Rekoše da današnji dan pripada kavi i starijim osobama.
Nismo ubilježile mnogo zajedničkih odlazaka na kavu. Barem mi se čini. Posao, obaveze, nemam sad vremena, sutra ćemo, ćemo neki drugi put, popila sam... Pa u krug.
Zadnjih godina ne odbijam priliku da nakon zajedničkih kupovina, obilaska groblja, obavljenog pregleda, šetnje odemo na makiato. Veliki.
Tlak je otjerao dvije kave dnevno iz njenog života. Pije jednu ujutro, razrjeđenu do krajnjih granica uz nju žvakne komad kruha, pokoji keks. A ne bi ni to kaže, nego mora popit lijekove.
Taj nam se se makiato (veliki) kojeg ona sistematski najprije iskapi pa potom sastruže sa stijenki šalice, isto prerijetko događa.
"Ja ću platit kavu", obavezno je. Ona uvijek u svom stiliziranom konobarskom novčaniku ima za kavu. Uvijek je imala. Naučena preslagivati po pretincima života, ovi novčanika lakši su trening.
Danas sam kavu popila sama. Imala sam neka posla. Nakon kave i nekog posla otišla sam do nje.
Podne. Ručala je, gleda vijesti, upalila radiator. Hladno je, kaže.
Post je objavljen 01.10.2020. u 20:37 sati.