Konobarica s tastature
petak, 30.10.2020.
17
Kao da me pogodio vlak. Točno tako, kao danas se sjećam, osjećala sam se kada smo se vozili doma. Za 3 tjedna na pregled sluha. Lijevo uho nije pokazalo željenu reakciju. Drugi strah. Prvi se dogodio kada su je nakon što je konačno, poslije 15 dana prenešenog termina te malo isprovocirana i potpomognuta, odlučila nešto iza ponoći na današnji dan ukazati nam se. Malo smo se tek podružile nakon prvog upoznavanja, a ponovni nam je susret bio tek za osam sati. Strah da je nešto pošlo po krivu.
I ne ide drugačije.
Strah na svaki a-pćiha, na 37.4, na „boli me glava“, na “pala sam“...Opravdani ili ne, roditeljski. Majčinski.
Ljubav koja nema mjere. Jedinstvena. Dar kojim si blagoslovljen od prvog ultrazvuka, pa ga onako pravo postaneš svjestan kod prvog vriska.
Danas joj je 17.
Posljednja godina u kojoj službeno odgovaram za nju. Posljednja u kojoj maloljetnom će se zvati. Od sljedeće je samostalna i sama odogovorna za svoje postupke.Onako po zakonu.
Govorili su malo dijete mala briga...Govorili su uživaj, proletit će ti...Govorili su nema jače ljubavi... I sve su bili u pravu. Ljubav nikad ne jenjava, briga nikad ne prestaje, godine prebrzo protutnje.
Danas joj je 17.
Ponos što izrasta u divno biće malo tek može ublažiti žal za vremenom koje je vjerojatno moglo i malkice sporije...
Već joj je 17.
Nikada neću prestati biti odogovrna. Za nju.
ponedjeljak, 26.10.2020.
Prolog u knjizi uspomena
Abfahrt
Dogodi se,
neki ljudi ti zaoru brazdu po srcu, duši i tijelu.
Posade tamo jedno malo zrnce.
Ugoda te uljulja u dobro.
Prijeđe u naviku.
I lijepo ti.
Koliko je brazda duboka a zrnce izraslo u moćan plod, dostigne te u trenutku kad je vrijeme da se krene dalje.
Pokušavaš biti sretna što se dogodilo, a ne tužna što seli u prošlost.
Ispočetka je teško.
Sretno ti!
četvrtak, 22.10.2020.
Nespremni
Ispili su nebrojeno čaša zajedno. I sad ga gleda peko ruba jedne. Iz nje se sramežljivo, al smiono probija miris drveta i višanja. Znalcima poznat, laicima za sprdnju.
-Jesi svjestan šta nam se događa?
-Mislim da jesam.
-Pa kako jebote?
-Pa eto ne znam. Nije baš da sam to planirao.
-Gle, smiješno je. Znamo se sedam godina. Kolege, frendovi, zajebancija...Kako sad?
Reagirala je odmah kod prvih znakova. Znala ih je prepoznati, jer zadnji put kad joj se dogodilo nije, a onda kad je postala svjesna, negirala je i ignorirala. Pa je potrajalo jedno sedam – osam godina. Zaljubljenosti, ljubavi, mržnje, predbacivanja. Melting pot. Ples po rubu. Ništa fizički, nikakav seks, nijednog elementa klasične nevjere. Čežnja, žudnja i potrošnja živaca bespotrebna.
-Nemam pojma. - slegnuo je ramenima, zavrtio čašu, polagano ispio iz nje.
-Jel ti se ovo kad dogodilo otkad si u braku?
-Mislim da ne.
-Misliš ili znaš? - rešetala ga je obuzeta ljutnjom. Kao da je on bio kriv. Dogodilo se.
-Ne znam. Šta si sad tako navalila? Nije kraj svijeta.
Znala je ona da nije. Ali je kraj karijere u toj firmi. Jednom od njih dvoje. I to je znala.
-Nije. Imaš pravo. Otkud si mi samo izronio...I ja tebi.
-Pa i nije teško. 8 sati dnevno, rame uz rame, puta tolike godine u firmi, u ovom našem poslu...Na istoj valnoj dužini. Uz iste čaše novih i starih berbi..-.-osmjehnuo se tužno. I on bi bio najsretniji da nije osjetio ljubomoru kad je ona u pitanju. Da nije u jednom slučajnom pregledavanju fotografija iz datoteke Firma primjetio da upravo njih dvoje na većini njih uporno stoje jedno uz drugog. Nasmiješeni, otkačeni, zagrljeni ili ne.
-Da.
Šutke su gledali svaki u svoju čašu crnog pinota. Nespremni za klik koji im se desio. Za prijeteću zaljubljenost kojoj nitko od njih nije kriv. Koja je došla nepozvana.
Dovoljno zreli da ju prepoznaju i o njoj progovore.
Nemoćni.
ponedjeljak, 19.10.2020.
Krug za Frau Negri
Pozdravila sam ga u prolazu. U jednoj ruci tacna, u drugoj dvije čaše, i da sam htjela, nisam mogla zastati i pružiti mu ruku.Markantan muškarac, visok, pristao. U pratnji gospođe koju prvi put vidim. Prošla sam u ofis, oslobodila se tereta, vratila u salu i pronašla njega i gospođu, pozdravila ih, rukovali smo se. Lako mi je govoriti njemački. Nikad ga potpuno nisam naučila, no mogu reći da solidno komuniciram na tom jeziku. Neke pak riječi, neovisno o jeziku, teško prevališ preko usana...
...
Nekoliko mjeseci unatrag, veselim PR riječnikom kako to već biva, na službenim je stranicama hotela objavljena trenutna ponuda koja vabi goste. Veliki broj stalnih gostiju karakteristika je poslovanja hotela, pa tako dok čitaš komentare, rijetko kojeg gosta ne prepoznaš. Moram priznati da te komentare i ne čitam često. Filozofija je, ma koliko god mi gosti bili dragi ili ne, dosta ih je na poslu sretati. No taj put ispod objave jedan je komentar iskakao. Pročitala sam ga dva puta. I suze. Dieter je objavio da među gostima koji će naredne sezone dolaziti neće biti nje. Drage, fine starice koju smo svi voljeli, pazili i čuvali. Bila nam je više od stalne gošće. Njegova je majka, gospođa Negri, preminula kaže nedavno. Sjećam se da sam u koment ispod njegovog napisala samo "Ne" i montirala par tužnih emotikona.
Dieteru sam izrazila sućut ispod objave na njegovom profilu. Zahvalio mi se, napisavši između ostalog da je gospođa Negri u posljednjim trenutcima spomenula kako je tužna što nas neće više vidjeti. Nas, osoblje hotela.
Tog sam dana baš bila tužna.
Gospođa Negri bila je draga, nenametljiva, izuzetno pristojna starija dama. Hodala je polako uz pomoć štapa. Pri posljednim je posjetima imala problema s disanjem. Pazili smo da, po uputama njenih sinova, od kojih bi je jedan dovozio, proveo s njom par dana, pa otišao, a drugi došao par dana pa ju odvezao, dovoljno pije. To je bilo važno. Doručkom čaj od mente i svježi sok od naranče, za večeru sok od jabuke sa sodom. Puno smo s njom razgovarali, pazili da ju uvijek čeka slobodan stol. Ako ju je trebalo ponekad ispratiti do sobe, nitko nije pitao čiji je to posao. Draga i mila. Pojedincima je uvijek dijelila paketiće pri odlasku. Jedan sam, za njena posljednjeg boravka i sama dobila. U njemu nekoliko stvarčica. Kao kuća. Da je unutra bila samo kutija šibica, meni bi bio kao kuća. Jer tu sam staricu iskreno zavoljela. Bila mi je, i ne samo meni, više od gosta.
Frau Negri je jednostavno bila naša.
Mišljenja sam da se gost na odmoru treba osjećati kao gost, a ne kao doma, Neki nam gosti nemilo troše živce, naporni su, dosadni, često jaučemo da je posao težak, i onda...Jedan gost koji donese prevagu, jedan čijem se dolasku uistinu razveseliš, onaj jedan s kojim ploviš na istoj valnoj dužini, jedan čiji te trajni odazak duboko dirne i ostavi slane tragove na obrazu.Trenutak kada pravila, granice i jezične barijere padaju, jedini zakon i jezik postaje onaj srca. Posao prestaje biti posao i spoznaš da te takav trenutak upravo napravio boljom osobom.
...
Dan je bio topao, Dieter je sa suprugom tek stigao i smjestio se na terasu s koje puca predivan pogled, u namjeri da doručkuje. Pozdravila sam ih teškom mukom, jer neke riječi neovisno o jeziku teško prevališ preko usana i gotovo pola godine nakon odlaska njegove majke izrazila mu sućut. Suze su opet krenule. Meni, njima. Prekinula sam trenutak izbavničkim:
-Što da vam donesem? Kavu?
-Može kava, hvala.
Žarko poželjevši da mogu za stol broj 102 donijeti još čaj od mente i svježi sok od naranče.
Nakon mene po svoju porciju iskrenih suza otišla je kolegica.
Naredni dan Dieter je nekolicini nas podijelio paketiće koje je, u nadi da ćemo se opet vidjeti, gospođa Negri pripremila.
Malo suza, malo smijeha, zajedno smo uz sjećanja srcem iscrtali krug uspomena.
U njega smjestili tu divnu ženu, zauvjek.
četvrtak, 15.10.2020.
Mama kraljica
Rođena je u nesretno vrijeme. Iako, ne znam koje se vrijeme na ovim prostorima može nazvati sretnim. Kako god, mamino je godište '37. Istra, okupacija, Italija, rat, mir, i krene u školu tek sa 9. Kaže, nagledala se svega još kao dijete. Bili gladni više nego siti, spavale njih četiri sestre glava - noge, na šufitu. Htjela je bit učiteljica, al nije voljela školu (legenda). Završila je prvi, pala drugi pa utvrdila, krenula u treći i onda su njeni zaključili da joj cice rastu, da je prevelika za školu (?) i da "vajalo poj u poje". Rad u polju, čuvanje stoke, i naravno, razne dnevne nimalo lagane dužnosti. Mama, znači, ima tri osnovne. Imala bi četiri, al zapela je u drugom.
Prije dva dana nakon loma ruke, kuka i operacije, stigla nam je na kućnu njegu. Teško joj je. Desna ruka u gipsu, desni kuk operiran, lijeva ruka izmučena i sva plava, jer sve što je u tijelo ubrizgano il iz njega izvučeno krenulo je venama te ruke.
Bilo bi dosadno da nabrajam njene bolesti i kronične bolesti, jer ono, žena za par mjeseci gazi u 84. i normalno je da ih ima. Samo ću napomenuti da je unatrag pet godina također slomila kuk. Onaj drugi. I oporavila se.
Živi sama. Često sam se puta pitala ne odlazim li prerijetko k njoj. Na pet minuta smo autom i petnaest pješice. Sad se poklopilo da smo zajedno 0/24 i bit ćemo neko vrijeme. Neprocjenjivo vrijeme.
Nije imala formalno obrazovanje, nije u životu pročitala knjigu, rukopis joj je kvrgav, ponekad u potpisu fali koje slovo.
Sa 23 iz istarske zabiti stigla je u Rijeku. Nije znala pričati osim dijalekt. A taj istarski se poprilično razlikuje od čakavštine, nekmoli od hrvatskog standarda. U njenom hrvatskom ne čuje se trunka naglaska, no počesto se u njeg joj smjeste uzrečice ili kletvice na istrijanskom.
Naučila je šivati i šivala sve osim tati košulje i hlače. To se kupovalo.
Naučila je plesti. Plela nam je džempere.
Naučila je heklati, nebrojeno je kompleta tabletića i stolnjaka njenim prstima navrezeno.
Plesala je ko profesionalka.
Radila je u 3. Maju u skladištu alata. Tu je uz tetu Emiliu naučila talijanski i govori ga tečno, a još uvijek rijetko kome komadu alata ne zna naziv i svrhu.
Mlada je otišla u penziju, bilo je to vrijeme kad su radnici postajali višak, pa je i ona. Nakon toga je godinama 15/15 radila u Italiji kao njegovateljica.
Nokti su joj na nogama nalakirani u narančasto, na rukama uredno izmanikirani i premazani bezbojnim lakom. Redi ih sama.
Godinama već, sigurno kojih tridesetak, svaki dan vježba pola sata i isto toliko šeće. Nikad se nije bavila sportom.
Zaljubljena je bila, kaže, još jedanput, a volila je samo mog tatu. Punoljetnost godina od kad se tata preselio gore, a ona i dalje ponekad zavapi za njim. Još joj fali.
Jučer mi govori kako bi tata sve radio oko nje, da je još tu. Ali onda bi zvao tebe, kaže. "Jer muški misle da sve mogu i znaju, a onda vide da ne mogu. Oni ti ne mogu ni pola ko mi ženske. Oni uvijek misle da smo mi ko neke druge, iza njih,"
Ja da ležim polomljena, sa pelenom između nogu, u svojoj 83. na kćerinom krevetu, polupokretna, pala bi u sve svjetske depresije.
Ona je strpljiva. Pomirena. Žilava. Voljna. Ponekad ju samo, preplavi tuga.
Puno pričamo, pa se umori, zaspi. Jedemo, higijena, pa iznova.
Teško? Ne bih ništa mijenjala.
Osim one sekunde kad je noga skliznula sa stepenice.
Mama kraljica.
ponedjeljak, 12.10.2020.
Ako se ne pomolim za te
Za mene ona moli,
oduvijek
Godinama već
I nekako tu u sebi, znam
iako molitve po redu
slaže
Svaka vrijedi.
Svaka joj iz srca dolazi.
I za tatu...
I za tatu ona uvijek moli.
I ako mu je gore lijepo,
To je, (kao i ovdje što je bilo)
...samo zbog nje...
I za nju, moju, ona moli
Od prvog dana, prvog osmijeha
Prvog mama,
Prvog daha njenog...
Ona za nju najviše moli
Ja...
Molitve odavno ne šaljem...
Ni za koga
A trebala bi
jer,
ako se ne pomolim za te
nitko to učiniti neće...
Nitko iza tebe ostao nije
No ja
.... ja koja ne molim...
petak, 09.10.2020.
Prekid-i
Zvoni. Otvaram vrata. Prvo što vidim mutne, crvene oči, pogled ispod poluotvorenih kapaka. Ajoj! Prekinula je! Prostruji kroz glavu. Pada mi u zagrljaj, trudi se ne plakati, a u centru grudi osjećam sve ono što se u njenima skupilo.
...veza je bila prilično stabilna do unazad mjesec dana, a onda je krenulo međusobno kljucanje...još je bilo emocija, al svaki dan nešto...našla mu je poruku u mobitelu, on je nju našao s kolegom na kavi...lavina je krenula... još se vole...al dalje ne ide, njegov sms i nije bio tako bezazlen, kao ni njena kava...no moglo se i to odraditi drugačije, da je bilo za što se uhvatiti...pratim ju do trosjeda, odlazim u kuhinju, stavljam vodu za kavu...
Jedan od prekida koje mi je odraditi s jednom od frendica. Bilo je još prekida, bilo je i frendica. Prekidala sam i ja ali ne pod nekim velikim stresom, koliko se sjećam. Čini mi se da mi je najteže ustvari pao prekid sa svojom prvom veeelikom ljubavi, J. Imala sam trinaest, ljetne ferije. Prve godine sam ja prekinula s njim nakon deset dana furanja. Sve je lavovski odradila moja frendica. Stala je junački pred njega, a on je bio okružen s nekoliko svojih pajdaša i fino mu objasnila da ja prekidam s njim. Naravno, to i slijedećih pet večeri okretala sam se po postelji ko piletina na vreloj tavi. Nisam od muke mogla zaspati. Prekinula sam da ispadnem frajerica, a bila sam zaljubljena do neba. Dečko je bio o.k. pa smo ipak, zadnje veče proveli skupa...
Sljedeće godine vratio mi je istom mjerom. Isti scenarij, i nakon nekoliko dana vraća mi privjesak za ključeve koji sam mu poklonila, uz riječi Evo, hvala ti, dobra si bila. Bam! pred cijelim društvom. Auč,kako je bolilo! Ne znam da mi je ijedan nakon pao tako teško. Osim onog posljednjeg, nekih petnaestak godina kasnije, kad sam već bila veeelika.
Bile su to prva ljubav, i jedna od dvije moje prave ljubavi.Ti su prekidi, o da, jako boljeli.
Od ostalih za koje znam, rijetko koji je razumski odrađen. Niti jedan da bi ostavio samo ono lijepo, niti jedan na vrijeme.
...ni ne pitam ju o mlijeku i šećeru, što inače ko papiga ponavljam kad joj radim Nesicu mada znam da pije istu kao ja, samo za pola šećera manje od mene...Kao što znam da je sad suvišno da joj kažem da sam joj već unazad mjesec dana polako kroz razgovor ukazivala da tu više nema zajedničke budućnosti...Kao da je budućnost bitna. Bitan je trenutak sadašnjosti...Ako u njemu više nema užitka, ni oni koji sljede neće biti...ma neće ih uopće biti...Da, sasvim je suvišno...Sada sam tu da odslušam, da se pretvotim u uho, u veliko uho s dušom...I zaista želim biti to veliko uho s dušom...“ 'oćeš kravicu ili ovčicu? “, podižem lijevu ruku, pa potom desnu, u njima redom šalice sa spomenutim likovima...Osmijeh, prvi nakon što sam vrata otvorila, težak, ali ipak osmijeh...Kling-kling, spuštam kravicu i ovčicu na staklo stolčića, uzimam daljinski, smanjujem glazbu, palim cigaretu, pali i ona, spremne smo...Ona, usta s ranjenom dušom i ja, veliko uho s dušom...
A kad sam kao bila velika, taj drugi prekid koji je trajao (otprilike godinicu), razvukao se u klasični bullshit, da mi je i sad malo neugodno...Dogodilo se, ma vjerujem, svakome...Ono, još ima nekih emocija. Ne dovoljno da bi veza opstala, al ipak ima nekih sitnica koje nikako, brate, da otputuju bestraga, da te oslobode i otvore nekom drugom, normalnijem, drukčijem, novom. Mazohistički čekaš poziv, pa ga dočekaš, pa se nađete, pa vam lijepo, pa se seksate, ili se ne seksate, svejedno, pa pred kraj susreta kreću sva ona optuživanja i kljucanja koja su i dovela do kraja...Odlazite svaki na svoju stranu...Aaaaaaaaa. Koji mi je k**** to trebalo, lupaš glavom o volan, dok stojiš na semaforu vozeći se kući ili plačeš pod tušem ako se sve zbilo kod tebe doma. U oba slučaja zaklinješ se samoj sebi da ti se, glupači, to neće više ponoviti. Dok te ne prođe. Pa te prođe. Pa mazohistički čekaš poziv, pa ga dočekaš, pa se nađete... Ciklički, godinica.
Dok u moj život polako, nenametljivo i strpljenjem opskrbljen nije ušao P. Na sreću...
....pepeljara krcata, pokraj kravice i ovčice parkirala se boca Jegera, čaša s ledom koji se prilično brzo topi, i dvije čaše koje ne trpe biti pune...uzimam pepeljaru u namjeri da njen sadržaj otresem put wc školjke, da ne smrdi...putem, zapinjem za nogu pisaćeg stola, al onako junački, snažno, zamahom noge u punom koraku, ko oštro dodavanje na pet metara...mali prst na desnoj nozi je sigurno otpao koliko boli...Aaauuu, urlam...pepeo, čikovi, pepeljara, sve leti u zrak i treskom pada tik do malog prsta kojeg više nema na mom desnom stopalu...
J-te i ti prekidi, ma stvarno bole...
srijeda, 07.10.2020.
Koromač il' komorač
Ovisna o njima. Osjetljiva na njih. Zavidna. Volim ih.
Mirisi rijetko mogu iznevjeriti. Točno znamo što nam koji znači, na što nas podsjeća i vrlo lako vežemo trenutke i događaje iz života uz njih. Na jednoj sam od stručnih edukacija naučila: "Miris je jedini osjet koji nije egzaktan. Osjet mirisa putuje direktno do mozga i to onog dijela koji upravlja emocijama."
Neki dan na poslu, kolegica me ispravlja pri riječi koromač. Ne kaže se koromač, nego komorač, reče ona. I u pravu je. No taj komorač meni nikada neće mirisati kao koromač koji je nama klincima iz Petra Jurčića 7 parao nosnice dok smo ga, onako divlje izniknulog, čupali iz njegova korjenja koje se skrivalo u velikim bijelim grotama oko naše tada tek izgrađene peterokatnice. Mirisao je tako snažno da ga nije trebalo prinositi licu niti mirisati. I obično bi ga opisivali sa "Bljak, koromač!".
I eto nas u nekim drugim vremenima, nekoliko desetljeća kasnije. Umaci, salate, začini, juhe...sve to gdje se komorač ugurao, vrhunska je delicija. I taj komorač, nešto otmjenije forme no netom iščupan iz grote, nešto nježnijih grmića i svjetlije zelene boje...baš on takav ipak me vraća u one bezbrižne dane intenzivnog mirisa koromača mog djetinjstva. I tako ja namjerno pilam Ko-Ro-mač. Kolege me ispravljaju, meni ne smeta. Jer znam što je meni komorač, a što koromač.
More, đumbir, tartufi, bura, bura u friško zamijenjenim plahtama, lavanda, sauvignon, merlot, celer, svježe skuhana kava, limun, limunska trava, kad se kuha maneštra, nakon ljetne kiše, Light Blue, koromač, lovor, ružmarin, prelomljeni listić kadulje, sandalovina u mirisnom štapiću, na pari topljena čokolada, netom oguljena naranča, pršut, paljevina, dim, pokošena trava, pečenje rakije, čevapi, prvi okret pri filetiranju pečene ribe, otvaranje školjki na žaru, lubenica, maslinovo ulje, mirisi iz welnessa, kokos, vanilija, nafta, petrolej, ljubičica, ruža, jorgovan...
Ima ih nebrojeno. Ugodni su, neugodni, intenzivni, blagi...Volim ih. Rijetko me kad iznevjere. Vrlo često razvesele. Punoćom koju ostavljaju u porama moga bića,
duše i tijela.
P.S. Onaj koromač moga djetinjstva, uopće to nije bio. Bio je to kopar. Al eto...
četvrtak, 01.10.2020.
Na prvi listopada
Rekoše da današnji dan pripada kavi i starijim osobama.
Nismo ubilježile mnogo zajedničkih odlazaka na kavu. Barem mi se čini. Posao, obaveze, nemam sad vremena, sutra ćemo, ćemo neki drugi put, popila sam... Pa u krug.
Zadnjih godina ne odbijam priliku da nakon zajedničkih kupovina, obilaska groblja, obavljenog pregleda, šetnje odemo na makiato. Veliki.
Tlak je otjerao dvije kave dnevno iz njenog života. Pije jednu ujutro, razrjeđenu do krajnjih granica uz nju žvakne komad kruha, pokoji keks. A ne bi ni to kaže, nego mora popit lijekove.
Taj nam se se makiato (veliki) kojeg ona sistematski najprije iskapi pa potom sastruže sa stijenki šalice, isto prerijetko događa.
"Ja ću platit kavu", obavezno je. Ona uvijek u svom stiliziranom konobarskom novčaniku ima za kavu. Uvijek je imala. Naučena preslagivati po pretincima života, ovi novčanika lakši su trening.
Danas sam kavu popila sama. Imala sam neka posla. Nakon kave i nekog posla otišla sam do nje.
Podne. Ručala je, gleda vijesti, upalila radiator. Hladno je, kaže.
