Pregled posta

HIDROGENSKA VOZILA, MOTORI I GENERATORI

Hidrogen je najlakši i najrasprostranjeniji element u svemiru. Prisutan je u vodi i svim organskim spojevima i živim organizmima. Pronašao ga je sasvim slučajno fizičar Henry Cavendish 1767. godine, te su ga uskoro počeli koristiti prvi aeronauti.
Godine 1783. Charles i Robert su nebom plovili 2 sata i četvrt, i prevalili oko 40 km, u balonu punjenim hidrogenom. U tom prvim danima hidrogen je bio teško nabavljiv. Prvi aeronauti pravili su ga sami. «U dvorištu iza kuće braće Robert smjestili su bačvu s vodom i željeznom strugotinom. Na gornjoj strani bila su dva otvora od kojih je jedan imao produžnu cijev s ventilom. Kroz jedan otvor su oprezno i polagano ulijevali sumpornu kiselinu, a kroz cijev s ventilom izlazio je iz bačve vodik kojim se punio balon.» («Od pješaka do rakete», P, Mardešić)

Prvi automobili na hidrogenski pogon
Prošlo je svega 14 godina od tog leta kada je Švicarac Francois Isaac de Rivaz konstruirao prvi motor sa unutrašnjim sagorijevanjem, a kojem je pogon bio hidrogen. Prema nacrtu, koji je sačuvan, vodik istisnut iz mješine u cilindar palio se električnom iskrom. Eksplozija plina potisnula je stap, a on je povlačio lanac, koji je čitava kolica tjerao naprijed. Ne zna se da li su kolica bila stvarno izrađena, pošto je sačuvan samo nacrt, a ne i vozilo. Jedan od ranih eksperimentatora bio je i Englez William Cecil, koji je izradio 1820. godine hidrogenski motor, koji je dobro radio. 115 godina kasnije američki inventor Henry Garrett patentirao je elektrolitski karburator, koji je kola pokretao na vodu iz slavine. Multitalentirani inventor iz Dallasa 1935. godine je također izumio i automobil koji je išao na vodu, tj. na hidrogen, nakon što se voda bila rastavila postupkom elektrolize. On je također bio prvi koji je ugradio radio u svoj auto.

Gorivne ćelije (Fuel cells)
Dakle, vozilo sa pogonom na hidrogen je ono, koje se služi vodikom kao gorivom, za njegovu snagu pokretanja. Razvoj ovog motora tekao je sporo, bez obzira na rane prototipove de Rivaza i Cecila. Prednost su tokom 19. i 20. stoljeća izumitelji davali parnim, električnim, te konačno benzinskim automobilima, koji su onda prevladali i osvojili tržište. Krupni korak u usavršenju hidrogenskog vozila predstavljao je rad fizičara Grove-a i Bacona. Oni su izumili 1942. godine tzv. gorivne ćelije ('fuel cell'). Mala gorivna ćelija sastoji se od elektrode kisika i elektrode vodika, te kolektora kisika i kolektora vodika. Pogon na principu «obratne elektrolize» sastoji se u slijedećem. U ćeliji se pretvara energija, što je stvara kemijska reakcija O + H i to rezultira električnom energijom, bez posredstva topline.
Postupak se usavršavao narednih 20ak godina, dok nije bio izumljen katalizator za «obratnu elektrolizu». Bila je dostignuta takva kemijska reakcija, koja je omogućila neslućeno visok stepen korisnog rada. U usporedbi sa automobilskim akumulatorom, koji daje oko 20 Wh po kg težine, 'fuel cell' je davala čak 500-600 Wh po kg težine.

Tvornica Chrysler je je 1959. godine izradila automobil Cella I, tjeran sa 4 mala elektromotora, strujom iz 1200 gorivnih ćelija. Gorivne ćelije inače kod rada na stvaraju toplinu, a stepen njihovog korisnog rada dostiže 80 procenata, što je znatno više od 'benzinca'. Jedina mana gorivnih ćelija je njihova skupoća proizvodnje, što je razlog njihovoj maloj zastupljenosti na tržištu. Tako je npr. procijenjeno da su troškovi proizvodnje hidrogenskog fuel cell automobila Honda Clarity oko 300 hiljada dolara po jednom vozilu. Pa ipak, neke su firme, poput već spomenute Honde, Daimlera, Hyundai i Toyote najavile planove za proizvodnju fuel cell vozila od 2015. godine.


Rakete
Hidrogen je usporedno sa automobilima bio testiran i kao gorivo za rakete, za tzv. propergol. (propulzivno, potisno gorivo koje se koristi u kemijskoj reakciji za stvaranje potiska u raketi. Među prvim propergolima bila je kombinacija etil-alkohola i tekućeg kisika, a koristili su je Nijemci u raketi V-2. Kako hidrogen daje znatno veći specifični potisak (također i u odnosu na kerozin), 60tih i 70tih su usavršeni raketni motori sa propergolom od tekućeg vodika i kisika. Ovi su plinovi inače nepogodni (zbog velikog volumena) za punjenje rezervoara raketa, te se zato moraju hlađenjem dovesti u tekuće (tj. zgusnuto) stanje. Tekući hidrogen i oksigen bili su korišteni u Space Shuttle-u, za gorivne ćelije što su snabdijevale energijom električne sisteme na letjelici. Interesantno je da je nusproizvod kemijske reakcije, voda, H2O, bio korišten za piće, kao i za druge aplikacije koje vodu koriste, u svemiru.

Proizvodnja hidrogena u 'kućnoj radinosti'
Kao što vidimo, hidrogenska vozila su bila predmetom istraživanja oficijelne nauke tokom prošlog stoljeća. Međutim, danas je njihova zastupljenost na tržištu zanemariva, u odnosu na ona koja troše fosilna goriva. Da li se radi o 'free energy' vozilima, i da li o tome nešto pišu teoretičari zavjera? Citirati ću konspirologa Williama Lyne-a.
«Najveća prijetnja centralnim bankama i njihovima podložnicima – koji kontroliraju bazične mineralne resurse, rafinerije, kemijsku, farmaceutsku industriju, te javna dobra, i druge javne kartele koji oni podržavaju – je razvoj autonomnih energetskih sistema u kućnoj radinosti, koje mogu energijom snabdijevati jeftini transport i kućni obrt, te sisteme grijanja i električne instalacije domova.»

Prema Lyne-u, u atomskom hidrogenskom procesu, hidrogen nije u stvari 'gorivo', već prije 'medij' koji se koristi u ekstrakciji i konverziji energije iz etera, pomoću transformiranja radijacije. On veli da je Tesla bio u pravu kada je ustvrdio da atomi vodika imaju veću potencijalnu energiju u odvojenom atomskom stanju, nego u diatomičnom molekularnom stanju. Kada su odvojeni atomi na neki način 'prikupljaju' energiju od polja nulte tačke, ili je izbaciju iz etera kada su rekombinirani.


Post je objavljen 22.04.2014. u 11:09 sati.