My spiritual exercises
srijeda, 05.03.2014.
PIRAMIDE – FREE ENERGY MAŠINE (1)
DA LI JE POSTOJALA ATLANTIDA?
«Mahnito izvještavanje o navodnim piramidama na Balkanu ignorira istinu i prihvaća fantaziju» - ovako je glasio podnaslov članka «The Bosnia Atlantis Connection», autora Marka Rose-a, prije jedno osam godina. Mnogi su u to vrijeme napadali Semira Osmanagicha sa pozicija oficijelne nauke, kao npr. Anthony Harding, predsjednik Evropske asocijacije arheologa, i drugi. Tu je bila i grupa profesora sa Fakulteta rudarstva i geologije, pri tuzlanskom univerzitetu. Prema vođi grupe, dr. Sejfudinu Vrapcu, radilo se samo o «prirodnoj geološkoj formaciji». Profesor Curtis Runnels sa bostonskog univerziteta, ekspert za prahistoriju Grčke i Balkana, tvrdio je da je «prije 27 do 12 hiljada godina, Balkan bio 'zaključan' u posljednjem glacijalnom maksimumu, kada su jedini stanovnici mogli biti lovci i sakupljači plodova iz mlađeg paleolita». A spomenuti Mark Rose se u svojem članku pitao kako samozvani arheolog, koji vjeruje da su Maye i drugi potekli od Atlantiđana, (koji su opet porijeklom sa Plejada) može biti prihvaćen kao legitimni istraživač, od strane mnogih novinskih izvještača...
Što se mene lično tiče, poznat je moj stav o vanzemaljcima, na osnovu serije mojih postova od prošloga ljeta, od 6. do 9. mjeseca. (I nije da se hvalim, ali smatram da sam jedini sa ovih prostora dao pravu sliku o UFO-ima i ET-ima.) Prema tome Semir Osmanagich se svrstava među autore New age-a i konspirologije, koji smatraju da je intervencija ekstraterestričkih civilizacija na našu planetu bila – neupitna, baš kao i David Icke, te Michael Tsarion, ali i drugi UFO-entuzijasti. Ono, što ponajčešće, da se tako izrazim, obrati pojedince na vjerovanje u ekstra-terestrička bića su telepatski kontakti, te implanti. Konspirološki autor Fritz Springmeier kaže da «nije susreo nijednu osobu, koja je imala 'kontakt sa tuđincem', a da ujedno nije bila i pod kontrolom uma». O ovoj tvrdnji valja porazmisliti.
No, za razliku od stava prema vanzemaljcima, u kojem se razlikujem od spomenutih autora, moj stav prema pitanju Atlantide je s njihovim više-manje podudaran. A pošto sam Atlantidu u dosadašnjem pisanju samo nekoliko puta usput spomenuo, ovo je prilika da o tom 'izgubljenom kontinentu' nešto više kažem. Atlantida je dakle, naziv za hipotetske kopnene mase koje su se u geološkoj prošlosti nalazile na području današnjeg Atlantskog oceana. Atlantidom su vladali potomci Titana Atlanta (tako bar veli legenda). Njihova se vlast protezala na zapadnu Evropu i na sjevernu Afriku, a željeli su zavladati čitavim svijetom. Ono, što mnogi ne znaju je, da je oficijelna nauka dugo vremena imala pozitivan stav spram postojanja velike kontinentalne kopnene mase Atlantide, a također i još starije Lemurije (ili Gondvane, kako se još nazivala). Sjećam se da sam kao dijete, još 60tih godina, prvi put naišao na Atlantidu i Lemuriju u dječjoj enciklopediji «Svijet oko nas». Dakle, potonji kontinent je, smatralo se postojao, otprilike prije 300 do 200 miliona godina. A Atlantida je postojala u vrijeme mlađeg mezozoika, otprilike prije 100 do 70 miliona godina. Na slične mape kao u toj dječjoj enciklopediji sam naišao u knjizi «The Story of Atlantis» W. Scott-Elliota. Jedina razlika je bila u godinama, odnosno starosti kontinenta. Za Atlantidu se tu navode cifre, na mapi, 1milion do 800 hiljada godina, kada se desila prva velika katastrofa. No, velika kontinentalna masa prema toj karti postojala je sve do prije 200 hiljada godina, kada je bila rasparčana, te su bila ostala tri veća otoka. Nakon posljednje velike katastrofe, prije 80 hlljada godina, ostao je samo jedan poveći otok, Posejdonis. On je egzistirao sve do konačnog potonuća 9.500 godina prije n.e.
«PRIČA O ATLANTIDI»
Upravo zahvaljujući dugom pozitivnom stavu oficijelne nauke (koji je splasnuo tek negdje 70tih godina prošlog stoljeća) moguće je ispričati uvjerljivu priču o Atlantidi, a da se ne spominje paranormalno, vidovnjaci, i tsl.
Prema Scott-Elliotu, pozitivni dokazni materijal može se razvrstati na pet kategorija:
1) dokazi dubinskih mjerenja
2) distribucija flore i faune
3) sličnost u jezicima i etnološkim tipovima
4) sličnosti religioznih vjerovanja, rituala i arhitekture
5) svjedočanstva ranih pisaca, o tradicijama vezanim za Atlantiđane
Već u zadnjoj četvrtini 19. stoljeća bila su poduzeta prva dubinska mjerenja Atlantskog oceana, te je bila sačinjena prva kompletna mapa dna oceana. Tada je bio otkriven Atlantski hrbat, izdignuto dno, koje se u neprekinutoj liniji, poput gigantskog gmaza, proteže od Grenlanda do Ekvatora (Sjeveroatlantski h.) te od Ekvatora do Antarktike (Južnoatlantski h.). Taj se hrbat izdiže oko 3 hiljade metara od ostatka oceanskog dna. Otoci Azori su vrhunci ove kopnene mase, koji su još ostali nad vodom. Dobar dio dna oceana je na jako velikim dubinama od 6-7 hiljada metara, no viši dijelovi hrbata su samo stotinjak, ili par stotina metara ispod morske površine. Istraživanja su već u 19. stoljeću pokazala da je hrbat pokriven sa vulkanskim krhotinama, čiji se tragovi mogu naći diljem oceana, sve do američke obale. Također se već tada ustanovilo da je dno, naročito oko Azora, bilo poprište vulkanske djelatnosti velikih proporcija.
Drugo, sličnost flore i faune na kontinentima razdvojenim velikim oceanom već je odavna intrigirala biologe i botaničare. No, ako je nekad davno među tim kontinentima postojala nekakva kopnena masa, koja ih je povezivala, zagonetka je riješena. Naprimjer: moguće je naći fosilne ostatke kamile u Indiji, Africi, Južnoj Americi, kao i u Kanzasu. Naime, općenito je prihvaćena bila hipoteza da su vrste imale izvor na jednom mjestu planete, a iz tog su se centra kasnije širile. Fosilni ostaci u Nebraski dokazuju da je konj ponikao na – zapadnoj hemisferi, iz jednostavnog razloga što drugdje nije bilo moguće naći takove ostatke. Fosilne ostatke pećinskog lava nalazimo isto tako u sjevernoj Americi.
Što se tiče biljnog svijeta, evidentno je da je veliki dio flore koja postoji u evropskim fosilnim slojevima, moguće naći kako u Americi, tako i u Africi. Njihovo postojanje na ISTOČNOJ strani sjeverne Amerike pokazuje kako su ušle sa Atlantske strane, a ne pacifičke. Najveći problem čini se pokazuje biljna vrsta – banane. Botaničari su se pitali, kako to da je ova biljka, koja ne podnosi umjereni pojas, mogla biti transportirana do Amerike? Biljka je bez sjemenja, ne može se razmnožavati pomoću sadnica, niti ima gomolj, koji je lako transportirati. Također, za naučnike je zagonetna pšenica, iz razloga što se zna, da nikad nije egzistirala u jednom divljem obliku – nema nikakvog dokaza koji vuče tragove od fosilnih ostataka. ‘Izgubljeni kontinent’, na kojem je ova vrsta morala izvorno biti kultivirana, predstavlja onu ‘kariku koja nedostaje’, ovaj se zaključak nameće pošto divlji preci pšenice (ali i drugih žitarica) – nisu do sada pronađeni.
Treće, jezici i etnološki tipovi. Baskijski jezik stoji sam među ostalim evropskim jezicima, i nema srodnosti ni sa jednim od njih. Zar ne predstavlja malo čudnu činjenicu, da dok ovaj izolirani jezik nema nikakove sličnosti sa evropskim jezicima, zato IMA sličnosti sa aboriđinskim jezicima sa američkog kontinenta. Interesantno, zar ne? Feničani su bili prvi narod na istočnoj hemisferi koji je korstio fonetski alfabet, dakle znakove za zvuke. Čudna podudarnost je da su također vrlo rano Maye u centralnoj Americi imale fonetski alfabet, Maye čija tradicija govori da potiču sa prekomorskog kopna na istoku. Alfabet Maya k tome pokazuje sličnost sa grčkim jezikom, te egipatskim hijeroglifima. Razumno je prepostaviti da su Egipćani bili jedna vrsta koloniziranih potomaka Atlantiđana, dok su Feničani, pomorski narod, mogli poduzimati putovanja na zapad, dakle do američkog kopna.
Što se tiče etnoloških tipova, zagonetku predstavljaju mnogi monumenti nađeni u centralnoj Americi, a koji predstavljaju tipične pripadnike crne rase. To je svakako u raskoraku sa opće prihvaćenom pretpostavkom da su crnci prvi put došli u Ameriku tek u 16. stoljeću. Knjiga “Popul Vuh” govori o vremenima kada su bijela i crna rasa živjele zajedno, u miru, te govorile čak istim jezikom. Tu je potom i sličnost naroda Guanches, izvornih žitelja Kanarskih otoka, sa izvornim žiteljima Karipskih otoka. Stari Egipćani imali su crvenkastu boju kože, kao i stari žitelji Perua, odnosno Inke.
Četvrto, tu su religiozna vjerovanja, rituali i simboli. Prvi su se zaprepastili zbog sličnosti španjolski osvajači u Meksiku i Peru-u. Španjolski svećenici su čak smatrali ovu sličnost djelom đavola. Najviše su se čudili štovanju križa, i njegovoj konstantnoj prisutnosti u svim religioznim zdanjima, te ceremonijama. Isto tako, naišli su na štovanje sunčevog diska i zmije, koje je opet univerzalno. Potom, naziv za boga “Teo” u Meksiku. U Meksiku i Peru-u imamo krštenje novorođenog djeteta, posipanje vodom, znak križa, molitve za ispiranje od grijeha. Narodi Meksika, Centralne Amerike i Peru-a prakticirali su također ispovijed, odrešenje od grijeha, post, i vjenčanje pred svećenikom, imali su također i ceremoniju nalik na euharistiju – kolače su označavali sa Tau (egipatski križ), i to je bilo zvano tijelom njihova boga. Imali su djevicu-majku božiju, “Gospu”, čiji je sin, “Gospodar svjetla”, bio zvan “Spasitelj”.
Ono što je posebno interesantno, a tiče se religioznih građevina, naravno, jesu piramide. Identičnost u dizajnu piramida u Egiptu i onih u Meksiku i Centralnoj Americi je previše izrazita, a da bi se radilo o pukoj koincidenciji. Na Yucatanu, blizu Palenque-a, mogu se naći piramide sa šiljatim vrhom, u egipatskom stilu. Zauzvrat, u Egiptu je moguće naći piramide sa odsječenim vrhom, te one stepenastog tipa. Piramide u Choluli usporedive su sa onima u Sakkari, te stepenastoj piramidi Medourn-a. Veliki ostaci gradova i hramova u Meksiku i naročito Yucatanu također čudesno podsjećaju na one u Egiptu, ruševine Teotihuacana često su se uspoređivale sa onima u Karnaku.
I peto, preostalo je da se osvrnemo na dokaze, koje smo mogli prikupiti od antičkih pisaca, rane tradicije i arhaičnih legendi o potopu. Elijan, u djelu “Antička historija” izvještava o postojanju velikog kontinenta s onu stranu Atlantika, većeg od Azije, Evrope i Libije zajedno. Proklo navodi jednog antičkog pisca koji spominje otoke u moru s druge strane Herkulovih stupova (odnosno Gibraltarskog prolaza). Kaže da su stanovnici tih otoka imali tradiciju o izuzetno velikom otoku zvanom Atlantis, koji je vladao ostalim otocima u oceanu. Amijan Marcelus govori o sedam otoka u Atlantiku, i kaže da njihovi stanovnici čuvaju uspomenu na mnogo veći otok, Atlantis, “koji je za dugo vremena ostvarivao dominaciju nad manjim [otocima]”. Naravno, najveći autoritet, što se ove teme tiče jest Platon. U djelu “Timej” on upućuje na otok-kontinent, dok u “Kritiji” stoji detaljna pripovijest o historiji, umjetnosti, načinu života i običajima naroda Atlantide. Gali su također imali svoje legende o Atlantidi, o tri naroda koji su živjeli u Galiji; o urođenicima, osvajačima sa dalekog Atlantisa, te galskom narodu arijskog porijekla.
Sa druge strane Atlantika, meksički Tolteci tvrdili su da potiču od Atlana (Aztlana), što su tvrdili i Azteci. Knjiga “Popul Vuh” govori o posjeti triju sinova kralja Qichesa zemlji na istoku, otkud su nekad njihovi oci došli, i odakle su donijeli neku vrstu pisma. Među sjevernoameričkim Indijancima postoji opće poznata legenda da njihovi preci potiču iz smjera “odakle sunce izlazi”. Knjige centralnoameričkih naroda navode da je dio američkog kontinenta bio uništen serijom kataklizmičnih događaja, sa dugim intervalima između. Čudnovato je kako Kelti imaju legendu, po kojoj se dio njihove zemlje jednom davno pružao daleko u Atlantik, te je bio uništen. Tri katstrofe spominju se također i u velškim legendama. Sa druge strane, žitelji drevnog Meksika imali su legendu o božanstvu Quetzalcoatl, koje potiče sa “dalekog istoka”.
Još su samo preostale legende o potopu; govore li one zapravo o Atlantidi, i njenom potonuću? Priče o potopu postoje ne samo u tradicijama naroda s obje strane Atlantika, već diljem svijeta. Što se tiče američkih naroda, ista priča do u detalj može se naći kod meksičkih naroda, onih Gvatemale, Hondurasa, Peru-a, te gotovo kod svih plemena sjevernoameričkih naroda. Sličnost se dakako ne može objasniti pukom koincidencijom.
ŠTO JE BILO OTKRIVENO KASNIJE?
Pošto je knjiga “Story of Atlantis” (Priča o Atlantidi) još iz 1896. godine, mnogo je toga bilo kasnije otkriveno (u prvom redu tu mislim na geološka/oceanografska otkrića), tako da se gornju priču može upotpuniti. Naprimjer, upravo 1896. godine je bila završena norveška polarna ekspedicija, predvođena istraživačem Fridtjofom Nansenom, koja je bila pronašla velike količine školjaka, te okamenjenih ostataka morskih životinja na oceanskom dnu, od morskih bića koja žive inače samo u plićaku. Početkom 20. stoljeća njemački istraživački brod Gauss bio je pronašao na oceanskom dnu južnoga Atlantika materijale karakteristične ne za morsko, već za kontinentalno dno.
Tridesetih godina dno Atlantskog oceana istraživala je švedska ekspedicija na čelu sa prof. Hansom Pettersonom; došli su do zaključka da je prije 15.000 godina Sjevernoatlantski hrbat bio većinom iznad vode. Godine 1936. američka US Geological Survey ekipa sprovela je dubinska mjerenja dna oceana, te došla do sličnih zaključaka – Sjevernoatlantski hrbat dosizao je površinu oceana prije 20 do 10 hiljada godina. Otkrili su depozite vulkanskog pepela na padinama hrbata, čiju su starost datirali na oko 12.000 godina.
Ranije spomenuti švedski oceanograf H. Petterson godine 1944. je zapisao: «Najgornji sloj vulkanskog depozita nalazi se iznad najvišeg glacijalnog stratuma, što indicira da se vulkanska katastrofa, ili katastrofe, desila u postglacijalno doba...» Drugim riječima, NAKON posljednjeg ledenog doba. Švedski oceanografski tim bio je došao do sličnih rezultata kao Norvežani početkom stoljeća – organizmi karakteristični za dubine do 200 m, bili su nađeni na dubinama do 4.000 m. Došli su do zaključka da je područje nazvano Romanche Deep (jedan od najdubljih dijelova Atlanskog hrbata) potonulo za čak 6 hiljada metara!
Dr. W. Maurice Ewing sa univerziteta Columbia vodio je nekoliko ekspedicija uzduž Atlantskog hrbata. On se 1948. godine 'provozao' uzduž i porijeko Atlantskog hrbata, i sa te ekspedicije pobrao sa oceanskog dna mnoge uzorke tzv. tremolitnog azbesta. Za njega je jedino mogao prokomentirati kako je on karakterističan za kontinentalnu masu, a ne za dno mora. Isti istraživač je pronašao na oceanskom dnu terase u obliku plaža, na dubini većoj od 3 kilometra. Nije htio reći eksplicitno, no rekao je da takvo otkriće jedino može upućivati na «nevjerovatan zaključak», ili da je kopno potonulo za taj iznos, ili pak da se razina oceana toliko podigla.
No, kasniji istraživači, poput naprimjer Richarda Cifelli-ja početkom 70tih, jednostavno će zanemariti otkrića ranijih oceanografa, Petersona, a među ostalim i Ewinga. S druge strane, bilo je i geologa koji su oprezno priznali da su Azori u centralnom Atlantiku bili sastavljeni prvenstveno od kontinentalnog materijala.
AZORI I KANARSKO OTOČJE
Izgleda da su upravo Azori najizgledniji kandidat za Atlantidu u njenom posljednjem izdanju (odnosno otoka Posejdonis), prije njenog konačnog potonuća oko 9.500 godina pr.n.e. Oficijelna nauka znači negdje od 70tih negira postojanje bilo kakvih tragova potonule kontinentalne mase, bilo u Atlantskom ili Pacifičkom oceanu. No, ipak činjenica stoji kako je na oceanskom dnu Atlantika jedan ekstremno veliki plato – Azorski plato. Na dubini od oko 1 milje, ima približno 500 sa 600 milja dužinu i širinu, te površinu od 300 hiljada kvadratnih milja (777 hiljada kv. kilometara).
U knjizi Semira Osmanagicha «Alternativna historija» također možemo naći interesantne podatke. On navodi da je samo nekoliko planinskih vrhova preživjelo katastrofu Atlantide, među kojima su i Azori. Legendarnu planinu Atlas on poistovjećuje s najvišim vrhom Azorskog otočja – planina Pico Alto ima visinu od 2.351 metar. No, pošto je 3,5 hiljada metara završilo pod površinom oceana, planina se po svojoj ukupnoj visini može uspoređivati sa najvišim afričkim i američkim planinama. Osmanagich također navodi testove američkog geološkog društva iz 1948. godine u okolici Azora, koji su pronašli kalcificirane diskove na dubini od nekoliko stotina metara, čija je starost bila procijenjena na oko 12 hiljada godina. Ono što možda najviše ide u prilog teoriji o Azorima kao Posejdonisu, posljednjem ostatku velikog kontinenta Atlantide, jesu otkrića njemačkog inženjera Otta Heinricha Mucka. Ona objašnjavaju inače nevjerovatnu činjenicu zašto američke jegulje sa istočne obale Amerike poduzimaju ogroman put do obala Evrope u vrijeme mriješćenja. Pošto mlade jegulje nosi topla Golfska struja, on je pretpostavio ranije postojanje jednog velikog otoka u području Azora, koji je u to vrijeme sprečavao Golfsku struju, da dopre do evropskih obala. Nemogućnost dopiranja tople Golfske struje onda ujedno objašnjava i ledeno doba, kada je veći dio Evrope, čak do 40-te paralele, bio okovan ledom.
Na kraju krajeva, Azori, odnosno Azorski plato na dnu oceana, prilično nalikuju Platonovom opisu iz djela “Kritija”. On spominje jednu četvrtastu ravnicu, dugoljastog oblika, omeđenu planinama, koje su dopirale do samog mora. Ravnica se dakle pružala prema jugu, dok su je planine na sjeveru štitile od hladnih sjevernih vjetrova. Dimenzije te ravnice bile tri hiljade sa dvije hiljade stadija, što iznosi, otprilike 600 sa 400 km. Glavno božanstvo je bilo Posejdon, kome su bili posvećeni hramovi i svetišta. Životinja koja se najviše štovala bio je bik. Žrtvovanje bika u počast bogu Posejdonu je bio glavni običaj na ovom otoku, prema Platonu. Veoma je interesantno da grb autonomne regije Azori prikazuje dva bika (oni drže štit, na kojem je orao). Stanovnici otoka, mada su nominalno kršćani, imaju neke svoje posebnosti, tako npr. njeguju kult sv. Duha, što je prilično originalno u kršćanskom svijetu. U augustu imaju svečanost Gospe Lurdske, kao zaštitnice kitolovaca, zadnje nedjelje u mjesecu. Interesantno je da 15. augusta imaju ne Velu Gospu, već svetkovinu Festival da Maré de Agosto.
Kanarski arhipelag nalazi se oko 100 km od afričke obale. Vulkanskog je porijekla. Na otoku Pico de Teide nalazi se najviši vrh, čak 3716 m, pa predstavlja najviši vrh na čitavom španjolskom teritoriju. Najpoznatiji su gradovi, čuveni kao turistička odredišta, Santa Cruz de Tenerife i Las Palmas. Manje je poznato da se u blizini navedenih gradova mogu naći neka arheološka nalazišta sa zanimljivim monumentima. Najpoznatija piramida se nalazi blizu glavnog grada St. Cruz. Bila je pronađena nedavno, 2007. godine. Bila je skrivena u polju nastalom od toka lave, koje je bilo potpuno obraslo grmljem. Postoje vijugave stepenie do vrha, gdje je platforma, i čime podsjeća na mayanske piramide. Prepostavlja se da je to bilo svetište urođeničkog naroda Guanche, kojeg su Španjolci bili uništili, po osvajanju otoka, u 15. stoljeću. Ovo je područje u potpunosti prekriveno lavom, pa se pretpostavlja da može pod lavom skrivati interesantne artefakte. Na Kanarima također postoji kompleks od šest piramida, napravljenih od kamena vulkanskog porijekla, i to na otoku Tenerife. Ovaj arheološki lokalitet otkrio je u poznoj dobi, godine 1999., norveški navigator i etnolog Thor Heyerdahl, čuven po svojoj plovidbi na Kon-Tiki-ju, pola stoljeća ranije. Još piramida bilo je pronađeno sjeverno od Tenerifa, na još četiri otoka.
Inače, prema mapama u knjizi «The Story of Atlantis» sami Kanarski otoci nisu bili u sastavu velikog kontinenta Atlantide (niti Kapverdski otoci). Prema tim mapama Kanari su bili dio velike sjeveroafričke kontinentalne mase, koja se pružala duboko na jugozapad. Nju je od Atlantide odvajao dugoljasti moreuz, širok između stotinjak i nekoliko stotina km. To je područje obitavao drevni narod Guanchi, kojeg su Španjolci bili pokorili, te potom istrijebili. Oni spadaju također u veliku porodicu naroda-potomaka Atlantiđanske rase. Kako navodi Osmanagich, oni su bili svedeni na nivo barbara s kojima se trebalo obračunati i njihovo porijeklo i znanja zatirati.
Današnji stanovnici otoka nasred oceana, kao što su Azori, Ascension, Sv. Helena i Trstan da Cunha su pretežno evropskog porijekla (i nešto sjevernoameričkog). No, vjerujem da se nakon toliko generacija ne osjećaju više ni kao Evropljani, ni kao Amerikanci,već kao – Atlantiđani. Nekako su najizoliraniji možda ipak stanovnici otoka Tristan da Cunha, 2.800 km udaljeni od juga Afrike i 3.300 km od Južne Amerike. Nemaju vojske, političkih partija, bave se pretežno poljoprivredom i ribarstvom, i svi vuku porijeklo od samo 8 familija, iz Velike Britanije, Holandije, Italije i SAD (Tristăo da Cunha, čovjek koji je otkrio otoke bio je Portugalac, međutim, nije ni kročio nogom na njih). Jedina veza sa kopnom su ribarski brodovi iz Južnoafričke republike, koji navrate osam puta na godinu.
Ukoliko su priložene mape u knjizi «The Story of Atlantis» tačne, ovi otoci međutim, izuzev Azora, nisu sačinjavali prvobitni kontinent Atlantidu. Ascension je bio dio centralnog oceana, dok su Sv. Helena i Tristan da Cunha bili dijelovi velikog otoka, kojeg je činio jug Afrike, i čije se kopno širilo na zapad, pokrivajući spomenute otoke.
OTKRIĆA SA 'ZAPADNE ATLANTIDE'
Najzapadnija područja velikog, prvobitnog kontinenta Atlantide (opet, prema navedenim mapama) zahvaćala su istočne dijelove SAD, područje Bahama, Velike i Male Antile («Zapadna Indija»), te sjeverne dijelove Južne Amerike. U novije vrijeme, na tom je području, nazovimo je, 'Zapadne Atlantide', bilo nekoliko značajnih i velikih arheoloških otkrića. U prvom redu, godine 1968. bile su otkrivene podvodne strukture, kod otočja Bimini, nedaleko obala Floride. Te su podvodne strukture kasnije bile dobile naziv «Bimini Road» (Cesta Bimini). Radi se, dakle, o navodnoj cesti iz vremena Atlantide, dužine osam stotina metara. Ovu cestu čine kameni blokovi, veće ili manje pravilnosti (neki su više pravokutnog oblika, drugi manje) dugih 3-4 metra, a visine 2-3 metra. Starost se procjenjuje na negdje 15.000 godina. Ovo je na rubu tzv. 'Bermudskog trokuta'. Otok Andros udaljen je svega stotinjak km (na području Bahama), i godine 2003. u vodama blizu tog otoka bila je pronađena velika podvodna platforma. Pretpostavlja se da je riječ o ostacima drevne luke. Iste godine je grupa istraživača predvođena Paulinom Zelitsky pronašla zagonetne megalitske strukture, na dubini od 600-700 metara, u vodama kraj meksičkog poluotoka Yucatana. U dubokom usjeku, bio je otkriven i drugi plato, gdje se razabiru također oblici cesta, zgrada i piramida.
---------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Riječ Atlantida, odnosno 'Atlantis', pojavljuje se u naslovima pop-rock izvođača. Prvi su pjesmu pod naslovom 'Atlantis' imali legendarni britanski sastav The Shadows, i sa njome su došli do 2. mjesta top liste u ljeto 1963. godine. (Inače bili su najbolji britanski band između 1960-63 godine, za koje vrijeme su imali desetak top 10 hitova, te su bili inspiracijama prvim sastavima s ovih naših prostora, koji su njihove pjesme skidali sa Radio-Luxemburga.) Moguće je da su dobili inspiraciju zbog filma 'Atlantis, the Lost Continent, iz 1961. godine.
