Konobarica s tastature
četvrtak, 06.01.2022.
Onako, iz ničeg, a iz svega
Upravo odgledah film o košarkaškom treneru, o jednoj sveučilišnoj košarkaškoj ekipi. "Put do slave". Neću sad o radnji iako je film bio odličan. Meni barem, volim te sportske biografske filmove, pa možda i nisam objektivna. Iako film odličan, jedna me scena osobito dojmila i malo potakla na razmišljanje. Scena se gotovo uvijek u takvim filmovima događa. Prije najvažnije, finalne neke utakmice, utrke glavni protagonist izlazi na sportsko bojno polje na kojem sutradan ima odigrati tu bitnu utakmicu ili utrku. U ovom filmu trener izlazi na parket. Nigdje nikoga, svi reflektori u pogonu. Pogledom kruži preko tribina, koševa, trenerskih klupa, zapisničkog stola. Prazna dvorana. On izlazi do centra. Polako se okreće u prostoru oko svoje osi. Oči vlažne...
Kada sam se posljednji put tako obrela u nekom prostoru i ostala impresionirana? Trenutkom, prostorom, osjećajem... Zaplakala iz ničeg, a u biti iz svega?
Sjećam se onog jednog srpanjskog dana kada sam izašla do stola 106 na malu terasu. Mala je terasa orijentirana jugoistočno, a stol 106 više istočno. U suton što je počeo prekrivati Kvarnerski zaljev put neba, tamo iznad Rijeke počeo je praskati vatromet. Za stolom 106 sjedili su Englezi. Umjesto da ih upitam išta vezano uz njihovu večeru pogled mi je odlutao u smjeru Rijeke i vatrometa, u prsima je malo stislo (nije ovo figura, stvarno je tako bilo), osmjeh mi je krenuo licem, suze se promolile u očima. Njih su dvoje ispratili moj pogled i upitali čemu vatromet. Naš nogometni klub je osvojio nacionalno prvenstvo,rekoh, po prvi put ikada.
-Oh really? So this is big, ha?
-Oh yeah. Really, really big. - i krenuše one, niz svaki obraz po jedna. Meni svejedno. Jer, stvarno, veliko je to. Prosjedi, proćelavi, bradati čiča Englez je vjerojatno spazio vlažne stazice na mom licu. Glas i pitanje koje je uslijedilo zauvijek će mi zvoniti mislima.
-You really like football, huh?
Eto. Tog se trenutka, tog osjećaja, te večeri koja se sklanja velikoj riječkoj noći, sjećam. Kao što se sjećam da, obavivši posao za stolom 106, nisam krenula direktno u ofis, već u osamu kutka praznog restorana i tamo zaista otpustila planinu emocija zajecavši onako iskreno iz dubine pluća.
Tog se trenutka sjećam.
Ne može se reći baš da je bio iz ničeg, jer bilo je to really, really big. . Izlasci pred gosta mi nisu striktno ozbiljni, nikako niti ograničeni, uštogljeni nekim strogim normama ponašanja, više sam opuštena iako to izvodim profesionalno. Ipak, nikad mi se do tada nije dogodilo da pred njima pustim suzu.
Osim tada. U praskavom sutonu šampinoske večeri.
Skoro iz ničega, a ustvari iz svega...
