Pregled posta

DA LI JE POSTOJALA ATLANTIDA – APENDIKS I

O Atlantidi se može naći jako mnogo podataka, razasutih u mnogim izvorima, pa sam tako naknadno uočio da su neki interesantni momenti ostali nespomenuti u prethodnom postu. Ovdje bi htio izdvojiti neke od tih zanimljivosti, koje su mi bile promakle, a tiču se vimana (drevnih letećih strojeva), koneksije proto-hinduističke kulture i Maya, kamenih struktura u sjeverozapadnoj Africi, podvodnih piramida u okolici Azora i Bahama, te tzv. 'plave rupe' u blizini obale Belize-a.

VIMANE – DREVNI LETEĆI STROJEVI
Iz mojih prethodnih postova je očigledno da imam u najmanju ruku vrlo skeptičan stav prema vanzemaljcima. Međutim, za razliku od nekih, koji također ne vjeruju u vanzemaljce, ja sam prilično uvjeren u postojanje naprava poznatih kao 'leteći tanjiri', i to ne samo u novijoj, već i daljoj historiji, odnosno već u doba – Atlantide. Još u osnovnoj školi posuđivao sam knjige Ericha von Danikena, iz školske biblioteke. I već od tada sam doista počeo vjerovati u mogućnost da su Zemlju bili posjetili neki 'bogovi-astronauti'. Zahvaljujući konspirolozima, u prvom redu W. Lyne-u, F. Springmaier-u, J. Keithu i H. Stevensu, odbacio sam mogućnost da su to bili posjetioci iz udaljenih galaksija. Pa ipak, i danas, nakon više od 40 godina, moram reći da su fotografije koje sam vidio u Danikenovim knjigama još uvijek uvjerljive, i još uvijek doista navode samo na zaključak da su drevne letjelice bile sasvim realno moguće. Jedno vrijeme nisam mogao pomiriti postojanje tih drevnih crteža (astronauta i letećih mašina) sa uvjerenjem da vanzemaljci ne posjećuju našu planetu. No, prije par godina sam naišao u literaturi na pojam 'vimane', koji je konačno razriješio dilemu. O čemu se zapravo radi?
Američki autor G.J. Quasar («Into the Bermuda Triangle») u svojoj knjizi nekoliko pasusa posvećuje vimanama. On kaže da su ga izučavanja tekstova na sanskritu uvjerila kako je drevna Indija poznavala tajnu gradnje letećih mašina. Glavni izvor tekstova je Rig-Veda, zbirka od 10 tomova, koja obuhvaća religiju i kozmologiju proto-hinduista, ili Arijaca, najstarije kulture na području današnje Indije. Riječ 'veda' označava 'znanje'. Većina evropskih indologa procjenjuje starost ovih spisa na oko 3 hiljade godina, no, kako stoji u Općoj enciklopediji JLZ, «gotovo svi indijski stručnjaci... pretpostavljaju znatno veću starost». Nisu li ovi spisi, zapravo nastali u doba, ili malo vremena nakon kataklizme Atlantide? Religiolog H. Kung u knjizi «Kršćanstvo i svjetske religije» u dijelu posvećenom hinduizmu donosi vremenski period od 7. do 4. milenija pr.n.e. kao «prethodnicu kulture Inda». Je li možda prehodnica hindu-kulture bila i nekoliko milenija starija?
Rijetki su oni duhovnjaci koji su proučavali temeljito djelo «Secret Doctrine» H.P. Blavatsky. Razlog je jednostavan – ova je knjižurina, možemo je nazvati 'teozofskom biblijom', debela hiljadu i po strana, a pored toga je pisana jednim, ne baš lako razumljivim jezikom (čak i za one kojima je engleski materinji jezik). Onaj tko se ipak upustio u tu avanturu, mogao je pronaći u «Tajnoj doktrini» interesantne navode vezane za Atlantidu i vimane. Ona nedvosmisleno navodi kako su upravo od Atlantiđana drevni pra-stanovnici Indije dobili znanja sa područja kemije i alkemije, minerologije i geologije, meteorografije i meteorologije, astrofizike i astronomije. Od njih su dobili, prema Blavatskoj, također i znanje iz – aeronautike, i to iz knjige Viwan Vidiya, (tj. «znanje o letećim zračnim vozilima»). Kako navodi ona, biblijska priča o Egzodusu je zapravo prilagođena verzija jedne ranije legende, one o egzodusu Atlantiđana (uz pomoć vimana), sa njihovog kontinenta prije potopa.
Pošto u vrijeme H.P. Blavatske tekstovi u vezi vimana još nisu bili detaljno proučeni, vratimo se G.J. Quasaru, i nekim njegovim interesantnim navodima. Vedski tekstovi, dakle, ne sadrže samo religiozne tekstove, već i naučne. Tako se u njima opisuju u detalje zračne bitke, daju se opisi naoružanja koji podsjećaju na moderne projektile i atomske bombe, daju se i dimenzije letećih mašina-vimana, također se opisuju i razni tipovi ovih letjelica. Quasar navodi sanskritski tekst Samarangana Sutradhara, koji pomno opisuje principe konstrukcije vimana.
«Trup vimane mora biti jak i izdržljiv, poput velike leteće ptice sačinjene od lakog materijala. U njoj se nalazi motor sa živom, a željezni aparat za zagrijavanje nalazi se ispod. Snaga koja se latentno nalazi prisutna u živi i koja stavlja u pogon zračni vrtlog, i čovjek koji sjedi unutra može nebom putovati na velike udaljenosti. Vimana se može kretati vertikalno uvis, vertikalno nadole, te pokretati ustranu, naprijed i natrag. Uz pomoć mašina, čovjek može letjeti zrakom i nebeska bića mogu doći na Zemlju.» Quasar primjećuje kako ovo djeluje gotovo kao reklama za neku modernu manju letjelicu, tipa Cessna i tsl. Knjiga G.J. Quasara je iz 2004. godine. Pet godina ranije, jedan indijski novinar, Mukul Sharma, objavio je u novinama Times of India članak «Flight Path», u kojem navodi da spis Yantra Sarvasva sadrži dio Vaimanika Prakarana, koji se bavi aero-nautikom. Ovaj dio, sačinjen od osam poglavlja, se pripisuje drevnom mudracu Bhardwaju, i u njemu se, između ostalog opisuju tri tipa vimana – one koje lete sa mjesta na mjesto, one koje putuju iz jedne zemlje u drugu, te treće, one koje putuju između planeta [misli se na planete Solarnog sistema, pretpostavljam].
Quasar veli da ovi drevni vedski spisi ne predstavljaju tek puki mit poput onaj perzijski o letećem tepihu. Proto-hinduistički tekstovi se, očito, ne bave čarolijama, već daju instrukcije o realnim objektima. Oni prije podsjećaju na nekakve priručnike iz aero-nautike. Samara Sutradhara čak bi se mogla nazvati naučnom raspravom, pošto se bavi konstrukcijom, uzlijetanjem, krstarenjem na hiljade milja, normalnim i prisilnim slijetanjem, čuvanjem letjelice u hangaru, te čak pojašnjenja u vezi eventualnog sudara sa pticama. Teško da se tu radi o nekakvom drevnom science-fiction-u.
Quasar u «Into the Bermuda Triangle» spominje činjenicu kako su drevne kulture Amerike i Indije misteriozno nestale, što bi moglo sugerirati iznenadnu destrukciju. Izgleda kako se nije radilo o nekom ograničenom, lokalnom sukobu, već o pravom općem svjetskom ratu. Moramo se podsjetiti, veli on, velike količine tektita i štišovita u područjima u Bermudskom trokutu, što se mogu naći nugdje drugdje osim na mjestima gdje se vrše nuklearni testovi, ili pak gdje padaju meteori.

KONEKSIJA PROTO-HINDU I MAYA KULTURE I ATLANTIDE
Centralno-američki Quiche Indijanci smatraju sebe potomcima Maya. Njihova vjerovanja uključuju legende koje govore o tome, da su ih jednom u pradavna vremena posjetila 'nebeska bića', koja su im pomogla u stvaranju nove civilizacije. Don Alejandro, starješina Quichea trinaeste generacije, ispričao je priču o postanku Maya, onako, kako je predajom dospjela do njih, kroz mnoge generacije. Prema toj legendi, Maye su bile stvarene iz klipa kukuruza. Kada je čuo njihove vapaje za pomoć, Kreator im je bio poslao četiri proroka sa Plejada (izvorno: Motz) kako bi asistirali u stvaranju civilizacije Maya na području centralne Amerike.
Starješina Quichea je ovu legendu ispričao brojnim auditorijima, na predavanjima i konferencijama diljem svijeta. Na konferenciji održanoj na univerzitetu Harvard prisustvovali su učesnici iz mnogih drevnih duhovnih tradicija, pa tako i predstavnici iz Indije i Kine. Ono što je interesantno je da su i oni potvrdili da su njihove tradicije slične, pa čak i slikovno pismo. U ovo se don Alejandro osvjedočio kada je posjetio sveto mjesto Mt. Abu u Rajastanu u zapadnoj Indiji (blizu granice sa Gujaratom).
H.P. Blavatsky u «Tajnoj doktrini» veli kako mistični Istok (za razliku od Zapada, koji govori o Enohu i Hermesu) govori o dva mudraca, Naradi, starom vedskom rishi-ju, i Asuramayi, Atlantiđaninu. Kako veli Blavatsky, «kronologija i računanja brahminskih inicijata temelje se na Zodijačkim zapisima Inidije, te radovima spomenutog astronoma i maga Asuramaya. Atlantske zodijački zapisi ne mogu pogriješiti, pošto su oni bili sastavljeni pod vodstvom onih koji su prvi podučavali ljudski rod astronomiji. Naziv koji su drevni žitelji Indije koristili za Atlantidu bio je 'Romakapura'; bio je to zapravo zadnji preostali dio nekad velikog kontinenta Atlantide. Od sačavanih fragmenata drevnih radova, koji se pripisuju astronomu sa Atlantide, bio je sačinjen kalendar, od strane dvojice brahmina u 19. stoljeću. Učeni brahmini sa juga Indije imali su Tamilski kalendar sa svetim astronomskim ciklusima, mnogi od njih potiču od drevnih kalkulacija Narade i Asuramaye. Jedan od najezoteričnijih ciklusa temelji se na pozicijama Djevice i Plejada (Krittika). Egipatski zodijak potiče od onog iz južne Indije i Sri Lanke, i ezoterično im je značenje jednako.
Ima još jedan zanimljiv citat iz djela «Secret Doctrine», a koji možda pojašnjava odakle potiče legenda o porijeklu Maya sa Plejada. Kao što je poznato, grčka je predaja dala Atlantu sedam kćeri (Atlantide ili Plejade). Njihova su imena bila Maja, Elektra, Asteropa, Meropa, Alkiona i Keleano. Njima je u legendama bilo pripisana udaja za bogove, i majčinstvo nad čuvenim herojima, osnivačima mnogih naroda. U astronomskom pogledu, sedam Atlantida postalo je sedam Plejada – sedam zvijezda u konstelaciji. U tajnoj nauci, kako veli Blavatsky, one su povezane sa sudbinama nacija. Mayanska legenda pak govori o 400 dječaka, koji su prvo savladali diva Zipacnu, međutim kasnije je on srušio kuću na njih, te su potom, prema legendi bili uzdignuti na nebo, kao Motz – Quiche ime za Plejade. (Konstelacija Plejade ima oko 500 zvijezda, od kojih su sedam najsjajnije)
Dakle, poanta dosadašnjih otkrića bila bi da su ljudske civilizacije starije nego što se se mislilo, i da su također bile povezane među sobom. Također, da najstariji poznati spisi Rig-Veda nisu tek puka zbirka mitova, bez svoje historijske podloge. Ima još par arheoloških otkrića, koja potvrđuju ovakvu novu naučnu paradigmu (nemojmo zaboraviti da su naučnici u 19. stoljeću tvrdili da su Arijci došli iz Evrope u Indiju, umjesto obratno, tj. tvrdili su da je evropska kultura starija). Jedno od njih su ostaci naselja Mohenjo-Daro, na području današnjeg Pakistana. Počevši od 70tih godina, javile su se teorije o tome, da je Mohenjo-Daro, jedan od najstarijih poznatih gradova u historiji čovječanstva, nastradao u eksploziji jedne vrste drevne atomske bombe. Ono, što je iznenađujuće jest to, da u sanskritskim tekstovima postoji potvrda za takvo nešto. Prema Ramayani i Mhabharati, Rama imperija je postojala negdje između 10 i 15 hiljada godina pr.n.e. Prema tim tekstovima, veliki je rat izbio između Rama imperije i ratničkog naroda Atlana. Ovi potonji bili su u posjedu jedne vrste oružja 'za masovno uništenje'. Ono je u spisima opisano slikovito kao «sijevanje Kapile». (U Mahabharati i spisu Drona Parva). Bio je to jedan projektil, nabijen snagom «cijelog univerzuma», jedno nepoznato oružje, gigantski glasnik smrti, koji je pretvorio drevne narode Vrishnis-a i Andhakas-a u prah i pepeo. «Tijela su bila sagorena do neprepoznatljivosti, ispadali su nokti i kosa, posuđe se slamalo bez vidjliva povoda, ptice su pobijelile, sva je hrana postala zatrovana. Kako bi pobjegli od vatre, vojnici su se bacali u potoke, da operu sebe i svoju opremu.» Da li je riječ o drevnoj nuklearnoj eksploziji? Da se podsjetimo što je rekao Quasar u «Into the Bermuda Triangle», da se u toj katastrofi nije radilo samo o lokalnom sukobu, već je on bio dio jednog velikog, općesvjetskog (nuklearnog?) rata.
Relativno nedavno otkriće u blizini indijske obale, pokrajina Gujarat, naprosto je zapanjujuće, no uklapa se također u novu naučnu paradigmu. Naime indijski institut NIOT je 2001. godine, prilikom mjerenja nivoa zagađenja voda oceana, došao do nekih neobičnih sonarnih informacija. U zalivu Cambay, stručnjaci su na morskom dnu, i to u dužini od punih osam kilometara otkrili jasne pokazatelje o formacijama napravljenima ljudskom rukom. Kako je kasnije ustanovljeno, radilo se o kamenim stupovima i ostacima zidina najmanje dva grada. Nalazište je bilo opisano kao dio drevne civilizacije u riječnoj dolini, sličnoj dolini rijeke Saraswati iz Rig-Vede, za koju se mislilo da je mitska. Podvodne građevine koje su pronađene u zalivu Cambay, Gujarat, ukazuju na drevni grad koji može poticati prije civilizacije Harrapa ili pak biti njenim suvremenikom, ustvrdio je indijski ministar nauka i tehnologija Murli Manohar Joshi, na konferenciji za štampu u maju 2001. godine.
Poznati istraživač drevnih civilizacija Graham Hancock rekao je da su građevine na nalazisštu dugačke stotine metara, a duž ulica se pružaju odvodni kanali. «Doseg i sofisticiranost nalazišta pobija vjerovanje da je civilizacija započela prije pet hiljada godina u Sumeru, zaključio je Hancock.
Ja bih dodao da je prema mapi br. 3 (Atlantis in its decadence), priloženoj uz knjigu Scott-Elliota «The Story of Atlantis», more kako uz Arapski poluotok, tako i uz cjelokupni obalni pojas Indije, bilo nekad davno – kopno.

MISTERIJE SJEVEROZAPADNE AFRIKE
Na području sjeverozapadne Afrike, gdje se susreću drevne kulture Alžira, Malija i Mauretanije, moguće je naći isto tako neke artefakte (iz malo dalje prošlosti), na prostoru koji nije sačinjavao dio Atlantide u geografskom smislu, ali je prije predstavljao jednu refleksiju Atlantiđanske kulture. Jasno, tu spadaju također i Kanarski otoci, koji su blizu obala sjeverozapadne Afrike.
U 19. stoljeću bili su otkriveni megalitički monumenti u Alžiru, a o njima je pisao Marquis de Nadaillac, u djelu «Manners and Monuments of Prehistoric Peoples». Potomci tog moćnog naroda, suvremenika Atlantiđana, bili su narod danas poznat kao Berberi. Na megalitske monumente moguće je naići čak i u pustinji. U području naseljenom Tonaregima nalazi se piramida sačinjena od kamena, bez vezivnog materijala. U Alžiru, nailazimo također na četvrtaste piramide zvane 'djeda', sa dužinom osnove do 30 m. Pored već spomenutih Berbera, još su dvije razvijene kulture nastanjivale ovo šire područje. Songhay su se nalazili na području Mauretanije i Malija (Timbuktu). Carstvo naroda Zingh je obavijeno velom misterije. Smatra se da je ova civilizacija postojala oko 13 hiljada godina pr.n.e. U tom vremenskom periodu prije 10 do 15 hiljada godina, jedini suvremenici bili su civilizacija Ta-Seti na području Nubije na istoku, te – civilizacija Atlantide na zapadu.
U centralnoj Muritaniji, kod mjesta Quadane, nalazi se jedna čudna kružna struktura, Richat, a popularno se naziva «Oko Afrike». Ima dijametar od čak 40 km, a njena je starost procijenjena na oko 100 miliona godina. Prvobitno se pomišljalo da se radi o krateru asteroida, no ubrzo se od te hipoteze odustalo, pošto se došlo do zaključka da strukturi nedostaje dubina, karakteristična za vanzemaljski impakt. Nasuprot ovome, centralni dio promjera oko 3 km se čak izdiže. Nije li možda riječ o artificijelnoj strukturi, jedne prastare civilizacije? Sjetimo se da Cremo i Thompson u djelu «Forbidden Archeology» pišu o pronađenim artefaktima iz devona, karbona i krede. [Kreda je započela prije 140 mil.godina i trajala je do prije 65 mil. godina.] A, također bi bilo interesantno usporediti ovu strukturu sa mitskim Gradom Zlatne kapije na Atlantidi.

Pošto je o Kanarskim otocima blo već riječi u prethodnom postu, samo nekoliko riječi nadopune. Dakle, na otoku Tenerife se nalazi vulkanska planina Teide. Ona je bila sveta planina aboriđinskog naroda Guanche. Oni su vjerovali da Teide nosi, odnosno podupire nebo. Mnogo je svetih mjesta pronađeno na planini, sa ostacima oruđa i posuđa. Smatra se da su Guanchi predmete odlagali u ritualne svrhe, da odagnaju zle duhove, pošto su sličan običaj imali i Berberi. Na grbu otoka Tenerife nalazi se vulkanska planina, stožastog, odnosno piramidalnog oblika, sa plamenom na vrhu. Pogledamo li u Rječnik simbola, vidjet ćemo da se radi o sasvim srodnoj simbolici. Piramida praktički predstavlja na neki način šuplju planinu. Simbolika piramide odnosi se prvenstveno na element vatre. Na grbu Tenerifa je podcrtana još crvenim lavom, kao također simbolom vatre.

SENZACIONALNO OTKRIĆE U OKOLICI AZORA!
Pišući prethodni post nisam ni slutio kako su pretpostavke o postojanju jedne ranije civilizacije na području Azora konačno dobile i jednu sasvim opipljivu, - možemo slobodno reći senzacionalnu – podlogu. Sasvim nedavno, prije samo 6 mjeseci otkrivena je velika, 60-metarska podvodna piramida (!), između otoka Săo Miguel i Terceira, dakle dva otoka Azorskog arhipelaga. Podvodnu strukturu, sa dužinom baze od oko 90 metara, (stranice su orijentirane prema stranama svijeta) je prvi opazio (na sonaru svoje jahte) Diocleciano Silva, inače po zanimanju veterinar. Uočio je bio, dakle, objekt «čudnog oblika» na sonaru, na dubini od oko 40 metara, dok je jahtom obilazio otočje. Diocleciano je odmah pomislio da se radi o ostatku nekadašnje Atlantide, pošto je registrirao podvodnu građevinu sa CPS digitalnom tehnologijom. Svoje je otkriće saopćio lokalnom dnevnom listu, Diário Insular. Međutim, kao što je poznato, u svjetskim medijima ovoj senzacionalnoj vijesti nije poklonjena nikakva pažnja.

Pošto su prvi naseljenici pronašli otoke pustim, dugo se smatralo da su Azori bili do tada nenaseljeni. No, tokom zadnjih par godina arheolozi iz portugalske organizacije APIA pronašli su na otoku Pico dokaze koji podupiru ljudsko naselje na Azorima hiljadama godina prije prve portugalske naseobine.

PODVODNA PIRAMIDA NA BAHAMIMA
Iz prošlog posta sam bio namjerno izostavio priču o piramidi pronađenoj u moru u blizini Bahama, no u svjetlu nove spoznaje, odnosno pronađene piramide na području Azora, sve se savršeno uklapa – piramida atlantske civilizacije bilo je na području negdašnje istočne Atlantide, isto kao na području zapadne Atlantide.
Godine 1970. dr Ray Brown, liječnik naturopat iz mjesta Mesa u Arizoni, otišao je na ronjenje sa prijateljima pored otoka Bari u Bahamima, blizu mjesta poznatog kao Tongue of the Ocean. Tokom jednog od ronjenja, odvojio se od prijatelja. Dok ih je tražio, bio je zapanjen kada je naletio na jednu čudnu piramidalnu strukturu, koja se odsijavala plavičastim svjetlom. Prišavši bliže, Brown se iznenadio kako je glatka, gotovo poput ogledala bila kamena površina strukture. Plivao je oko vrha piramide, gdje je otkrio ulaz, te je bio odlučio da je istraži iznutra. Uskim hodnikom, dospio je do male pravokutne sobe sa stropom u obliku piramide. Bio je totalno zadivljen tom sobom – nije bilo alga ni koralja koji bi rasli po zidovima. Iako nije bio ponio lampu, prostor je bio začudo dobro osvijetljen, svjetlom nepoznatog izvora. Brownu je pažnju zaokupila metalna šipka koja je visila sa stropa, i na čijem je završetku bio dragi kamen crvene boje, zašiljen prema dole. Direktno ispod ovog, nalazilo se kameno postolje, na kojemu su bile dvije metalne šake bronzane boje, i one su držale, na daljini od oko 4 stope od dragulja, kristalnu sferu, dijametra 4 inča. Dok metalnu šipku ni dragulj nije mogao pomjeriti s mjesta, učinio je to s lakoćom sa kristalnom sferom. Ovo svoje otkriće Brown nije dugo saopćavao nikome, jer se bojao da bi njegov artefakt mogla zaplijeniti američka vlada. Tek je prvi put javno izložio predmet na seminaru vidovnjaka u Phoenixu, Arizona, 1975. godine. Štp je bila svrha misteriozne kristalne kugle i koju ulogu je igrala u enigmatičnom instrumentariju unutar piramide, ostaje tajna, no ipak se došlo do nekih mogućih objašnjenja.
Jedna je hipoteza predlagala da je potonula piramida prikupljala, akumulirala i generirala kozmičke energije. Viseća šipka mogla je provoditi energije akumulirane u vršnom kamenu. Obrađeni crveni dragi kamen mogao je koncentrirati i projektirati energiju na kristalnu sferu odispod. Sama kristalna sfera je radila možda kao jedna vrsta 'primopredajnika' energije. U svakom slučaju se radilo o vrlo sofisticiranoj tehnici obrade. Eksperti sa Smithsonian instututa procijenili da je upotrijebljena tehnologija savršenog rezanja kvarca, koju je naša civilizacija dostigla tek početkom 20. stoljeća.


Post je objavljen 20.03.2014. u 18:22 sati.