Pozdravila sam ga u prolazu. U jednoj ruci tacna, u drugoj dvije čaše, i da sam htjela, nisam mogla zastati i pružiti mu ruku.Markantan muškarac, visok, pristao. U pratnji gospođe koju prvi put vidim. Prošla sam u ofis, oslobodila se tereta, vratila u salu i pronašla njega i gospođu, pozdravila ih, rukovali smo se. Lako mi je govoriti njemački. Nikad ga potpuno nisam naučila, no mogu reći da solidno komuniciram na tom jeziku. Neke pak riječi, neovisno o jeziku, teško prevališ preko usana...
...
Nekoliko mjeseci unatrag, veselim PR riječnikom kako to već biva, na službenim je stranicama hotela objavljena trenutna ponuda koja vabi goste. Veliki broj stalnih gostiju karakteristika je poslovanja hotela, pa tako dok čitaš komentare, rijetko kojeg gosta ne prepoznaš. Moram priznati da te komentare i ne čitam često. Filozofija je, ma koliko god mi gosti bili dragi ili ne, dosta ih je na poslu sretati. No taj put ispod objave jedan je komentar iskakao. Pročitala sam ga dva puta. I suze. Dieter je objavio da među gostima koji će naredne sezone dolaziti neće biti nje. Drage, fine starice koju smo svi voljeli, pazili i čuvali. Bila nam je više od stalne gošće. Njegova je majka, gospođa Negri, preminula kaže nedavno. Sjećam se da sam u koment ispod njegovog napisala samo "Ne" i montirala par tužnih emotikona.
Dieteru sam izrazila sućut ispod objave na njegovom profilu. Zahvalio mi se, napisavši između ostalog da je gospođa Negri u posljednjim trenutcima spomenula kako je tužna što nas neće više vidjeti. Nas, osoblje hotela.
Tog sam dana baš bila tužna.
Gospođa Negri bila je draga, nenametljiva, izuzetno pristojna starija dama. Hodala je polako uz pomoć štapa. Pri posljednim je posjetima imala problema s disanjem. Pazili smo da, po uputama njenih sinova, od kojih bi je jedan dovozio, proveo s njom par dana, pa otišao, a drugi došao par dana pa ju odvezao, dovoljno pije. To je bilo važno. Doručkom čaj od mente i svježi sok od naranče, za večeru sok od jabuke sa sodom. Puno smo s njom razgovarali, pazili da ju uvijek čeka slobodan stol. Ako ju je trebalo ponekad ispratiti do sobe, nitko nije pitao čiji je to posao. Draga i mila. Pojedincima je uvijek dijelila paketiće pri odlasku. Jedan sam, za njena posljednjeg boravka i sama dobila. U njemu nekoliko stvarčica. Kao kuća. Da je unutra bila samo kutija šibica, meni bi bio kao kuća. Jer tu sam staricu iskreno zavoljela. Bila mi je, i ne samo meni, više od gosta.
Frau Negri je jednostavno bila naša.
Mišljenja sam da se gost na odmoru treba osjećati kao gost, a ne kao doma, Neki nam gosti nemilo troše živce, naporni su, dosadni, često jaučemo da je posao težak, i onda...Jedan gost koji donese prevagu, jedan čijem se dolasku uistinu razveseliš, onaj jedan s kojim ploviš na istoj valnoj dužini, jedan čiji te trajni odazak duboko dirne i ostavi slane tragove na obrazu.Trenutak kada pravila, granice i jezične barijere padaju, jedini zakon i jezik postaje onaj srca. Posao prestaje biti posao i spoznaš da te takav trenutak upravo napravio boljom osobom.
...
Dan je bio topao, Dieter je sa suprugom tek stigao i smjestio se na terasu s koje puca predivan pogled, u namjeri da doručkuje. Pozdravila sam ih teškom mukom, jer neke riječi neovisno o jeziku teško prevališ preko usana i gotovo pola godine nakon odlaska njegove majke izrazila mu sućut. Suze su opet krenule. Meni, njima. Prekinula sam trenutak izbavničkim:
-Što da vam donesem? Kavu?
-Može kava, hvala.
Žarko poželjevši da mogu za stol broj 102 donijeti još čaj od mente i svježi sok od naranče.
Nakon mene po svoju porciju iskrenih suza otišla je kolegica.
Naredni dan Dieter je nekolicini nas podijelio paketiće koje je, u nadi da ćemo se opet vidjeti, gospođa Negri pripremila.
Malo suza, malo smijeha, zajedno smo uz sjećanja srcem iscrtali krug uspomena.
U njega smjestili tu divnu ženu, zauvjek.
Post je objavljen 19.10.2020. u 20:22 sati.