My spiritual exercises
ponedjeljak, 24.03.2014.
DA LI JE POSTOJALA ATLANTIDA – APENDIKS II
Promišljajući naknadno, zaključio sam da tekst koji govori o Atlantidi ne bi mogao biti potpun bez barem kratkog osvrta na katastrofu Atlantide, tj. događaja koji su prethodili uništenju ovog drevnog kontinenta i njegovih stanovnika. Pisac već ranije spomenute knjige «The Story of Atlantis» W. Scott-Elliot govori o postepenom nestanku Atlantide, kroz 4 faze, odnosno četiri katastrofična događaja koji su zadesili kontinent. Za razliku od njega, H.P. Blavatsky u «Tajnoj doktrini» govori o samo dvije katastrofe – jedna koja se desila prije oko 850.000 godina, a druga oko 9.500 godine pr.n.e. Na ovaj zadnji događaj odnosi se dakle samo potonuće otoka Posejdonisa (vjerovatno se nalazio na području današnjeg Azorskog arhipelaga), posljednjeg ostatka nekoć velikog kontinenta, koji se prostirao od istoka današnjih SAD sve do Irske i sjeverne Engleske i Škotske. U to su vrijeme delta Nila i sjever Afrike bili spojeni sa jugom Evrope (dok je sjever Evrope bio pod vodom).
Helena P. Blavatsky piše kako su ove tajne u vezi formiranja zemlje i mora bile dio drevnih misterija i nisu se saopćavale nikome izvan ovih krugova, pa tako s njima nisu bili upoznati čak ni geografi. Bilo je nekoliko velikih potopa, veli H.P. Blavatsky, a onaj od prije 850 hiljada godina je bio taj, koji je uništio Atlantidu, kao kontinent, - nakon toga sve što je ostalo bio je relativno mali otok, Posejdonis. Osim ovog, velikog potopa, desio se i manji, dakle koji se smješta oko 10 hiljada godina prije naše ere, i vezuje se uz završetak glacijalnog perioda.
Veliki potop se u svetim knjigama, Kaldejaca, Brahmina i drugih, ne spominje kao prvi, već kao DRUGI veliki potop.
Dakle, potonuće Atlantide je ona kataklizma, koja se opisuje u raznim religijskim spisima starih naroda, na osnovu čega onda proističu legende i alegorije o Vaivasvati, Utnapištimu, Noi, Deukalionu i «tutti quanti», kako navodi Blavatsky. Riječ je, znači, o izabranim pojedincima, koji su bili spašeni od potopa. Blavatsky navodi da je kraj Atlantide kao kontinenta donio poremećaj u aksijalnoj rotaciji. Ovaj događaj je promijenio sliku naše planete, i spomen o kontinentima i otocima, o civilizacijama i naukama, nije ostao nigdje drugdje zabilježen, osim u Svetim zapisima Istoka (Sacred records of the East). Blavatsky spominje četiri promjene u pomicanju polova. Ima jedna interesantna rečenica; «Occult data show that even since the time of the regular establishment of the Zodiacal calculations in Egypt, the poles have been thrice inverted.» Dakle, do početka zodijačkog računanja u Egiptu, polovi su se bili već tri puta obrnuli.
Što kaže oficijelna nauka, o obrtanju polova? Prema oficijelnoj nauci, geomagnetski obrat (Geomagnetic reversal) jest promjena u orijentaciji Zemljinog magnetskog polja, tako da pozicije magnetskog sjevera i juga postanu međusobno zamijenjene. Ovi se događaji dešavaju na skali od desetaka hiljada godina i duže, a zadnje se takvo obrtanje desilo prije 780.000 godina. Jedna alternativna teorija (naučna, ali sa malom podrškom) veli da udar meteora može podignuti prašinu u atmosferu, koja onda može ohladiti Zemlju do tačke formiranja ledenih kapa na polovima, što onda ubrzava Zemljinu rotaciju i dovodi do trenja između omotača i vanjske jezgre, što konačno uzrokuje revulziju. Inače, artefakti iz tektita pronađeni na području Azije govore o jednom snažnom impaktu meteora prije 803.000 godina. Inače, neki naučnici smatraju da polovi mogu spontano 'migrirati' iz jednog u drugi položaj/orijentaciju tokom stotina, pa i nekoliko hiljada godina.
Postoje također naučne hipoteze («The Younger Dryas impact event») o tome, da se desio udar komete na području ledenog pojasa Velikih jezera prije oko 12.900 godina. Ova hipoteza pokušava objasniti izumiranje mnogih velikih životinja na područje Sjeverne Amerike, te smanjenje populacije, na kraju pleistocena.
Uglavnom, možemo zaključiti da i oficijelna nauka smatra, da su sasvim realno mogući bili kataklizmički događaji obrtanja polova, odnosno udara meteora/ komete prije oko 800.000, te oko 13.000 godina. Za vrijeme ovog potonjeg 'eventa', nivo oceana podigao se za više od 100 metara, te su tako bile potopljene (mnoge?) piramide, i druge građevine.
No, što je bilo sa PRVIM potopom? Da li se on moguće odnosi na veliki kataklizmički događaj od prije 65 mil. godina, a koji se povezuje također i sa izumiranjem dinosaura?
Gledajući kartu sjeverne Amerike, pogled mi se uvijek vraća na Meksički zaliv. Kako je zapravo bio stvoren takav jedan ogroman zaliv, ovalnog, gotovo kružnog oblika? Nigdje drugdje u svijetu nema nešto slično. Nekako sam čisto logički razmišljajući nadošao na zaključak da je taj asteroid koji je udario našu planetu prije 65-66 miliona godina pao na krajnji jug sjevernog američkog kontinenta (tada već odvojenog od Atlantide, odnosno ogromnog otoka Ruta), prema mapi br. 3 u knjizi «Story of Atlantis» Scott-Elliota. I tako napravio ogromnu rupu u kontinentalnoj masi, spojenu sa oceanom samo u uskom potezu od Yucatana do Kube, te od Kube do Floride.
Geolozi tvrde da je Meksički zaliv nastao u kasnom trijasu, znači prije oko 200 mil. godina i to kolizijom kontinentalnih ploča (?) te cijepanjem prakontinenta Pangee. Čisto logički zaključujući, meni se čini da ovakvi pokreti ne bi dali ovakav pravilan oblik Meksičkog zaliva. Za razliku od Hudsonovog zaliva, koji je isto tako velik, ali plitak, Meksički je dubok i preko 4 kilometra, upravo u svojem centralnom dijelu.
Začudo, ovu 'moju' teoriju podupire barem jedan geolog. Godine 2002. američki geolog Michael Stanton je objavio spekulativni esej koji sugerira impaktno porijeklo Meksičkog zaliva (doduše u naznačenom vremenu, od oko 200 mil. godina). Ostali geolozi se uglavnom s ovim kolegom ne slažu, te ogromnom većinom prihvaćaju hipotezu o tektonici velikih ploča, ne o impaktu asteroida.
S druge strane, postoji krater Chicxulub, lociran na Yucatanu, koji potiče upravo od prije 65 miliona godina. Dakle, geolozi smatraju da je upravo ovaj udar asteroida (interesantno kako blizu Meksičkog zaliva – na samoj obali) uzrokovao ili većinom doprinio izumiranju dinosaura. Nekima je čak argument bio veličina kratera (pošto se smatra da veliki asteroidi, recimo od par stotina km ne vrludaju svemirom, već bivaju uhvaćeni u orbitu planeta). Ovaj na Yucatanu ima promjer od nekih 200 kilometara, te se smatra da ga je napravio asteroid dijametra od oko 10-15 km. Lako je procijeniti da bi za rupu od 1000 km bio potreban asteroid od barem 50-ak km u promjeru, ako ne i više. Mogućnost sudara sa takvim asteroidom je navodno veoma mala, po nekima čak gotovo i ne postoji.
Meni se čini da su tzv. 'plave rupe' u blizini Yucatana i Floride nastale od pratećeg roja 'kamenčića' velikog meteora koji je pogodio Meksički zaliv. Plave rupe (Blue Holes) su depresije približno kružnog oblika, sa strmim zidovima. Ime im potiče zbog dramatičnog kontrasta između tamno plave duboke vode njihovih dubina i svjetloplave plićaka koji ih okružuje. Naučna hipoteza objašnjava formiranje plavih rupa erozijom od kiše i kemijskih atmosferskih uticaja, proces koji je bio završen njihovim potapanjem na kraju ledenog doba.
četvrtak, 20.03.2014.
DA LI JE POSTOJALA ATLANTIDA – APENDIKS I
O Atlantidi se može naći jako mnogo podataka, razasutih u mnogim izvorima, pa sam tako naknadno uočio da su neki interesantni momenti ostali nespomenuti u prethodnom postu. Ovdje bi htio izdvojiti neke od tih zanimljivosti, koje su mi bile promakle, a tiču se vimana (drevnih letećih strojeva), koneksije proto-hinduističke kulture i Maya, kamenih struktura u sjeverozapadnoj Africi, podvodnih piramida u okolici Azora i Bahama, te tzv. 'plave rupe' u blizini obale Belize-a.
VIMANE – DREVNI LETEĆI STROJEVI
Iz mojih prethodnih postova je očigledno da imam u najmanju ruku vrlo skeptičan stav prema vanzemaljcima. Međutim, za razliku od nekih, koji također ne vjeruju u vanzemaljce, ja sam prilično uvjeren u postojanje naprava poznatih kao 'leteći tanjiri', i to ne samo u novijoj, već i daljoj historiji, odnosno već u doba – Atlantide. Još u osnovnoj školi posuđivao sam knjige Ericha von Danikena, iz školske biblioteke. I već od tada sam doista počeo vjerovati u mogućnost da su Zemlju bili posjetili neki 'bogovi-astronauti'. Zahvaljujući konspirolozima, u prvom redu W. Lyne-u, F. Springmaier-u, J. Keithu i H. Stevensu, odbacio sam mogućnost da su to bili posjetioci iz udaljenih galaksija. Pa ipak, i danas, nakon više od 40 godina, moram reći da su fotografije koje sam vidio u Danikenovim knjigama još uvijek uvjerljive, i još uvijek doista navode samo na zaključak da su drevne letjelice bile sasvim realno moguće. Jedno vrijeme nisam mogao pomiriti postojanje tih drevnih crteža (astronauta i letećih mašina) sa uvjerenjem da vanzemaljci ne posjećuju našu planetu. No, prije par godina sam naišao u literaturi na pojam 'vimane', koji je konačno razriješio dilemu. O čemu se zapravo radi?
Američki autor G.J. Quasar («Into the Bermuda Triangle») u svojoj knjizi nekoliko pasusa posvećuje vimanama. On kaže da su ga izučavanja tekstova na sanskritu uvjerila kako je drevna Indija poznavala tajnu gradnje letećih mašina. Glavni izvor tekstova je Rig-Veda, zbirka od 10 tomova, koja obuhvaća religiju i kozmologiju proto-hinduista, ili Arijaca, najstarije kulture na području današnje Indije. Riječ 'veda' označava 'znanje'. Većina evropskih indologa procjenjuje starost ovih spisa na oko 3 hiljade godina, no, kako stoji u Općoj enciklopediji JLZ, «gotovo svi indijski stručnjaci... pretpostavljaju znatno veću starost». Nisu li ovi spisi, zapravo nastali u doba, ili malo vremena nakon kataklizme Atlantide? Religiolog H. Kung u knjizi «Kršćanstvo i svjetske religije» u dijelu posvećenom hinduizmu donosi vremenski period od 7. do 4. milenija pr.n.e. kao «prethodnicu kulture Inda». Je li možda prehodnica hindu-kulture bila i nekoliko milenija starija?
Rijetki su oni duhovnjaci koji su proučavali temeljito djelo «Secret Doctrine» H.P. Blavatsky. Razlog je jednostavan – ova je knjižurina, možemo je nazvati 'teozofskom biblijom', debela hiljadu i po strana, a pored toga je pisana jednim, ne baš lako razumljivim jezikom (čak i za one kojima je engleski materinji jezik). Onaj tko se ipak upustio u tu avanturu, mogao je pronaći u «Tajnoj doktrini» interesantne navode vezane za Atlantidu i vimane. Ona nedvosmisleno navodi kako su upravo od Atlantiđana drevni pra-stanovnici Indije dobili znanja sa područja kemije i alkemije, minerologije i geologije, meteorografije i meteorologije, astrofizike i astronomije. Od njih su dobili, prema Blavatskoj, također i znanje iz – aeronautike, i to iz knjige Viwan Vidiya, (tj. «znanje o letećim zračnim vozilima»). Kako navodi ona, biblijska priča o Egzodusu je zapravo prilagođena verzija jedne ranije legende, one o egzodusu Atlantiđana (uz pomoć vimana), sa njihovog kontinenta prije potopa.
Pošto u vrijeme H.P. Blavatske tekstovi u vezi vimana još nisu bili detaljno proučeni, vratimo se G.J. Quasaru, i nekim njegovim interesantnim navodima. Vedski tekstovi, dakle, ne sadrže samo religiozne tekstove, već i naučne. Tako se u njima opisuju u detalje zračne bitke, daju se opisi naoružanja koji podsjećaju na moderne projektile i atomske bombe, daju se i dimenzije letećih mašina-vimana, također se opisuju i razni tipovi ovih letjelica. Quasar navodi sanskritski tekst Samarangana Sutradhara, koji pomno opisuje principe konstrukcije vimana.
«Trup vimane mora biti jak i izdržljiv, poput velike leteće ptice sačinjene od lakog materijala. U njoj se nalazi motor sa živom, a željezni aparat za zagrijavanje nalazi se ispod. Snaga koja se latentno nalazi prisutna u živi i koja stavlja u pogon zračni vrtlog, i čovjek koji sjedi unutra može nebom putovati na velike udaljenosti. Vimana se može kretati vertikalno uvis, vertikalno nadole, te pokretati ustranu, naprijed i natrag. Uz pomoć mašina, čovjek može letjeti zrakom i nebeska bića mogu doći na Zemlju.» Quasar primjećuje kako ovo djeluje gotovo kao reklama za neku modernu manju letjelicu, tipa Cessna i tsl. Knjiga G.J. Quasara je iz 2004. godine. Pet godina ranije, jedan indijski novinar, Mukul Sharma, objavio je u novinama Times of India članak «Flight Path», u kojem navodi da spis Yantra Sarvasva sadrži dio Vaimanika Prakarana, koji se bavi aero-nautikom. Ovaj dio, sačinjen od osam poglavlja, se pripisuje drevnom mudracu Bhardwaju, i u njemu se, između ostalog opisuju tri tipa vimana – one koje lete sa mjesta na mjesto, one koje putuju iz jedne zemlje u drugu, te treće, one koje putuju između planeta [misli se na planete Solarnog sistema, pretpostavljam].
Quasar veli da ovi drevni vedski spisi ne predstavljaju tek puki mit poput onaj perzijski o letećem tepihu. Proto-hinduistički tekstovi se, očito, ne bave čarolijama, već daju instrukcije o realnim objektima. Oni prije podsjećaju na nekakve priručnike iz aero-nautike. Samara Sutradhara čak bi se mogla nazvati naučnom raspravom, pošto se bavi konstrukcijom, uzlijetanjem, krstarenjem na hiljade milja, normalnim i prisilnim slijetanjem, čuvanjem letjelice u hangaru, te čak pojašnjenja u vezi eventualnog sudara sa pticama. Teško da se tu radi o nekakvom drevnom science-fiction-u.
Quasar u «Into the Bermuda Triangle» spominje činjenicu kako su drevne kulture Amerike i Indije misteriozno nestale, što bi moglo sugerirati iznenadnu destrukciju. Izgleda kako se nije radilo o nekom ograničenom, lokalnom sukobu, već o pravom općem svjetskom ratu. Moramo se podsjetiti, veli on, velike količine tektita i štišovita u područjima u Bermudskom trokutu, što se mogu naći nugdje drugdje osim na mjestima gdje se vrše nuklearni testovi, ili pak gdje padaju meteori.
KONEKSIJA PROTO-HINDU I MAYA KULTURE I ATLANTIDE
Centralno-američki Quiche Indijanci smatraju sebe potomcima Maya. Njihova vjerovanja uključuju legende koje govore o tome, da su ih jednom u pradavna vremena posjetila 'nebeska bića', koja su im pomogla u stvaranju nove civilizacije. Don Alejandro, starješina Quichea trinaeste generacije, ispričao je priču o postanku Maya, onako, kako je predajom dospjela do njih, kroz mnoge generacije. Prema toj legendi, Maye su bile stvarene iz klipa kukuruza. Kada je čuo njihove vapaje za pomoć, Kreator im je bio poslao četiri proroka sa Plejada (izvorno: Motz) kako bi asistirali u stvaranju civilizacije Maya na području centralne Amerike.
Starješina Quichea je ovu legendu ispričao brojnim auditorijima, na predavanjima i konferencijama diljem svijeta. Na konferenciji održanoj na univerzitetu Harvard prisustvovali su učesnici iz mnogih drevnih duhovnih tradicija, pa tako i predstavnici iz Indije i Kine. Ono što je interesantno je da su i oni potvrdili da su njihove tradicije slične, pa čak i slikovno pismo. U ovo se don Alejandro osvjedočio kada je posjetio sveto mjesto Mt. Abu u Rajastanu u zapadnoj Indiji (blizu granice sa Gujaratom).
H.P. Blavatsky u «Tajnoj doktrini» veli kako mistični Istok (za razliku od Zapada, koji govori o Enohu i Hermesu) govori o dva mudraca, Naradi, starom vedskom rishi-ju, i Asuramayi, Atlantiđaninu. Kako veli Blavatsky, «kronologija i računanja brahminskih inicijata temelje se na Zodijačkim zapisima Inidije, te radovima spomenutog astronoma i maga Asuramaya. Atlantske zodijački zapisi ne mogu pogriješiti, pošto su oni bili sastavljeni pod vodstvom onih koji su prvi podučavali ljudski rod astronomiji. Naziv koji su drevni žitelji Indije koristili za Atlantidu bio je 'Romakapura'; bio je to zapravo zadnji preostali dio nekad velikog kontinenta Atlantide. Od sačavanih fragmenata drevnih radova, koji se pripisuju astronomu sa Atlantide, bio je sačinjen kalendar, od strane dvojice brahmina u 19. stoljeću. Učeni brahmini sa juga Indije imali su Tamilski kalendar sa svetim astronomskim ciklusima, mnogi od njih potiču od drevnih kalkulacija Narade i Asuramaye. Jedan od najezoteričnijih ciklusa temelji se na pozicijama Djevice i Plejada (Krittika). Egipatski zodijak potiče od onog iz južne Indije i Sri Lanke, i ezoterično im je značenje jednako.
Ima još jedan zanimljiv citat iz djela «Secret Doctrine», a koji možda pojašnjava odakle potiče legenda o porijeklu Maya sa Plejada. Kao što je poznato, grčka je predaja dala Atlantu sedam kćeri (Atlantide ili Plejade). Njihova su imena bila Maja, Elektra, Asteropa, Meropa, Alkiona i Keleano. Njima je u legendama bilo pripisana udaja za bogove, i majčinstvo nad čuvenim herojima, osnivačima mnogih naroda. U astronomskom pogledu, sedam Atlantida postalo je sedam Plejada – sedam zvijezda u konstelaciji. U tajnoj nauci, kako veli Blavatsky, one su povezane sa sudbinama nacija. Mayanska legenda pak govori o 400 dječaka, koji su prvo savladali diva Zipacnu, međutim kasnije je on srušio kuću na njih, te su potom, prema legendi bili uzdignuti na nebo, kao Motz – Quiche ime za Plejade. (Konstelacija Plejade ima oko 500 zvijezda, od kojih su sedam najsjajnije)
Dakle, poanta dosadašnjih otkrića bila bi da su ljudske civilizacije starije nego što se se mislilo, i da su također bile povezane među sobom. Također, da najstariji poznati spisi Rig-Veda nisu tek puka zbirka mitova, bez svoje historijske podloge. Ima još par arheoloških otkrića, koja potvrđuju ovakvu novu naučnu paradigmu (nemojmo zaboraviti da su naučnici u 19. stoljeću tvrdili da su Arijci došli iz Evrope u Indiju, umjesto obratno, tj. tvrdili su da je evropska kultura starija). Jedno od njih su ostaci naselja Mohenjo-Daro, na području današnjeg Pakistana. Počevši od 70tih godina, javile su se teorije o tome, da je Mohenjo-Daro, jedan od najstarijih poznatih gradova u historiji čovječanstva, nastradao u eksploziji jedne vrste drevne atomske bombe. Ono, što je iznenađujuće jest to, da u sanskritskim tekstovima postoji potvrda za takvo nešto. Prema Ramayani i Mhabharati, Rama imperija je postojala negdje između 10 i 15 hiljada godina pr.n.e. Prema tim tekstovima, veliki je rat izbio između Rama imperije i ratničkog naroda Atlana. Ovi potonji bili su u posjedu jedne vrste oružja 'za masovno uništenje'. Ono je u spisima opisano slikovito kao «sijevanje Kapile». (U Mahabharati i spisu Drona Parva). Bio je to jedan projektil, nabijen snagom «cijelog univerzuma», jedno nepoznato oružje, gigantski glasnik smrti, koji je pretvorio drevne narode Vrishnis-a i Andhakas-a u prah i pepeo. «Tijela su bila sagorena do neprepoznatljivosti, ispadali su nokti i kosa, posuđe se slamalo bez vidjliva povoda, ptice su pobijelile, sva je hrana postala zatrovana. Kako bi pobjegli od vatre, vojnici su se bacali u potoke, da operu sebe i svoju opremu.» Da li je riječ o drevnoj nuklearnoj eksploziji? Da se podsjetimo što je rekao Quasar u «Into the Bermuda Triangle», da se u toj katastrofi nije radilo samo o lokalnom sukobu, već je on bio dio jednog velikog, općesvjetskog (nuklearnog?) rata.
Relativno nedavno otkriće u blizini indijske obale, pokrajina Gujarat, naprosto je zapanjujuće, no uklapa se također u novu naučnu paradigmu. Naime indijski institut NIOT je 2001. godine, prilikom mjerenja nivoa zagađenja voda oceana, došao do nekih neobičnih sonarnih informacija. U zalivu Cambay, stručnjaci su na morskom dnu, i to u dužini od punih osam kilometara otkrili jasne pokazatelje o formacijama napravljenima ljudskom rukom. Kako je kasnije ustanovljeno, radilo se o kamenim stupovima i ostacima zidina najmanje dva grada. Nalazište je bilo opisano kao dio drevne civilizacije u riječnoj dolini, sličnoj dolini rijeke Saraswati iz Rig-Vede, za koju se mislilo da je mitska. Podvodne građevine koje su pronađene u zalivu Cambay, Gujarat, ukazuju na drevni grad koji može poticati prije civilizacije Harrapa ili pak biti njenim suvremenikom, ustvrdio je indijski ministar nauka i tehnologija Murli Manohar Joshi, na konferenciji za štampu u maju 2001. godine.
Poznati istraživač drevnih civilizacija Graham Hancock rekao je da su građevine na nalazisštu dugačke stotine metara, a duž ulica se pružaju odvodni kanali. «Doseg i sofisticiranost nalazišta pobija vjerovanje da je civilizacija započela prije pet hiljada godina u Sumeru, zaključio je Hancock.
Ja bih dodao da je prema mapi br. 3 (Atlantis in its decadence), priloženoj uz knjigu Scott-Elliota «The Story of Atlantis», more kako uz Arapski poluotok, tako i uz cjelokupni obalni pojas Indije, bilo nekad davno – kopno.
MISTERIJE SJEVEROZAPADNE AFRIKE
Na području sjeverozapadne Afrike, gdje se susreću drevne kulture Alžira, Malija i Mauretanije, moguće je naći isto tako neke artefakte (iz malo dalje prošlosti), na prostoru koji nije sačinjavao dio Atlantide u geografskom smislu, ali je prije predstavljao jednu refleksiju Atlantiđanske kulture. Jasno, tu spadaju također i Kanarski otoci, koji su blizu obala sjeverozapadne Afrike.
U 19. stoljeću bili su otkriveni megalitički monumenti u Alžiru, a o njima je pisao Marquis de Nadaillac, u djelu «Manners and Monuments of Prehistoric Peoples». Potomci tog moćnog naroda, suvremenika Atlantiđana, bili su narod danas poznat kao Berberi. Na megalitske monumente moguće je naići čak i u pustinji. U području naseljenom Tonaregima nalazi se piramida sačinjena od kamena, bez vezivnog materijala. U Alžiru, nailazimo također na četvrtaste piramide zvane 'djeda', sa dužinom osnove do 30 m. Pored već spomenutih Berbera, još su dvije razvijene kulture nastanjivale ovo šire područje. Songhay su se nalazili na području Mauretanije i Malija (Timbuktu). Carstvo naroda Zingh je obavijeno velom misterije. Smatra se da je ova civilizacija postojala oko 13 hiljada godina pr.n.e. U tom vremenskom periodu prije 10 do 15 hiljada godina, jedini suvremenici bili su civilizacija Ta-Seti na području Nubije na istoku, te – civilizacija Atlantide na zapadu.
U centralnoj Muritaniji, kod mjesta Quadane, nalazi se jedna čudna kružna struktura, Richat, a popularno se naziva «Oko Afrike». Ima dijametar od čak 40 km, a njena je starost procijenjena na oko 100 miliona godina. Prvobitno se pomišljalo da se radi o krateru asteroida, no ubrzo se od te hipoteze odustalo, pošto se došlo do zaključka da strukturi nedostaje dubina, karakteristična za vanzemaljski impakt. Nasuprot ovome, centralni dio promjera oko 3 km se čak izdiže. Nije li možda riječ o artificijelnoj strukturi, jedne prastare civilizacije? Sjetimo se da Cremo i Thompson u djelu «Forbidden Archeology» pišu o pronađenim artefaktima iz devona, karbona i krede. [Kreda je započela prije 140 mil.godina i trajala je do prije 65 mil. godina.] A, također bi bilo interesantno usporediti ovu strukturu sa mitskim Gradom Zlatne kapije na Atlantidi.
Pošto je o Kanarskim otocima blo već riječi u prethodnom postu, samo nekoliko riječi nadopune. Dakle, na otoku Tenerife se nalazi vulkanska planina Teide. Ona je bila sveta planina aboriđinskog naroda Guanche. Oni su vjerovali da Teide nosi, odnosno podupire nebo. Mnogo je svetih mjesta pronađeno na planini, sa ostacima oruđa i posuđa. Smatra se da su Guanchi predmete odlagali u ritualne svrhe, da odagnaju zle duhove, pošto su sličan običaj imali i Berberi. Na grbu otoka Tenerife nalazi se vulkanska planina, stožastog, odnosno piramidalnog oblika, sa plamenom na vrhu. Pogledamo li u Rječnik simbola, vidjet ćemo da se radi o sasvim srodnoj simbolici. Piramida praktički predstavlja na neki način šuplju planinu. Simbolika piramide odnosi se prvenstveno na element vatre. Na grbu Tenerifa je podcrtana još crvenim lavom, kao također simbolom vatre.
SENZACIONALNO OTKRIĆE U OKOLICI AZORA!
Pišući prethodni post nisam ni slutio kako su pretpostavke o postojanju jedne ranije civilizacije na području Azora konačno dobile i jednu sasvim opipljivu, - možemo slobodno reći senzacionalnu – podlogu. Sasvim nedavno, prije samo 6 mjeseci otkrivena je velika, 60-metarska podvodna piramida (!), između otoka Săo Miguel i Terceira, dakle dva otoka Azorskog arhipelaga. Podvodnu strukturu, sa dužinom baze od oko 90 metara, (stranice su orijentirane prema stranama svijeta) je prvi opazio (na sonaru svoje jahte) Diocleciano Silva, inače po zanimanju veterinar. Uočio je bio, dakle, objekt «čudnog oblika» na sonaru, na dubini od oko 40 metara, dok je jahtom obilazio otočje. Diocleciano je odmah pomislio da se radi o ostatku nekadašnje Atlantide, pošto je registrirao podvodnu građevinu sa CPS digitalnom tehnologijom. Svoje je otkriće saopćio lokalnom dnevnom listu, Diário Insular. Međutim, kao što je poznato, u svjetskim medijima ovoj senzacionalnoj vijesti nije poklonjena nikakva pažnja.
Pošto su prvi naseljenici pronašli otoke pustim, dugo se smatralo da su Azori bili do tada nenaseljeni. No, tokom zadnjih par godina arheolozi iz portugalske organizacije APIA pronašli su na otoku Pico dokaze koji podupiru ljudsko naselje na Azorima hiljadama godina prije prve portugalske naseobine.
PODVODNA PIRAMIDA NA BAHAMIMA
Iz prošlog posta sam bio namjerno izostavio priču o piramidi pronađenoj u moru u blizini Bahama, no u svjetlu nove spoznaje, odnosno pronađene piramide na području Azora, sve se savršeno uklapa – piramida atlantske civilizacije bilo je na području negdašnje istočne Atlantide, isto kao na području zapadne Atlantide.
Godine 1970. dr Ray Brown, liječnik naturopat iz mjesta Mesa u Arizoni, otišao je na ronjenje sa prijateljima pored otoka Bari u Bahamima, blizu mjesta poznatog kao Tongue of the Ocean. Tokom jednog od ronjenja, odvojio se od prijatelja. Dok ih je tražio, bio je zapanjen kada je naletio na jednu čudnu piramidalnu strukturu, koja se odsijavala plavičastim svjetlom. Prišavši bliže, Brown se iznenadio kako je glatka, gotovo poput ogledala bila kamena površina strukture. Plivao je oko vrha piramide, gdje je otkrio ulaz, te je bio odlučio da je istraži iznutra. Uskim hodnikom, dospio je do male pravokutne sobe sa stropom u obliku piramide. Bio je totalno zadivljen tom sobom – nije bilo alga ni koralja koji bi rasli po zidovima. Iako nije bio ponio lampu, prostor je bio začudo dobro osvijetljen, svjetlom nepoznatog izvora. Brownu je pažnju zaokupila metalna šipka koja je visila sa stropa, i na čijem je završetku bio dragi kamen crvene boje, zašiljen prema dole. Direktno ispod ovog, nalazilo se kameno postolje, na kojemu su bile dvije metalne šake bronzane boje, i one su držale, na daljini od oko 4 stope od dragulja, kristalnu sferu, dijametra 4 inča. Dok metalnu šipku ni dragulj nije mogao pomjeriti s mjesta, učinio je to s lakoćom sa kristalnom sferom. Ovo svoje otkriće Brown nije dugo saopćavao nikome, jer se bojao da bi njegov artefakt mogla zaplijeniti američka vlada. Tek je prvi put javno izložio predmet na seminaru vidovnjaka u Phoenixu, Arizona, 1975. godine. Štp je bila svrha misteriozne kristalne kugle i koju ulogu je igrala u enigmatičnom instrumentariju unutar piramide, ostaje tajna, no ipak se došlo do nekih mogućih objašnjenja.
Jedna je hipoteza predlagala da je potonula piramida prikupljala, akumulirala i generirala kozmičke energije. Viseća šipka mogla je provoditi energije akumulirane u vršnom kamenu. Obrađeni crveni dragi kamen mogao je koncentrirati i projektirati energiju na kristalnu sferu odispod. Sama kristalna sfera je radila možda kao jedna vrsta 'primopredajnika' energije. U svakom slučaju se radilo o vrlo sofisticiranoj tehnici obrade. Eksperti sa Smithsonian instututa procijenili da je upotrijebljena tehnologija savršenog rezanja kvarca, koju je naša civilizacija dostigla tek početkom 20. stoljeća.
srijeda, 05.03.2014.
PIRAMIDE – FREE ENERGY MAŠINE (1)
DA LI JE POSTOJALA ATLANTIDA?
«Mahnito izvještavanje o navodnim piramidama na Balkanu ignorira istinu i prihvaća fantaziju» - ovako je glasio podnaslov članka «The Bosnia Atlantis Connection», autora Marka Rose-a, prije jedno osam godina. Mnogi su u to vrijeme napadali Semira Osmanagicha sa pozicija oficijelne nauke, kao npr. Anthony Harding, predsjednik Evropske asocijacije arheologa, i drugi. Tu je bila i grupa profesora sa Fakulteta rudarstva i geologije, pri tuzlanskom univerzitetu. Prema vođi grupe, dr. Sejfudinu Vrapcu, radilo se samo o «prirodnoj geološkoj formaciji». Profesor Curtis Runnels sa bostonskog univerziteta, ekspert za prahistoriju Grčke i Balkana, tvrdio je da je «prije 27 do 12 hiljada godina, Balkan bio 'zaključan' u posljednjem glacijalnom maksimumu, kada su jedini stanovnici mogli biti lovci i sakupljači plodova iz mlađeg paleolita». A spomenuti Mark Rose se u svojem članku pitao kako samozvani arheolog, koji vjeruje da su Maye i drugi potekli od Atlantiđana, (koji su opet porijeklom sa Plejada) može biti prihvaćen kao legitimni istraživač, od strane mnogih novinskih izvještača...
Što se mene lično tiče, poznat je moj stav o vanzemaljcima, na osnovu serije mojih postova od prošloga ljeta, od 6. do 9. mjeseca. (I nije da se hvalim, ali smatram da sam jedini sa ovih prostora dao pravu sliku o UFO-ima i ET-ima.) Prema tome Semir Osmanagich se svrstava među autore New age-a i konspirologije, koji smatraju da je intervencija ekstraterestričkih civilizacija na našu planetu bila – neupitna, baš kao i David Icke, te Michael Tsarion, ali i drugi UFO-entuzijasti. Ono, što ponajčešće, da se tako izrazim, obrati pojedince na vjerovanje u ekstra-terestrička bića su telepatski kontakti, te implanti. Konspirološki autor Fritz Springmeier kaže da «nije susreo nijednu osobu, koja je imala 'kontakt sa tuđincem', a da ujedno nije bila i pod kontrolom uma». O ovoj tvrdnji valja porazmisliti.
No, za razliku od stava prema vanzemaljcima, u kojem se razlikujem od spomenutih autora, moj stav prema pitanju Atlantide je s njihovim više-manje podudaran. A pošto sam Atlantidu u dosadašnjem pisanju samo nekoliko puta usput spomenuo, ovo je prilika da o tom 'izgubljenom kontinentu' nešto više kažem. Atlantida je dakle, naziv za hipotetske kopnene mase koje su se u geološkoj prošlosti nalazile na području današnjeg Atlantskog oceana. Atlantidom su vladali potomci Titana Atlanta (tako bar veli legenda). Njihova se vlast protezala na zapadnu Evropu i na sjevernu Afriku, a željeli su zavladati čitavim svijetom. Ono, što mnogi ne znaju je, da je oficijelna nauka dugo vremena imala pozitivan stav spram postojanja velike kontinentalne kopnene mase Atlantide, a također i još starije Lemurije (ili Gondvane, kako se još nazivala). Sjećam se da sam kao dijete, još 60tih godina, prvi put naišao na Atlantidu i Lemuriju u dječjoj enciklopediji «Svijet oko nas». Dakle, potonji kontinent je, smatralo se postojao, otprilike prije 300 do 200 miliona godina. A Atlantida je postojala u vrijeme mlađeg mezozoika, otprilike prije 100 do 70 miliona godina. Na slične mape kao u toj dječjoj enciklopediji sam naišao u knjizi «The Story of Atlantis» W. Scott-Elliota. Jedina razlika je bila u godinama, odnosno starosti kontinenta. Za Atlantidu se tu navode cifre, na mapi, 1milion do 800 hiljada godina, kada se desila prva velika katastrofa. No, velika kontinentalna masa prema toj karti postojala je sve do prije 200 hiljada godina, kada je bila rasparčana, te su bila ostala tri veća otoka. Nakon posljednje velike katastrofe, prije 80 hlljada godina, ostao je samo jedan poveći otok, Posejdonis. On je egzistirao sve do konačnog potonuća 9.500 godina prije n.e.
«PRIČA O ATLANTIDI»
Upravo zahvaljujući dugom pozitivnom stavu oficijelne nauke (koji je splasnuo tek negdje 70tih godina prošlog stoljeća) moguće je ispričati uvjerljivu priču o Atlantidi, a da se ne spominje paranormalno, vidovnjaci, i tsl.
Prema Scott-Elliotu, pozitivni dokazni materijal može se razvrstati na pet kategorija:
1) dokazi dubinskih mjerenja
2) distribucija flore i faune
3) sličnost u jezicima i etnološkim tipovima
4) sličnosti religioznih vjerovanja, rituala i arhitekture
5) svjedočanstva ranih pisaca, o tradicijama vezanim za Atlantiđane
Već u zadnjoj četvrtini 19. stoljeća bila su poduzeta prva dubinska mjerenja Atlantskog oceana, te je bila sačinjena prva kompletna mapa dna oceana. Tada je bio otkriven Atlantski hrbat, izdignuto dno, koje se u neprekinutoj liniji, poput gigantskog gmaza, proteže od Grenlanda do Ekvatora (Sjeveroatlantski h.) te od Ekvatora do Antarktike (Južnoatlantski h.). Taj se hrbat izdiže oko 3 hiljade metara od ostatka oceanskog dna. Otoci Azori su vrhunci ove kopnene mase, koji su još ostali nad vodom. Dobar dio dna oceana je na jako velikim dubinama od 6-7 hiljada metara, no viši dijelovi hrbata su samo stotinjak, ili par stotina metara ispod morske površine. Istraživanja su već u 19. stoljeću pokazala da je hrbat pokriven sa vulkanskim krhotinama, čiji se tragovi mogu naći diljem oceana, sve do američke obale. Također se već tada ustanovilo da je dno, naročito oko Azora, bilo poprište vulkanske djelatnosti velikih proporcija.
Drugo, sličnost flore i faune na kontinentima razdvojenim velikim oceanom već je odavna intrigirala biologe i botaničare. No, ako je nekad davno među tim kontinentima postojala nekakva kopnena masa, koja ih je povezivala, zagonetka je riješena. Naprimjer: moguće je naći fosilne ostatke kamile u Indiji, Africi, Južnoj Americi, kao i u Kanzasu. Naime, općenito je prihvaćena bila hipoteza da su vrste imale izvor na jednom mjestu planete, a iz tog su se centra kasnije širile. Fosilni ostaci u Nebraski dokazuju da je konj ponikao na – zapadnoj hemisferi, iz jednostavnog razloga što drugdje nije bilo moguće naći takove ostatke. Fosilne ostatke pećinskog lava nalazimo isto tako u sjevernoj Americi.
Što se tiče biljnog svijeta, evidentno je da je veliki dio flore koja postoji u evropskim fosilnim slojevima, moguće naći kako u Americi, tako i u Africi. Njihovo postojanje na ISTOČNOJ strani sjeverne Amerike pokazuje kako su ušle sa Atlantske strane, a ne pacifičke. Najveći problem čini se pokazuje biljna vrsta – banane. Botaničari su se pitali, kako to da je ova biljka, koja ne podnosi umjereni pojas, mogla biti transportirana do Amerike? Biljka je bez sjemenja, ne može se razmnožavati pomoću sadnica, niti ima gomolj, koji je lako transportirati. Također, za naučnike je zagonetna pšenica, iz razloga što se zna, da nikad nije egzistirala u jednom divljem obliku – nema nikakvog dokaza koji vuče tragove od fosilnih ostataka. ‘Izgubljeni kontinent’, na kojem je ova vrsta morala izvorno biti kultivirana, predstavlja onu ‘kariku koja nedostaje’, ovaj se zaključak nameće pošto divlji preci pšenice (ali i drugih žitarica) – nisu do sada pronađeni.
Treće, jezici i etnološki tipovi. Baskijski jezik stoji sam među ostalim evropskim jezicima, i nema srodnosti ni sa jednim od njih. Zar ne predstavlja malo čudnu činjenicu, da dok ovaj izolirani jezik nema nikakove sličnosti sa evropskim jezicima, zato IMA sličnosti sa aboriđinskim jezicima sa američkog kontinenta. Interesantno, zar ne? Feničani su bili prvi narod na istočnoj hemisferi koji je korstio fonetski alfabet, dakle znakove za zvuke. Čudna podudarnost je da su također vrlo rano Maye u centralnoj Americi imale fonetski alfabet, Maye čija tradicija govori da potiču sa prekomorskog kopna na istoku. Alfabet Maya k tome pokazuje sličnost sa grčkim jezikom, te egipatskim hijeroglifima. Razumno je prepostaviti da su Egipćani bili jedna vrsta koloniziranih potomaka Atlantiđana, dok su Feničani, pomorski narod, mogli poduzimati putovanja na zapad, dakle do američkog kopna.
Što se tiče etnoloških tipova, zagonetku predstavljaju mnogi monumenti nađeni u centralnoj Americi, a koji predstavljaju tipične pripadnike crne rase. To je svakako u raskoraku sa opće prihvaćenom pretpostavkom da su crnci prvi put došli u Ameriku tek u 16. stoljeću. Knjiga “Popul Vuh” govori o vremenima kada su bijela i crna rasa živjele zajedno, u miru, te govorile čak istim jezikom. Tu je potom i sličnost naroda Guanches, izvornih žitelja Kanarskih otoka, sa izvornim žiteljima Karipskih otoka. Stari Egipćani imali su crvenkastu boju kože, kao i stari žitelji Perua, odnosno Inke.
Četvrto, tu su religiozna vjerovanja, rituali i simboli. Prvi su se zaprepastili zbog sličnosti španjolski osvajači u Meksiku i Peru-u. Španjolski svećenici su čak smatrali ovu sličnost djelom đavola. Najviše su se čudili štovanju križa, i njegovoj konstantnoj prisutnosti u svim religioznim zdanjima, te ceremonijama. Isto tako, naišli su na štovanje sunčevog diska i zmije, koje je opet univerzalno. Potom, naziv za boga “Teo” u Meksiku. U Meksiku i Peru-u imamo krštenje novorođenog djeteta, posipanje vodom, znak križa, molitve za ispiranje od grijeha. Narodi Meksika, Centralne Amerike i Peru-a prakticirali su također ispovijed, odrešenje od grijeha, post, i vjenčanje pred svećenikom, imali su također i ceremoniju nalik na euharistiju – kolače su označavali sa Tau (egipatski križ), i to je bilo zvano tijelom njihova boga. Imali su djevicu-majku božiju, “Gospu”, čiji je sin, “Gospodar svjetla”, bio zvan “Spasitelj”.
Ono što je posebno interesantno, a tiče se religioznih građevina, naravno, jesu piramide. Identičnost u dizajnu piramida u Egiptu i onih u Meksiku i Centralnoj Americi je previše izrazita, a da bi se radilo o pukoj koincidenciji. Na Yucatanu, blizu Palenque-a, mogu se naći piramide sa šiljatim vrhom, u egipatskom stilu. Zauzvrat, u Egiptu je moguće naći piramide sa odsječenim vrhom, te one stepenastog tipa. Piramide u Choluli usporedive su sa onima u Sakkari, te stepenastoj piramidi Medourn-a. Veliki ostaci gradova i hramova u Meksiku i naročito Yucatanu također čudesno podsjećaju na one u Egiptu, ruševine Teotihuacana često su se uspoređivale sa onima u Karnaku.
I peto, preostalo je da se osvrnemo na dokaze, koje smo mogli prikupiti od antičkih pisaca, rane tradicije i arhaičnih legendi o potopu. Elijan, u djelu “Antička historija” izvještava o postojanju velikog kontinenta s onu stranu Atlantika, većeg od Azije, Evrope i Libije zajedno. Proklo navodi jednog antičkog pisca koji spominje otoke u moru s druge strane Herkulovih stupova (odnosno Gibraltarskog prolaza). Kaže da su stanovnici tih otoka imali tradiciju o izuzetno velikom otoku zvanom Atlantis, koji je vladao ostalim otocima u oceanu. Amijan Marcelus govori o sedam otoka u Atlantiku, i kaže da njihovi stanovnici čuvaju uspomenu na mnogo veći otok, Atlantis, “koji je za dugo vremena ostvarivao dominaciju nad manjim [otocima]”. Naravno, najveći autoritet, što se ove teme tiče jest Platon. U djelu “Timej” on upućuje na otok-kontinent, dok u “Kritiji” stoji detaljna pripovijest o historiji, umjetnosti, načinu života i običajima naroda Atlantide. Gali su također imali svoje legende o Atlantidi, o tri naroda koji su živjeli u Galiji; o urođenicima, osvajačima sa dalekog Atlantisa, te galskom narodu arijskog porijekla.
Sa druge strane Atlantika, meksički Tolteci tvrdili su da potiču od Atlana (Aztlana), što su tvrdili i Azteci. Knjiga “Popul Vuh” govori o posjeti triju sinova kralja Qichesa zemlji na istoku, otkud su nekad njihovi oci došli, i odakle su donijeli neku vrstu pisma. Među sjevernoameričkim Indijancima postoji opće poznata legenda da njihovi preci potiču iz smjera “odakle sunce izlazi”. Knjige centralnoameričkih naroda navode da je dio američkog kontinenta bio uništen serijom kataklizmičnih događaja, sa dugim intervalima između. Čudnovato je kako Kelti imaju legendu, po kojoj se dio njihove zemlje jednom davno pružao daleko u Atlantik, te je bio uništen. Tri katstrofe spominju se također i u velškim legendama. Sa druge strane, žitelji drevnog Meksika imali su legendu o božanstvu Quetzalcoatl, koje potiče sa “dalekog istoka”.
Još su samo preostale legende o potopu; govore li one zapravo o Atlantidi, i njenom potonuću? Priče o potopu postoje ne samo u tradicijama naroda s obje strane Atlantika, već diljem svijeta. Što se tiče američkih naroda, ista priča do u detalj može se naći kod meksičkih naroda, onih Gvatemale, Hondurasa, Peru-a, te gotovo kod svih plemena sjevernoameričkih naroda. Sličnost se dakako ne može objasniti pukom koincidencijom.
ŠTO JE BILO OTKRIVENO KASNIJE?
Pošto je knjiga “Story of Atlantis” (Priča o Atlantidi) još iz 1896. godine, mnogo je toga bilo kasnije otkriveno (u prvom redu tu mislim na geološka/oceanografska otkrića), tako da se gornju priču može upotpuniti. Naprimjer, upravo 1896. godine je bila završena norveška polarna ekspedicija, predvođena istraživačem Fridtjofom Nansenom, koja je bila pronašla velike količine školjaka, te okamenjenih ostataka morskih životinja na oceanskom dnu, od morskih bića koja žive inače samo u plićaku. Početkom 20. stoljeća njemački istraživački brod Gauss bio je pronašao na oceanskom dnu južnoga Atlantika materijale karakteristične ne za morsko, već za kontinentalno dno.
Tridesetih godina dno Atlantskog oceana istraživala je švedska ekspedicija na čelu sa prof. Hansom Pettersonom; došli su do zaključka da je prije 15.000 godina Sjevernoatlantski hrbat bio većinom iznad vode. Godine 1936. američka US Geological Survey ekipa sprovela je dubinska mjerenja dna oceana, te došla do sličnih zaključaka – Sjevernoatlantski hrbat dosizao je površinu oceana prije 20 do 10 hiljada godina. Otkrili su depozite vulkanskog pepela na padinama hrbata, čiju su starost datirali na oko 12.000 godina.
Ranije spomenuti švedski oceanograf H. Petterson godine 1944. je zapisao: «Najgornji sloj vulkanskog depozita nalazi se iznad najvišeg glacijalnog stratuma, što indicira da se vulkanska katastrofa, ili katastrofe, desila u postglacijalno doba...» Drugim riječima, NAKON posljednjeg ledenog doba. Švedski oceanografski tim bio je došao do sličnih rezultata kao Norvežani početkom stoljeća – organizmi karakteristični za dubine do 200 m, bili su nađeni na dubinama do 4.000 m. Došli su do zaključka da je područje nazvano Romanche Deep (jedan od najdubljih dijelova Atlanskog hrbata) potonulo za čak 6 hiljada metara!
Dr. W. Maurice Ewing sa univerziteta Columbia vodio je nekoliko ekspedicija uzduž Atlantskog hrbata. On se 1948. godine 'provozao' uzduž i porijeko Atlantskog hrbata, i sa te ekspedicije pobrao sa oceanskog dna mnoge uzorke tzv. tremolitnog azbesta. Za njega je jedino mogao prokomentirati kako je on karakterističan za kontinentalnu masu, a ne za dno mora. Isti istraživač je pronašao na oceanskom dnu terase u obliku plaža, na dubini većoj od 3 kilometra. Nije htio reći eksplicitno, no rekao je da takvo otkriće jedino može upućivati na «nevjerovatan zaključak», ili da je kopno potonulo za taj iznos, ili pak da se razina oceana toliko podigla.
No, kasniji istraživači, poput naprimjer Richarda Cifelli-ja početkom 70tih, jednostavno će zanemariti otkrića ranijih oceanografa, Petersona, a među ostalim i Ewinga. S druge strane, bilo je i geologa koji su oprezno priznali da su Azori u centralnom Atlantiku bili sastavljeni prvenstveno od kontinentalnog materijala.
AZORI I KANARSKO OTOČJE
Izgleda da su upravo Azori najizgledniji kandidat za Atlantidu u njenom posljednjem izdanju (odnosno otoka Posejdonis), prije njenog konačnog potonuća oko 9.500 godina pr.n.e. Oficijelna nauka znači negdje od 70tih negira postojanje bilo kakvih tragova potonule kontinentalne mase, bilo u Atlantskom ili Pacifičkom oceanu. No, ipak činjenica stoji kako je na oceanskom dnu Atlantika jedan ekstremno veliki plato – Azorski plato. Na dubini od oko 1 milje, ima približno 500 sa 600 milja dužinu i širinu, te površinu od 300 hiljada kvadratnih milja (777 hiljada kv. kilometara).
U knjizi Semira Osmanagicha «Alternativna historija» također možemo naći interesantne podatke. On navodi da je samo nekoliko planinskih vrhova preživjelo katastrofu Atlantide, među kojima su i Azori. Legendarnu planinu Atlas on poistovjećuje s najvišim vrhom Azorskog otočja – planina Pico Alto ima visinu od 2.351 metar. No, pošto je 3,5 hiljada metara završilo pod površinom oceana, planina se po svojoj ukupnoj visini može uspoređivati sa najvišim afričkim i američkim planinama. Osmanagich također navodi testove američkog geološkog društva iz 1948. godine u okolici Azora, koji su pronašli kalcificirane diskove na dubini od nekoliko stotina metara, čija je starost bila procijenjena na oko 12 hiljada godina. Ono što možda najviše ide u prilog teoriji o Azorima kao Posejdonisu, posljednjem ostatku velikog kontinenta Atlantide, jesu otkrića njemačkog inženjera Otta Heinricha Mucka. Ona objašnjavaju inače nevjerovatnu činjenicu zašto američke jegulje sa istočne obale Amerike poduzimaju ogroman put do obala Evrope u vrijeme mriješćenja. Pošto mlade jegulje nosi topla Golfska struja, on je pretpostavio ranije postojanje jednog velikog otoka u području Azora, koji je u to vrijeme sprečavao Golfsku struju, da dopre do evropskih obala. Nemogućnost dopiranja tople Golfske struje onda ujedno objašnjava i ledeno doba, kada je veći dio Evrope, čak do 40-te paralele, bio okovan ledom.
Na kraju krajeva, Azori, odnosno Azorski plato na dnu oceana, prilično nalikuju Platonovom opisu iz djela “Kritija”. On spominje jednu četvrtastu ravnicu, dugoljastog oblika, omeđenu planinama, koje su dopirale do samog mora. Ravnica se dakle pružala prema jugu, dok su je planine na sjeveru štitile od hladnih sjevernih vjetrova. Dimenzije te ravnice bile tri hiljade sa dvije hiljade stadija, što iznosi, otprilike 600 sa 400 km. Glavno božanstvo je bilo Posejdon, kome su bili posvećeni hramovi i svetišta. Životinja koja se najviše štovala bio je bik. Žrtvovanje bika u počast bogu Posejdonu je bio glavni običaj na ovom otoku, prema Platonu. Veoma je interesantno da grb autonomne regije Azori prikazuje dva bika (oni drže štit, na kojem je orao). Stanovnici otoka, mada su nominalno kršćani, imaju neke svoje posebnosti, tako npr. njeguju kult sv. Duha, što je prilično originalno u kršćanskom svijetu. U augustu imaju svečanost Gospe Lurdske, kao zaštitnice kitolovaca, zadnje nedjelje u mjesecu. Interesantno je da 15. augusta imaju ne Velu Gospu, već svetkovinu Festival da Maré de Agosto.
Kanarski arhipelag nalazi se oko 100 km od afričke obale. Vulkanskog je porijekla. Na otoku Pico de Teide nalazi se najviši vrh, čak 3716 m, pa predstavlja najviši vrh na čitavom španjolskom teritoriju. Najpoznatiji su gradovi, čuveni kao turistička odredišta, Santa Cruz de Tenerife i Las Palmas. Manje je poznato da se u blizini navedenih gradova mogu naći neka arheološka nalazišta sa zanimljivim monumentima. Najpoznatija piramida se nalazi blizu glavnog grada St. Cruz. Bila je pronađena nedavno, 2007. godine. Bila je skrivena u polju nastalom od toka lave, koje je bilo potpuno obraslo grmljem. Postoje vijugave stepenie do vrha, gdje je platforma, i čime podsjeća na mayanske piramide. Prepostavlja se da je to bilo svetište urođeničkog naroda Guanche, kojeg su Španjolci bili uništili, po osvajanju otoka, u 15. stoljeću. Ovo je područje u potpunosti prekriveno lavom, pa se pretpostavlja da može pod lavom skrivati interesantne artefakte. Na Kanarima također postoji kompleks od šest piramida, napravljenih od kamena vulkanskog porijekla, i to na otoku Tenerife. Ovaj arheološki lokalitet otkrio je u poznoj dobi, godine 1999., norveški navigator i etnolog Thor Heyerdahl, čuven po svojoj plovidbi na Kon-Tiki-ju, pola stoljeća ranije. Još piramida bilo je pronađeno sjeverno od Tenerifa, na još četiri otoka.
Inače, prema mapama u knjizi «The Story of Atlantis» sami Kanarski otoci nisu bili u sastavu velikog kontinenta Atlantide (niti Kapverdski otoci). Prema tim mapama Kanari su bili dio velike sjeveroafričke kontinentalne mase, koja se pružala duboko na jugozapad. Nju je od Atlantide odvajao dugoljasti moreuz, širok između stotinjak i nekoliko stotina km. To je područje obitavao drevni narod Guanchi, kojeg su Španjolci bili pokorili, te potom istrijebili. Oni spadaju također u veliku porodicu naroda-potomaka Atlantiđanske rase. Kako navodi Osmanagich, oni su bili svedeni na nivo barbara s kojima se trebalo obračunati i njihovo porijeklo i znanja zatirati.
Današnji stanovnici otoka nasred oceana, kao što su Azori, Ascension, Sv. Helena i Trstan da Cunha su pretežno evropskog porijekla (i nešto sjevernoameričkog). No, vjerujem da se nakon toliko generacija ne osjećaju više ni kao Evropljani, ni kao Amerikanci,već kao – Atlantiđani. Nekako su najizoliraniji možda ipak stanovnici otoka Tristan da Cunha, 2.800 km udaljeni od juga Afrike i 3.300 km od Južne Amerike. Nemaju vojske, političkih partija, bave se pretežno poljoprivredom i ribarstvom, i svi vuku porijeklo od samo 8 familija, iz Velike Britanije, Holandije, Italije i SAD (Tristăo da Cunha, čovjek koji je otkrio otoke bio je Portugalac, međutim, nije ni kročio nogom na njih). Jedina veza sa kopnom su ribarski brodovi iz Južnoafričke republike, koji navrate osam puta na godinu.
Ukoliko su priložene mape u knjizi «The Story of Atlantis» tačne, ovi otoci međutim, izuzev Azora, nisu sačinjavali prvobitni kontinent Atlantidu. Ascension je bio dio centralnog oceana, dok su Sv. Helena i Tristan da Cunha bili dijelovi velikog otoka, kojeg je činio jug Afrike, i čije se kopno širilo na zapad, pokrivajući spomenute otoke.
OTKRIĆA SA 'ZAPADNE ATLANTIDE'
Najzapadnija područja velikog, prvobitnog kontinenta Atlantide (opet, prema navedenim mapama) zahvaćala su istočne dijelove SAD, područje Bahama, Velike i Male Antile («Zapadna Indija»), te sjeverne dijelove Južne Amerike. U novije vrijeme, na tom je području, nazovimo je, 'Zapadne Atlantide', bilo nekoliko značajnih i velikih arheoloških otkrića. U prvom redu, godine 1968. bile su otkrivene podvodne strukture, kod otočja Bimini, nedaleko obala Floride. Te su podvodne strukture kasnije bile dobile naziv «Bimini Road» (Cesta Bimini). Radi se, dakle, o navodnoj cesti iz vremena Atlantide, dužine osam stotina metara. Ovu cestu čine kameni blokovi, veće ili manje pravilnosti (neki su više pravokutnog oblika, drugi manje) dugih 3-4 metra, a visine 2-3 metra. Starost se procjenjuje na negdje 15.000 godina. Ovo je na rubu tzv. 'Bermudskog trokuta'. Otok Andros udaljen je svega stotinjak km (na području Bahama), i godine 2003. u vodama blizu tog otoka bila je pronađena velika podvodna platforma. Pretpostavlja se da je riječ o ostacima drevne luke. Iste godine je grupa istraživača predvođena Paulinom Zelitsky pronašla zagonetne megalitske strukture, na dubini od 600-700 metara, u vodama kraj meksičkog poluotoka Yucatana. U dubokom usjeku, bio je otkriven i drugi plato, gdje se razabiru također oblici cesta, zgrada i piramida.
---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Riječ Atlantida, odnosno 'Atlantis', pojavljuje se u naslovima pop-rock izvođača. Prvi su pjesmu pod naslovom 'Atlantis' imali legendarni britanski sastav The Shadows, i sa njome su došli do 2. mjesta top liste u ljeto 1963. godine. (Inače bili su najbolji britanski band između 1960-63 godine, za koje vrijeme su imali desetak top 10 hitova, te su bili inspiracijama prvim sastavima s ovih naših prostora, koji su njihove pjesme skidali sa Radio-Luxemburga.) Moguće je da su dobili inspiraciju zbog filma 'Atlantis, the Lost Continent, iz 1961. godine.
