My spiritual exercises
ponedjeljak, 26.05.2014.
TKO JE STAJAO U POZADINI SARAJEVSKOG ATENTATA?
Kada čovjek čita članke o Sarajevskom atentatu, uvijek stiče utisak o nekakvom pokretu revolucionarne omladine, koji je sam zamislio taj atentat, pripremio ga i sproveo u djelo. I takva se verzija historijskog događaja, koji je imao konzekvence nesagledivih razmjera, onda uzima 'zdravo za gotovo'. Oni, sa malo boljim poznavanjem konspirološke literature, naravno znaju da atentat nije smislila «Mlada Bosna», već iza njega stoje malo moćnije (i mračnije) snage. O kakvim je tu silama riječ?
Ne samo 'alternativna' konspirološka, već i 'mainstream' literatura može sadržavati naznake istine o historijskim događajima. Samo je potrebno iščitati između redaka. Da citiram samo dvije rečenice, iz jedne enciklopedije, u vezi uzroka rata.
«Bankarske korporacije i velike banke raspolagale su ogromnim financijskim sredstvima, povezale su se sa industrijom, finansirajući monopolističke organizacije u zemlji i van nje. Finansijski kapital nosio je sobom i izvor pojačanih ekspanzionističkih težnji vodećih kapitalističkih država, čime se još više zaoštrila borba za tržišta i sfere uticaja.» Završen citat.
Ja bih rekao i pametnom dosta. Znači, pitam se, pitam se... Jesu li politički vođe nacija sami za sebe bili izvor «pojačanih ekspanzionističkih težnji»? Ne. Sve piše. U dvije prosto-proširene rečenice. Nikakva alternativna konspirološka literatura. Uvijek sve polazi od 1)bankarskih korporacija i velikih banaka i 2)monopolističkih organizacija (tj. trustovi, koncerni, kompanije i tsl.) Političari koji vode države tek su treća karika u lancu.
SAD je između 1914. i 1917. 'apstinirao' od rata – predsjednik Wilson je dobio izbore između ostalog i obećanjem da se Amerika neće miješati u rat. Američki državni sekretar William J. Bryan izjavio je prije početka rata da su banke veoma zainteresirane za svjetski rat, zbog širokih mogućnosti sticanja ogromnih profita. Da li je onda 'paranoidno' tražiti upravo bankare kao one koji stoje iza kulisa i 'vuku konce'? Tko ima najveću korist od 'velikog rata'? Tko je gurnuo SAD u rat, protivno volji njegovih građana?
Pa kako, reći će netko, nisu onda valjda Rothschildi financirali omladince «Mlade Bosne», Principa i drugove? Nisu. Ne ide to tako direktno, međutim postoji lanac koji ide od Principa do vlasnika najmoćnijih bankarskih korporacija.
Ja ne potcjenjujem pripadnike organizacije «Mlada Bosna», međutim lično duboko sumnjam da su bili u stanju samostalno sprovesti u djelo nešto tako veliko kao što je atentat na carovog nasljednika, jedne od najmoćnijih država Evrope. Ponovo citiram već ranije spomenutu enciklopediju:
«Iako sastavljena od različitih grupa i kružoka, bez jasno izgrađene ideologije, programa i jedinstvene organizacije, M. se borila za jugoslavenstvo i nepomirljivost prema Austro-Ugarskoj...»
Iz prethodnog citata je jasno da organizacija kao cjelina nije nikako bila u stanju samostalno poduzeti bilo što. Dakle, morala je imati neku moćniju sestrinsku organizaciju, koja će je podržati, obezbjediti potrebna sredstva i obučiti u izvođenju akcija. Ta se organizacija zvala – «Ujedinjenje ili smrt», no poznatija je bila pod nazivom «Crna ruka». Ova tajna zavjerenička (masonska) organizacija osnovana je 1911. godine u Beogradu. U proljeće te godine organizaciji pristupa pukovnik Dragutin Dimitrijević-Apis, mason, te postaje uskoro njen vođa. Osnivači su zamislili da organizacija djeluje javno i tajno, pa je shodno tome, imala i dva programa, javni i tajni. Javni program bio je objavljen u časopisu «Pijemont». (Članovi su smatrali da Srbija, - poput Pijemonta u ujedinjavanju Italije - mora imati glavnu ulogu u ujedinjenju Jugoslavije.) Organizacija je imala pečat sa lubanjom i prekrštenim kostima, što također podsjeća na masonske simbole.
Pukovnik Dimitrijević-Apis bio je šef obavještajne službe srpske vojske, a poznat je kao glavni organizator puča protiv dinastije Obrenovića iz 1903. godine. Zajedno sa njim jedan od organizatora ovog događaja (koji je doveo na vlast Petra I Karađorđevića), bio je major Voja Tankosić, također mason. Njegovo se ime spominje u transkriptima sa suđenja učesnicima Sarajevskog atentata.
Negdje se spominje mason Radoslav Kazimirović, kao 'master mind' u organizaciji ubijstva nadvojvode Franza Ferdinanda. Međutim, spomenuti mason bio je zapravo 'čovjek za vezu' sa francuskim masonima, članovima lože Grand Orient. Sarajevski atentat bio je zapravo planiran u Parizu, još 1912. godine, na adresi 16 Rue Cadets – glavnom sjedištu Grand Orient-a. Kazimirović se, sa još nekoliko vodećih članova «Crne ruke» sastao sa francuskim kolegama iz Grand Orienta u januaru 1914. u hotelu St. Jerome u Tolouse-u, gdje je 'pao dogovor' u vezi atentata, koji će se zbiti pet mjeseci kasnije. Grand Orient vuče porijeklo od Francuske revolucije, i predstavlja fuziju framasonerije i jakobinskog pokreta. Citiram samog sebe (post «Tko su bili Iluminati», 20.01.2013.)
«Istina dakle glasi da su jakobinski klubovi bili u stvari francuski iluminati koji su operirali pod drugim imenom (upravo onako kako je bio najavio Weishaupt). Do 1789. godine, više od 2.000 framasonskih loža bilo se pripojilo loži Grand Orient, koju su, kao što je ranije navedeno, kontrolirali iluminati. Što se tiče financiranja revolucije, radilo se o grupi bankara jevrejskog porijekla, međutim, odlučnu pomoć dobili su od Rothschilda, što je bio posvjedočio (u svojem djelu Coningsby) i britanski premijer Benjamin Disraeli.»
Dakle, došli smo tako do veze (naravno na prvi pogled nedokučive) između đaka beogradske gimnazije Principa i francuskih Rothschilda.
Gavrilo Princip bio je najprije đak sarajevske gimnazije, iz koje je bio izbačen 1912. godine, zbog revolucionrnog rada. Školovanje je nastavio u Beogradu, gdje se povezuje sa članovima tajnog masonskog udruženja «Ujedinjenje ili smrt». Od vodećih ljudi organizacije (major Tankosić) dobiva oružje (4 pištolja i 6 bombi). S njime su Nedeljko Čabrinović, tipografski radnik, te Trifko Grabež, kolega iz gimnazije (obojica masoni). Krajem maja 1914. godine trojka se prebacuje u Bosnu. U Tuzli ih sačekuje Veljko Čubrilović, učitelj i povjerenik 'Narodne odbrane'. Trojka 4. juna stiže u Sarajevo. Osim ove 'glavne' trojke, koja se pripremala u Beogradu, postoji i druga, sarajevska, na čelu sa Danilom Ilićem, mladim učiteljem. Čine je dva sarajevska gimnazijalca, Vaso Čubrilović i Cvjetko Popović, te stolar Muhamed Mehmedbašić.
Prvi, neuspjeli pokušaj atentata izveo je Nedeljko Čabrinović, bacivši bombu na automobil kojim se vozio prijestolonaljednik Franz Ferdinand. Povorka je išla pored rijeke Miljacke, kada je došla blizu atentatora, on je bacio bombu, koja je pala na auto, skotrljala se pored njega, te ranila nekoliko osoba. Interesantno je da i pored ovakvog incidenta nisu bile poduzete neke dodatne mjere predostrožnosti. Po prijemu u gradsku vijećnicu, povorka je krenula – istim putem kojim je i došla. Princip je bio samoinicijativno napustio dotadašnju poziciju, te je – jednostavno sačekao da povorka opet naiđe. Kada je Ferdinandov automobil naišao, pritrčao mu je, te iz neposredne blizine ispalio dva hica, smrtno ranivši prijestolonasljednika. Drugi metak, namijenjen generalu Potioreku (austrijskom guverneru Bosne i Hercegovine) smrtno je ranio Ferdinandovu ženu. Dok je auto dospio do guvernerove palače, doktori su mogli samo konstatirati smrt oboje, i prijestolonasljednika i njegove supreuge. Navodno su zadnje riječi Franza Ferdinanda bile «Nije to ništa. Nije to ništa...»
Ferdinand je bio rekao svojem prijatelju, grofu Czerinu, da zna kako je atentat na njega neizbježan, da mu je rečeno već godinu dana ranije da su framasoni odlučni u namjeri da ga ubiju. Interesatno je da je u isto vrijeme, istoga dana u Rusiji bio izvršen neuspjeli atentat na Grigorija Jefimoviča Rasputina, najuticajnijeg savjetnika ruskog cara...
Svi atentatori, izuzev Mehmedbašića, bili su uhapšeni. Princip, Čabrinović i Grabež nisu dobili smrtnu kaznu zahvaljujući činjenici da nisu navršili 20 godina, pa su prema austrijskim zakonima, kao maloljetnici osuđeni na dugogodišnje kazne zatvora. U grupi oko Sarajevskog atentata bilo je ukupno 25 osoba. Na smrt vješanjem bili su osuđeni Danilo Ilić, Veljko Čubrilović, Neđo Kerović, Mihajlo Jovanović i Jakov Milović. Zbog učešća u atentatu bili su osuđeni također na kraće vremenske kazne Mitar Kerović, Ivo Kranjčević, Lazar Đukić, Branko Zagorac, Marko Perin, Cvijan Stjepanović. Miloviću i N. Keroviću bila je smrtna kazna zamijenjena dugogodišnjim zatvorom. Njih osmorica (Princip, Čabrinović, Grabež, Milović, N. i M. Kerović, Đukić i Perin) umrli su u zatvoru, dok su drugi bili oslobođeni nakon sloma Austro-Ugarske, 1918. godine.
Vaso Čubrilović poslije II svjetskog rata bio je profesor na Filozofskom fakultetu u Beogradu, te ministar u jugoslavenskoj vladi. Jedan od učesnika u atentatu, Mladen Stojanović bio je najprije osuđen na 16 godina zatvora, potom pomilovan. Studirao je medicinu u Zagrebu, a u II svjetskom ratu bio je partizanski komandant. Poginuo je u borbi sa četnicima 1942. godine, i po njemu je dobila ime jedna zagrebačka bolnica.
Izvadak iz transkripta sa suđenja učesnicima Sarajevskog atentata
Predsjednik – Da li ste vjerovali da bi Slaveni južne Austro-ugarske mogli imati koristi od vašeg čina?
Princip – Slagali smo se u pogledu izbora sredstava za pomaganje južnih Slavena.
Predsjednik – Koja su to bila sredstva?
Princip – Ubijstvo; nestanak onih koji su se protivili ostvarenju Pan-Slavije i koji su bili nepravedni prema narodu.
Određeni pasusi saslušavanja za vrijeme sudskog procesa potvrđuju uticaj i involviranje međunarodne framasonerije u vezi planiranog ubijstva nadvojvode Franje Ferdinanda:
Čabrinović – On [Kazimirović] je framason, čak donekle jedan od šefova. On je otputovao u inostranstvo odmah [nakon što su se ljudi ponudili da izvrše atentat]. Otišao je u Rusiju, Francusku i Budim-Peštu. Svaki puta kada sam pitao Ciganovića kako su daleko naši projekti odmakli, on mi je odgovorio da ću saznati kada se Kazimirović vrati. Otprilike u to vrijeme Ciganović mi je također rekao da su framasoni već bili osudili na smrt prijestolonasljednika prije dvije godine, no nisu bili našli ljude da sprovedu u djelo njihovu 'presudu'.
Premušić – Da li ste čitali Rosićeve knjige?
Čabrinović – Čitao sam njegovu raspravu o framasoneriji.
Premušić – Da li su ove knjige bile distribuirane u Beogradu?
Čabrinović – Ja sam ih posložio za štampanje.
Premušić – Kažite mi, vjerujete li u Boga ili bilo što?
Čabrinović – Ne.
Premušić – Da li ste mason?
Čabrinović – Što me to pitate? Ne mogu vam odgovoriti u vezi te teme.
Premušić – Da li je Tankosić mason?
Čabrinović – Da, i Ciganović također.
Predsjednik – Iz čega proizlazi da ste vi također mason, zato jer framason nikada ne priznaje nikome osim drugom masonu da on pripada tom društvu.
Čabrinović – Molim vas da me ne pitate o toj temi jer vam neću odgovoriti.
Predsjednik – Kažite mi nešto o motivima. Da li ste znali prije počinjenja atentata da su Tankosić i Ciganović framasoni? Da li je činjenica da su oni framasoni imala uticaj na vašu odluku?
Čabrinović – Da.
Predsjednik – Da li ste od njih dobili misiju izvršenja ubijstva?
Čabrinović – Nisam ni od koga dobio misiju izvršenja ubijstva. Framasonerija ima veze s time utoliko što me je bila ojačala u mojoj namjeri. U framasoneriji je dozvoljeno ubijati. Ciganović mi je rekao da su framasoni osudili na smrt nadvojvodu Franju Ferdinanda godinu dana ranije.
Predsjednik – Da li vam je rekao od samog početka ili samo nakon što ste sa njime govorili o vašoj žeji da izvršite ubijstvo?
Čabrinović – Već smo govorili o framasoneriji no on mi nije rekao ništa o osudi na smrt prije nego što smo definitivno odlučili da izvršimo ubijstvo.
Slijedeći pasus je sa saslušanja Principa, koji je ispalio fatalne pucnje u nadvojvodu i koji također potvrđuje izvor zavjere ubijstva u Loži:
Predsjednik – Da li ste govorili o framsonstvu sa Ciganovićem?
Princip (drsko) – Što me to pitate?
Predsjednik – Pitam vas jer moram da znam. Da li ste s njime razgovarai o tome ili ne?
Princip – Da, Ciganović mi je rekao da je framason.
Predsjednik – Kada vam je to rekao?
Princip – Rekao mi je to kada sam ga pitao o sredstima za izvršenje ubijstva. Dodao je da će govoriti sa određenom osobom i da će dobiti potrebna sredstva. Jednom drugom prilikom, rekao mi je da je prijestolonasljednik bio osuđen na smrt u Masonskoj loži.
Predsjednik – Jeste li vi framason?
Princip – Čemu to pitanje? Neću vam odgovoriti. (Nakon kratke šutnje): Ne.
Predsjednik – Da li je Čabrinović mason?
Princip – Ne znam. Možda je. Rekao mi je jednom da će se pridružiti loži.
[«Scarlet and the Beast», prema knjizi Leon de Poncins, «The Secret Powers Behind Revolution», 1929.]
