Konobarica s tastature
ponedjeljak, 31.01.2022.
Nedjelja, šetnica
Obalnim šetalištem Franje Josipa I, poznatijim kao Lungo Mare, prošetali smo jučer Zakoniti i ja jedno tri i pol kilometra. Ukupno. Sa tim šetanjima i mojim koljenom sve je uvijek kocka. Nekad reagira odlično. Nekad, kao recimo 2 godine unatrag par kilometara šetnje (uz bazen i kuglanje, moram priznati), ubilo ga je, a meni izbrisalo lijepih godinu i pol normalnog života. Okej, mnogima se barem pola godine izgubilo u pandemijskim okolnostima, pa mi tu i nije puno jadikovati iako, nije nimalo zabavno konstantno hodati sa kvrgom iznad patele, ne moći niz stepenice normalno ili ući i izići iz auta bez potpore rukama. A to te opet, postara za koju godinu. Jer tako, jedva, u auto ulaze oni baš stari ljudi.
Uglavnom, čini se da su tri i pol kilometra prihvatljiva. Danas smo svi okej. Onako fizički. Lijepa šetnjica. I promijenilo se naše obalno šetalište otkako smo zadnji put Zakoniti i ja kročili nepravilnim, kvrgavim kamenim popločjem. Dok smo bili mlađi, gotovo svakodnevno. Vikend obavezno. Zadnjih nekoliko godina, skoro nikako. Imperijal, Milenij, Slatina, Pančera, Admiral, Istra, Domino, Adriatic, ex D'or, Villa Ariston. Tu pogled na plažicu koju sam davne ’88. učinila svojim kultnim mjestom i kao na kakvu zavjetnu točku inicijacije u svijet odraslih vraćala joj se narednih pet godina. Dok nisam odlučila kupiti kartu za van granica i krenuti dalje. Gledamo odozgo plažu iskrojenu čeličnim nosačima za drveni podest. Dijelovi podesta čame tamo u kutu, još nekoliko mjeseci i montirat će ih. Plaža je premala za sunčalište. Ovako, uz svu silu konstrukcije i drvene tavalone došla je na taman. Smiješnim mi se učini kako kopam po sebi i tražim trunku barem neke nostalgije svog nekad kultnog mjesta. Ne nalazim ništa.
Pa ni dok prolazimo pokraj terase nekad (opće)kultnog D'ora. Trasa šetnice razdvaja terasu od kafića. Terasa je zarobljena u staklo. Zatvorena. Kafić je, vidi se izvana, obnovljen. I isto tako zatvoren. Iznad kafića zgrada, nekada milicijski dom za smještaj, danas na njoj natpis „Stanovi za prodaju“. Na samom je moru, uz šetnicu južna joj strana. Sjeverna se naslanja na glavnu prometnicu. Mora da je kvadrat stana za prodaju papren. D'or odavno ne nosi to ime. Sada je La Terazza. Od zlata do terase. Od milicije do stanova za prodaju. U meni ravnodušnost. Kako se vraćamo, mislim nešto ću posebno uočiti, iznenaditi se, nešto…
Gnjurac. Eto meni nešto. Pratimo uron ne nalazimo mu izron. Mogu gnjurci dugo pod vodom. Fora je. Ubirem nekoliko listova lovora. Uvijek za gulaš dobro dođe, a gotovo nikad ga nemam jer se ne sjetim ubrati ga kad sam u prilici. Među nagriženim listovima uspijevam pronaći sedam zdravih i trpam ih u džep.
Dalje. Bivši kolega šef, sada direktor objekta nema pametnija posla nedjeljom nego sa suprugom prošetavati po terasi objekta. I već ga vidim kako zanovijeta, pa okrećem glavu na drugu stranu. Nekad bih iz poštovanja stala i pozdravila, popričala. No nikad veliki radnik, uvijek debeli teoretičar, a kako se čini i veliki sretnik, jednostavno ne pobuđuje moje zanimanje i zaključujem da mi je zanimljiviji zeleni grmić koji se spušta niz zid. Ne zavidim ni malo onom mladcu koji trčkara po terasi. Direktor će mu svakako naći nešto za reći. Ja kad bih govorila rekla bih da je on jedini konobar kojeg uspijem vidjeti u normalnoj radnoj odori tijekom prošetavanja. Kada li je postalo normalno da konobari rade u trenerkama, duksama, da im oko koljena tarlaha neuredna reklamna pregača, da cure za šankovima mrcvare žvakaću gumu dok glasno izvikuju narudžbu za vanjskog, da radna obuća bude bilo koje boje…?? Vjerojatno onda kad je postalo normalno da vanjske terase budu prepune puka krajem januarske nedjelje.
I dok se mislima redaju sekvence iz mladosti, jer svaki je korak po šetnici sjećanje na nešto bivše i prohujalo, istovremeno mi pažnju zaokuplja masa koja je popunila sve i jednu terasu. U nedjelji januara. Na pola terase sjede oni što zadovoljno pijuckaju, na drugoj polovici oni glava zakrenutih u smjeru šanka ili prostora oz kojeg bi trebao naići konobar. Kao tako će brže doći. Ako usmjere svu koncentraciju, misli i poglede u tom smjeru. A možda i hoće. Kvantna fizika je čudo. I slabo poznaje demografske promjene u promašenih sustava.
I za kraj, kolega M, generacija. Uvijek zabavan. Dvije godine stariji. Većina cura iz našeg razreda bila je zaljubljena u dečke iz njegovog muškog IVU4. Ja u Roberta, sjećam se. Pozdravimo se šakicom i krene priča nas dvoje dinosaura. Ja koljeno, on leđa. Ja najistočniji hotel u Opatiji, on među zapadnijima. Različite firme, ista promišljanja. Radim od ’85 i vjeruj, nikad se nisam naradio ko u dvanajstom prošle godine. Satrali smo se. Nema ko, jebote. Crne cipele, crne hlače, bijela košulja, tamnoplava majica, pločica s imenom, crna maskica, obrijan, divota. Po peesu sve. Na šanku je, ne da mu se letat po terasi. Godine. Glavni im je F&B menadžer u firmi moj bivši naučnik. I stvarno je okej. Malo, mrvičak se uzdignem. Izmijenimo još nekoliko informacija o uvjetima rada i podijelimo nadu da će nešto ići na bolje. Pet i pol do mirovine, križa dane, kaže. Nasmijem se, pozdravim ga i izađem u januarsku nedjelju.
Ja još do mirovine nisam počela brojati. Brojim ovo slomljeno bogalj ugostiteljstvo u kojem naiđem na dva pristojna konobara. U Opatiji.
četvrtak, 27.01.2022.
Šparoga i jaje
Moć hrane, hrana kao pokretač svega.
Knjigu "Jedi moli voli" dobila sam na poklon od moje drage kume za rođendan. Počeh ju čitati i gotovo da nije bilo stranice na kojoj nisam podcrtala neku misao. Što god netko o mom književnom ukusu mislio nakon sljedeće rečenice, napisati ću je.
Jedna je to od knjiga koje su mi promijenile život.
Bila je hit, lansirala je Gilberticu u književnu orbitu iako joj nije bila prva. No meni to nije bilo važno. Knjiga mi je bila otkriće. Ipak u tom dokumentirano romansiranom putovanju Elizabeth Gilbert ima jedna scena koja me osvojila, zarobila i oslobodila.
Nije to scena u kojoj se ona predaje meditaciji u srcu duhovnog svijeta Indiji, niti živopisni kolorit Balija, niti njena fasciniranost riječju attraversiamo dok u Rimu pokušava naučiti talijanski jezik...
Ne. U mojoj sceni junakinja sjeda na pod s pijatom na kojoj je par kuhanih šparoga, jedno kuhano jaje, nekoliko maslina i komadić kruha. Bogobojazno pristupa tom pijatu, najjednostavnijem na svijetu, a bogatstvu svijeta. Zatvorene oči dok zubima krcka zelenu, vitku, vretenastu šparogu, zagriza u mekoću kuhanog jajeta, dodaje podatno meso crne masline i zalogajčić hrskavog kruha...Ta scena bravurozno u knjizi opisana, a u filmu svedena tek na uvertiru za pismo Davidu, njenom bivšem, ta je scena meni bila, kako već rekoh, osvajajuća, porobljavajuća i oslobađajuća.
Spoznaja da u par najosnovnijih namirnica, spravljenih na najjednostavniji mogući način, sjedeći na podu u tek iznajmljenom stanu, u stranom gradu (pa bio to i Rim) možeš uživati kao da uživaš u najkompliciranije spravljenom jelu ikada u nekom restoranu ovjenčanom svom silom onih bitnih zvjezdica. Ta moć da okusi eksplodiraju u ustima, popnu se do malog mozga, aktiviraju skrivene receptore ugode za koje i ne znaš da postoje... Druženje, ljubav, užitak, mirisi, okusi, osjećaji, sjećanja, sreća, radost...
Moć hrane i hrana kao pokretač svega, jer...
Hrana nikad nije tako jednostavna kao što biste mogli misliti. Mnogo je opasnija - potpuno vas zavodi.
N.M. Kelly, Bijeli tartufi zimi
ponedjeljak, 24.01.2022.
Tango
Podlaktica, tri šparoge
isprepletene
majstor tinte u punom sjaju
...
šparoga je nešto savršeno
govoriš,
smiješak ti ne silazi sa lica
...
Nož i mala satara, biceps
prekriženi
majstor opet blista
...
kad imaš dobru oštricu,
kažeš,
sve je moguće
...
teče li ti venama
krv rajčice,
pitam
opet se smiješ.
Ležerno vrtiš linguine
pomiješane s malim bijelim školjkama
u crnoj teškoj tavi.
plosnati su. Dugi.
Al dente.
Nož i mala satara
i tri isprepletene šparoge
napinju se
pod tvojom kožom.
Postavljam stol.
I bocu zahvalnog sauvignona
otvaram.
Cabeza šušti sa zvučnika...
Ritam mirisa.
Ritam nas.
četvrtak, 20.01.2022.
Blooming
Blooming je naziv za tehniku zagrijavanja začina u masnoći.
Zašto bi zagrijavali začine u masnoći? Pa vrlo je jednostavno. Većina začina raskoš svojih okusa i mirisa, svega onog radi čega ih upotrebljavamo "čuva" u obliku esencijalnih ulja. Ta se raskoš najbolje izvlači ukoliko se zagrijavaju u ulju, masti, gheeju ili kakvu već masnoću koristite. Nije ih dakako nužno otvarati u masnoći, bio kakvo zagrijavanje otvorit će im arome. Primjerice, bosiljak. Osobno ne da ga volim, već obožavam. Stavljam ga u mnoga jela, a posebno mi je otkriće bilo kada sam ga, ponukana odličnom harmonijom sa bobičastim voćem, prvi put stavila u voćnu salatu vulgaris. Jabuka, naranča, banana, bosiljak. Bam! Nova dimenzija. Doduše u slučaju bobičastog voća, radilo se o ljubičastom bosiljku koji ima jednu malo specifičnu blagu anis notu pa je spajanje tih sastojaka uz malo flambirane voćne rakije i dodatak tučenog vrhnja, na jeziku i nepcu upriličilo odu radosti. No da se vratim natrag. Bosiljak, koji se uzgred budi rečeno na svijetu pojavljuje u šezdesetak različitih vrsta, najskloniji smo spojiti sa umakom od rajčice koji prelijevamo preko tjestenine. Dodajemo ga pred sam kraj, ili ukuhavamo u umaku. Završni reski dodir svilenkastom kiselkasto slatkom vrućem toću kojim ćemo preliti najčešće špagete, iako mu neće umaći ni neka druga tjestenina koju skuhamo. Prava hrana utjehe.
Pomirišemo li busen bosiljka isti će nam reski dodir čestice arome bosiljka proputovati nosnicama. No, ako sa tog istog busena otrgnemo dva-tri listića bosiljka i protrljamo ih među dlanovima pa tek onda prinesemo nosu i pomirišemo, raskoš arome tek tada će progalopirati nam cijelim bićem. Osjetit ćemo bosiljak u njegovoj punoći, onako obilno i propisno. Drito u mozak.
Daleko je to od bloominga, no najbliži je prikaz kako se arome začina najbolje otvaraju. Zagrijavanjem.
Dakako, blooming se primjenjuje kod suhih začina. Ako naš prethodno opisani svježi bosiljak zveknemo u masnoću, dobit ćemo nezahvalnu hrpicu uvelih listića. Ako pak u istu tu masnoću uspemo sušeni bosiljak, ako primjenimo bloomig, on opet puca punoćom svoje arome.
Ako se netko pita zašto masnoća, a ne neka tekućina, opet slijedi jednostavno objašnjenje.
Masnoća bolje raspoređuje okuse u jelima od bilo koje tekućine.
Blooming je engleska riječ koja znači rascvjetavanje. U ovom slučaju rascvjetavanje je to začina i oslobađanje raskoši njihovih aroma. U punoj snazi.
ponedjeljak, 17.01.2022.
Rajčica
Nit pohana, nit zelena,
Nit ona što u vrtu raste
Nit ona koja razrezana čeka biti...
Ma ni ona što je tjesteninu zacrvenila...
Već ona poput koje se crvenim.
Mala slatka...
Šeri rajčica.
Sa zelenom peteljkom petokrakom.
četvrtak, 13.01.2022.
Silvanac
Čizme mu upadaju u tanko blato. Dobro je. Kiša je pala taman koliko treba. A sunce koje uvijek dođe nakon, promolilo se najprije stidljivo iza mekih oblaka, potom nešto hrabrije. Danas skroz. Još koji sat i sasušit će se tanko blato. Pogleda prema dolini. Proštepani zeleni prekrivač. Žućkaste i smeđe kocke nesimetrično prekidaju zelenilo i svaki bi dizajner momentalno obolio od jala što se nije dosjetio kreirati ovakvu harmoniju na nekom vlastitom uratku.
Saginje se lagano i grabi grudu mekog blata. Smiješak.
-Oćemo sad u kupine?
-Oćemo, oćemo junače moj. Evo samo da dedo pokupi još ovo.
Istočile se godine. Dedo je na susjednom brdu, odmara pod čempresom. Kupine su opet urodile. Kao i vinograd.
Vinograd. Dedina zadužbina. U štepu doline ima nekih hektara zelenila koje mu pripadaju. Ne mari puno za njih. Godinama su u arendi. Nudiše mu za vinograd dobre novce. I u vremenima kad nije bilo grozdova ni berbi. Dolazili do njegova broja nakupci, vinari, iznajmljivači. Mnogi. Ni na kraj pameti.
Skupljao je radni staž, brusio i krpao automobilske limove, sastavljao i ravnao branike i blatobrane dugih dvadeset i pet godina u dalekom Wolfsburgu. O godišnjem odmoru vozio bi danonoćno do rodnog sela, verao se na brdo, gledao zeleno smeđe štepove dolje u dolini, skidao kupine sa bodljikavih grmuljaka i kao nekad trpao ih u usta po silasku sa brda. Zatim bi se verao na susjedno brdo i iz godine u godinu dedi obećavao kako nije zaboravio.
-Ima da se uvijek sjetiš, boljeg silvanca nema od ovog, ali niđe.
Sjeća se da se uvijek čudio zašto dedo uporno krivo izgovara ime grožđa.
-Vid'. Probaj. Sladak, mekan, sav svilen. Odlučno bi škarama za lozu sa čokota precvikao jednu peteljku i pružao mu nabubreni grozd iz svog hrapavog dlana. Zelenkasto žute bobice natiskane jedna na drugu u naboranoj koži dedine velike šake činile su se tako zaštićene da im je zavidio. Znao je da taj isti dlan najviše voli dodir s njegovom plavom razbarušenom čupom na glavi, pa ipak na sladak, mekan, sav svilen grozd silvanca bio je ljubomoran. I uostalom, ako je sav svilen, zašto ga dedo ne zove tim pravim imenom. Svilanac.
Dijete. Prkosno bi pozobao tri-četiri bobice ljubomoran na grozd i jedva čekao da krenu natrag. Niz brdo bi kupili kupine, a njih je stvarno volio. Više od tog glupog grožđa.
Imao je osamnaest kad su dedu odvezli na susjedno brdo. Bila je rana jesen. Mirna, topla i sunčana. Činilo mu se da se grmovi ogoljeni od kupina sklanjaju s puta dok kola sa dedinim umornim tijelom polako prolaze stazom širokom, za kola taman. Na prvom brdu stajao je obrani vinograd. Od teških će ga čokota ponovno obrati tek trideset i četiri godine kasnije. Mnogi su govorili da silvanac ne može bit dogodine, a on je toga dana otprativši dedu po prvi put probao dedin prošlogodišnji silvanac. Karmine su trajale duboko u noć. Boca mu je potrajala, taman.
Tada je shvatio. Može.
Na pragu je šezdesetih. Ispušta grudu blata iz hrapavog dlana. Smiješak mu ne silazi s lica. Sutra je berba.
Godinama već, nitko ne uspijeva napraviti bolji silvanac.
Sladak, mekan...
...sav svilen.
ponedjeljak, 10.01.2022.
Vrtnja balade (jer, nigdar ni tak bilo...)
Nije mi na čast što nisam čitala Krležu. Ali nekako sam od njega odustala kod Latinovitza u srednjoj kad nam je bilo lektiru rješavati. Jednostavno nije išlo i gotovo. Uglavnom, eto danas mi došlo da mi prvi put žao. O spomenutom sam dosta pročitala. Mnogi se slažu da nije bilo većeg cinika među piscima na ovim prostorima. Pod ovim mnogi mislim na struku. Vjerujem da bi se i njegovi čitatelji složili. A zašto mi je žao? Zato što bih u njegovim uradcima i izdvojenim citatima, podcrtanim rečenicama i mislima najvjerojatnije uspjela bolje opisati cirkus, hipokriziju, grotesku malih prljavih poteza koje veliki vuku besramno. Najbolje bi se vjerujem Bardovim rečenicama i mislima opisala malograđanština i duboko ukorijenjeni mentalitet krepivanja krave susjedove.
Na poslu su nam oni odozgo, a ovo je koliko figurativno toliko i u stvarnosti istinito, jer uredi su pozicionirani nekoliko razina više od operative, opet malo pokazivali mišiće. I može im se. Njihovi nisu u grčevima dočekali završetak sezone. Kičma ovih u operativi malo boli, ne znam kako je sa kičmama mišićavih. Glupo bi sada bilo reći da se saginjanjem može kvalitetno istegnuti. I mišiće i kičmu. A može. I u redu.
Koliko god uvijek tvrdim, i stojim kod mišljenja da uvijek postoji izbor, i da nitko nije drvo, pa se samim tim može i pomaknuti od raznih toksičnih okolina i situacija, uvijek se zapitam zašto se ustvari ne bi ostalo i poradilo na boljim uvjetima ostanka. Zašto? Jednostavno je. Radi onih gore, njihovih mišića, kičmi i viših razina.
Nadalje, na globalnoj se razini već danima pažnja pridaje običnom spinu. Plešu se užička kola, dežura pred ambasadama, drže mitinzi, sve diže na biblijsku razinu, kompromitira pravni sustav koji stišće i prdi istovremeno (umjetnost je to, svaka čast), prekida konferencija kad krenu nezgodna pitanja, čami u hotelu, sport spušta u crne rupe, bitan je cirkus. Koji je uzbibao mase, podelio ceo svet na naše i njihove, napunio stupce i televizijske minute. Samo nek se vrti.
Lokalno, globalno, svugdje isto. Jer - oni gore...
Kruha, kolača, igara.
Na kraju balade (ili vrtnje, svejedno), slegneš ramenima, sagneš se da istegneš kičmu i otreseš grčeve iz umornih mišića, zarežeš šrtucu, namažeš fetu. Zagrizeš.
Jer,
nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo.
A moja mama zna reći da je s kruhom sve dobro.
...pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu...
( toliko sam pročitala :) )
četvrtak, 06.01.2022.
Onako, iz ničeg, a iz svega
Upravo odgledah film o košarkaškom treneru, o jednoj sveučilišnoj košarkaškoj ekipi. "Put do slave". Neću sad o radnji iako je film bio odličan. Meni barem, volim te sportske biografske filmove, pa možda i nisam objektivna. Iako film odličan, jedna me scena osobito dojmila i malo potakla na razmišljanje. Scena se gotovo uvijek u takvim filmovima događa. Prije najvažnije, finalne neke utakmice, utrke glavni protagonist izlazi na sportsko bojno polje na kojem sutradan ima odigrati tu bitnu utakmicu ili utrku. U ovom filmu trener izlazi na parket. Nigdje nikoga, svi reflektori u pogonu. Pogledom kruži preko tribina, koševa, trenerskih klupa, zapisničkog stola. Prazna dvorana. On izlazi do centra. Polako se okreće u prostoru oko svoje osi. Oči vlažne...
Kada sam se posljednji put tako obrela u nekom prostoru i ostala impresionirana? Trenutkom, prostorom, osjećajem... Zaplakala iz ničeg, a u biti iz svega?
Sjećam se onog jednog srpanjskog dana kada sam izašla do stola 106 na malu terasu. Mala je terasa orijentirana jugoistočno, a stol 106 više istočno. U suton što je počeo prekrivati Kvarnerski zaljev put neba, tamo iznad Rijeke počeo je praskati vatromet. Za stolom 106 sjedili su Englezi. Umjesto da ih upitam išta vezano uz njihovu večeru pogled mi je odlutao u smjeru Rijeke i vatrometa, u prsima je malo stislo (nije ovo figura, stvarno je tako bilo), osmjeh mi je krenuo licem, suze se promolile u očima. Njih su dvoje ispratili moj pogled i upitali čemu vatromet. Naš nogometni klub je osvojio nacionalno prvenstvo,rekoh, po prvi put ikada.
-Oh really? So this is big, ha?
-Oh yeah. Really, really big. - i krenuše one, niz svaki obraz po jedna. Meni svejedno. Jer, stvarno, veliko je to. Prosjedi, proćelavi, bradati čiča Englez je vjerojatno spazio vlažne stazice na mom licu. Glas i pitanje koje je uslijedilo zauvijek će mi zvoniti mislima.
-You really like football, huh?
Eto. Tog se trenutka, tog osjećaja, te večeri koja se sklanja velikoj riječkoj noći, sjećam. Kao što se sjećam da, obavivši posao za stolom 106, nisam krenula direktno u ofis, već u osamu kutka praznog restorana i tamo zaista otpustila planinu emocija zajecavši onako iskreno iz dubine pluća.
Tog se trenutka sjećam.
Ne može se reći baš da je bio iz ničeg, jer bilo je to really, really big. . Izlasci pred gosta mi nisu striktno ozbiljni, nikako niti ograničeni, uštogljeni nekim strogim normama ponašanja, više sam opuštena iako to izvodim profesionalno. Ipak, nikad mi se do tada nije dogodilo da pred njima pustim suzu.
Osim tada. U praskavom sutonu šampinoske večeri.
Skoro iz ničega, a ustvari iz svega...
ponedjeljak, 03.01.2022.
Mlada nam je još
Mlada je godina još. Ima vremena, pomalo. Nekoliko tik takanja i eto nas opet, i prije no što mislimo u džinglbelsima, jelkama, bakalaru, najboljim željama. Neka.
Jučer mi jedni gosti za manču ostaviše devedeset centi. Drugi euro i četrdeset. Skupim te kovanice u pretinac za sitno, pomislim kako je moglo i bez cenata, jer njih uistinu ne mogu ni na banku, ni u promet na kraju dana, a kakva je situacija trenutno, ni u Italiju. Mah, pa i kod nas će uskoro Euri. Neće propast.
Istu večer na Dnevniku onaj glavni barba od nacionalne banke, objašnjava kako će već od kolovoza, dakle za nešto više od pola godine, Euri u korištenje jer započinje dvojni promet valuta. Kune i Eura. Proć će nam godina u lamentaciji o Eurima, o taktici izbornika rukometnih, nogometnih, košarkaških, vaterpolskih, jer godina je prepuna svjetskih događanja u tim sportovima, a mi moramo biti bar prvi, jer nam mentalitet ne dozvoljava da išta ispod bude uspjeh.
Proći će u dijeljenjima na njihove i naše, na pro i anti. U označavanju teritorija, mjerenju raznih veličina od kojih je ona tradicionalna pala u zaborav.
Trošit će se godina lagano iz jednog u naredno toliko očekivano godišnje doba, u čekanjima na bolje vrijeme da obavimo ono nešto za koje čekamo da mu bude pravo vrijeme.
Zamijenit ćemo zimske gume ljetnima, pa opet nataknuti zimske i već će joj biti kraj.
Što ti je godina.
Dvije izmjene guma na automobilu. Četiri godišnja doba. Nekoliko planova, nadanja čekanja...
Tri stotine šezdeset i pet dana istopit će se u hipu.
Proći će godina.
Nekome neće.
Za nekoliko dana vratit ćemo kuglice u kutije. Iz stanova iseliti blagdansko zelenilo.
Čekat ćemo proljeće i prvu izmjenu guma na automobilima.
Al pomalo, ima vremena. Mlada nam je godina još.
