Rođena je u nesretno vrijeme. Iako, ne znam koje se vrijeme na ovim prostorima može nazvati sretnim. Kako god, mamino je godište '37. Istra, okupacija, Italija, rat, mir, i krene u školu tek sa 9. Kaže, nagledala se svega još kao dijete. Bili gladni više nego siti, spavale njih četiri sestre glava - noge, na šufitu. Htjela je bit učiteljica, al nije voljela školu (legenda). Završila je prvi, pala drugi pa utvrdila, krenula u treći i onda su njeni zaključili da joj cice rastu, da je prevelika za školu (?) i da "vajalo poj u poje". Rad u polju, čuvanje stoke, i naravno, razne dnevne nimalo lagane dužnosti. Mama, znači, ima tri osnovne. Imala bi četiri, al zapela je u drugom.
Prije dva dana nakon loma ruke, kuka i operacije, stigla nam je na kućnu njegu. Teško joj je. Desna ruka u gipsu, desni kuk operiran, lijeva ruka izmučena i sva plava, jer sve što je u tijelo ubrizgano il iz njega izvučeno krenulo je venama te ruke.
Bilo bi dosadno da nabrajam njene bolesti i kronične bolesti, jer ono, žena za par mjeseci gazi u 84. i normalno je da ih ima. Samo ću napomenuti da je unatrag pet godina također slomila kuk. Onaj drugi. I oporavila se.
Živi sama. Često sam se puta pitala ne odlazim li prerijetko k njoj. Na pet minuta smo autom i petnaest pješice. Sad se poklopilo da smo zajedno 0/24 i bit ćemo neko vrijeme. Neprocjenjivo vrijeme.
Nije imala formalno obrazovanje, nije u životu pročitala knjigu, rukopis joj je kvrgav, ponekad u potpisu fali koje slovo.
Sa 23 iz istarske zabiti stigla je u Rijeku. Nije znala pričati osim dijalekt. A taj istarski se poprilično razlikuje od čakavštine, nekmoli od hrvatskog standarda. U njenom hrvatskom ne čuje se trunka naglaska, no počesto se u njeg joj smjeste uzrečice ili kletvice na istrijanskom.
Naučila je šivati i šivala sve osim tati košulje i hlače. To se kupovalo.
Naučila je plesti. Plela nam je džempere.
Naučila je heklati, nebrojeno je kompleta tabletića i stolnjaka njenim prstima navrezeno.
Plesala je ko profesionalka.
Radila je u 3. Maju u skladištu alata. Tu je uz tetu Emiliu naučila talijanski i govori ga tečno, a još uvijek rijetko kome komadu alata ne zna naziv i svrhu.
Mlada je otišla u penziju, bilo je to vrijeme kad su radnici postajali višak, pa je i ona. Nakon toga je godinama 15/15 radila u Italiji kao njegovateljica.
Nokti su joj na nogama nalakirani u narančasto, na rukama uredno izmanikirani i premazani bezbojnim lakom. Redi ih sama.
Godinama već, sigurno kojih tridesetak, svaki dan vježba pola sata i isto toliko šeće. Nikad se nije bavila sportom.
Zaljubljena je bila, kaže, još jedanput, a volila je samo mog tatu. Punoljetnost godina od kad se tata preselio gore, a ona i dalje ponekad zavapi za njim. Još joj fali.
Jučer mi govori kako bi tata sve radio oko nje, da je još tu. Ali onda bi zvao tebe, kaže. "Jer muški misle da sve mogu i znaju, a onda vide da ne mogu. Oni ti ne mogu ni pola ko mi ženske. Oni uvijek misle da smo mi ko neke druge, iza njih,"
Ja da ležim polomljena, sa pelenom između nogu, u svojoj 83. na kćerinom krevetu, polupokretna, pala bi u sve svjetske depresije.
Ona je strpljiva. Pomirena. Žilava. Voljna. Ponekad ju samo, preplavi tuga.
Puno pričamo, pa se umori, zaspi. Jedemo, higijena, pa iznova.
Teško? Ne bih ništa mijenjala.
Osim one sekunde kad je noga skliznula sa stepenice.
Mama kraljica.
Post je objavljen 15.10.2020. u 12:58 sati.