mythology»), u vezi porijekla tarota. On veli da je prema antičkom filozofu Jamblihu, serija od 22 freske ukrašavala zidove tajne galerije, do koje se dolazilo kroz prolaze podzemnog labirinta. Svećenici koji su se poučavali značenju ovih fresaka dolazili su podzemnim hodnikom, koji je počinjao ispod Sfinge. Posljednji piktogram predstavljao je četiri znaka zodijaka poredanih oko velikog vijenca. Inicirani svećenici su nosili simbol Ružinog križa oko vrata, na zlatnom lancu. On je sadržavao četiri znaka sfinge – bika, lava, orla i vodonošu, poredanih simetrično oko ruže, između krakova križa.
Tony Bushby navodi u «The Secret in the Bible» da su 22 glavne karte tarota bile ugravirane kao vinjete ili skice u podzemni kriptama, prije nekoliko hiljada godina. (Inače, uvriježeno mišljenje je da one potiču iz renesansne Italije, dakle tek iz 14. stoljeća.) Bushby u navedenom djelu dosta opširno govori o podzemnim labirintima staroga Egipta. On citira Herodota, grčkog historičara iz 5. stoljeća pr.n.e. Herodot je bio i sam inicijat, te mu je bio dozvoljen pristup u podzemni kompleks. O ovoj masivnoj strukturi on je govorio sa strahopoštovanjem; on spominje dvanest pakača, sa međusobnom komunikacijom, terasama i dvanaest podzemnih hodnika. Zidovi su bili prekriveni uklesanim figurama, a svaka je palača bila od bijelog mramora, okružena sa kolonadama. Labirint je završavao piramidom, postojao je podzemni prolaz kroz koji se moglo u nju ući. O podzemnim prolazima pisali su još Krantor. grčki filozof iz 3. st. pr.n.e., te već spomenuti Jamblih, iz 4. st. n.e.
Rimski historičar iz 1. stoljeća Plinije pisao je da je po Sfingom sakriven grob vladara Harmakhisa, sa velikim blagom. Rimski historičar iz 4. stoljeća Amijan Marcelinus pisao je o postojanju podzemnih svodova, koji su vodili do Velike piramide. Tony Bushby potvrđuje već ranije navedenu svrhu izgradnje podzemnih kompleksa – očuvanje tajnog znanja od potopa. (Ja bih dodao i od drugih kataklizmi, poput udara velikog asteroida, ili nuklearnog rata – stari narodi, odnosno njihovi mudraci bili su, sasvim je sigurno, svjesni ovih opasnosti.)
Bushby također navodi niz arapskih srednjevjekovnih autora, koji pišu o podzemnim prolazima i prostorijama – Altelemsani, Ahmed Ben Touloun, Masoudi, Muterdi. Prema Masoudiju, piscu iz 10. stoljeća, mehaničke statue sa zadivljujućim sposobnostima čuvale su podzemne galerije. Ovi automatoni su bili programirani za netoleranciju prema neželjenim upadima posjetilaca, te za njihovo uništenje. (Ovo podsjeća na film «Otimači izgubljenog kovčega».) Masoudi je također pisao da se u podzemnim prostorima kriju pisana djela iz mudrosti i različitih područja nauka i umjetnosti. Izgleda da je Masoudi i sam nešto od toga bio vidio, pošto priznaje «Vidio sam stvari koje čovjek ne može opisati iz straha da ljudi ne posumnjaju u njegovu razboritost... no ipak sam ih vidio»
Normalno je da je čovjek malo skeptičan prema ovim antičkim i srednjevjekovnim autorima, jer prvo što pomisli je – da se radi samo o mitovima, iz drevnog doba. No, za ovakve skeptike ima vijest da su godine 1993. bila vršena mjerenja modernim seizmičkim instrumentima, te ustanovljeno postojanje velikog podzemnog 'udubljenja' ili 'šupljine', dakle, potvrđene su stare priče o hodniku ispod Sfinge. Godine 1994. radnici koji su radili na popravljanju Sfinge otkrili su jedan drevni prolaz, koji vodi duboko u tijelo misterioznog monumenta. A godine 1998. prišlo se malo sofisticiranijem ispitivanju terena - pomoću satelita - za identifikaciju podzemnih lokacija u Gizi, i drugdje. Te satelitske snimke područja Gize pokazuju čitavu mrežu tunela i prostorija, koje se međusobno križaju na čitavom području platoa. I tako su zapisi drevnih pisaca konačno dobili svoju stoprocentno sigurnu potvrdu.
