Zvoni. Otvaram vrata. Prvo što vidim mutne, crvene oči, pogled ispod poluotvorenih kapaka. Ajoj! Prekinula je! Prostruji kroz glavu. Pada mi u zagrljaj, trudi se ne plakati, a u centru grudi osjećam sve ono što se u njenima skupilo.
...veza je bila prilično stabilna do unazad mjesec dana, a onda je krenulo međusobno kljucanje...još je bilo emocija, al svaki dan nešto...našla mu je poruku u mobitelu, on je nju našao s kolegom na kavi...lavina je krenula... još se vole...al dalje ne ide, njegov sms i nije bio tako bezazlen, kao ni njena kava...no moglo se i to odraditi drugačije, da je bilo za što se uhvatiti...pratim ju do trosjeda, odlazim u kuhinju, stavljam vodu za kavu...
Jedan od prekida koje mi je odraditi s jednom od frendica. Bilo je još prekida, bilo je i frendica. Prekidala sam i ja ali ne pod nekim velikim stresom, koliko se sjećam. Čini mi se da mi je najteže ustvari pao prekid sa svojom prvom veeelikom ljubavi, J. Imala sam trinaest, ljetne ferije. Prve godine sam ja prekinula s njim nakon deset dana furanja. Sve je lavovski odradila moja frendica. Stala je junački pred njega, a on je bio okružen s nekoliko svojih pajdaša i fino mu objasnila da ja prekidam s njim. Naravno, to i slijedećih pet večeri okretala sam se po postelji ko piletina na vreloj tavi. Nisam od muke mogla zaspati. Prekinula sam da ispadnem frajerica, a bila sam zaljubljena do neba. Dečko je bio o.k. pa smo ipak, zadnje veče proveli skupa...
Sljedeće godine vratio mi je istom mjerom. Isti scenarij, i nakon nekoliko dana vraća mi privjesak za ključeve koji sam mu poklonila, uz riječi Evo, hvala ti, dobra si bila. Bam! pred cijelim društvom. Auč,kako je bolilo! Ne znam da mi je ijedan nakon pao tako teško. Osim onog posljednjeg, nekih petnaestak godina kasnije, kad sam već bila veeelika.
Bile su to prva ljubav, i jedna od dvije moje prave ljubavi.Ti su prekidi, o da, jako boljeli.
Od ostalih za koje znam, rijetko koji je razumski odrađen. Niti jedan da bi ostavio samo ono lijepo, niti jedan na vrijeme.
...ni ne pitam ju o mlijeku i šećeru, što inače ko papiga ponavljam kad joj radim Nesicu mada znam da pije istu kao ja, samo za pola šećera manje od mene...Kao što znam da je sad suvišno da joj kažem da sam joj već unazad mjesec dana polako kroz razgovor ukazivala da tu više nema zajedničke budućnosti...Kao da je budućnost bitna. Bitan je trenutak sadašnjosti...Ako u njemu više nema užitka, ni oni koji sljede neće biti...ma neće ih uopće biti...Da, sasvim je suvišno...Sada sam tu da odslušam, da se pretvotim u uho, u veliko uho s dušom...I zaista želim biti to veliko uho s dušom...“ 'oćeš kravicu ili ovčicu? “, podižem lijevu ruku, pa potom desnu, u njima redom šalice sa spomenutim likovima...Osmijeh, prvi nakon što sam vrata otvorila, težak, ali ipak osmijeh...Kling-kling, spuštam kravicu i ovčicu na staklo stolčića, uzimam daljinski, smanjujem glazbu, palim cigaretu, pali i ona, spremne smo...Ona, usta s ranjenom dušom i ja, veliko uho s dušom...
A kad sam kao bila velika, taj drugi prekid koji je trajao (otprilike godinicu), razvukao se u klasični bullshit, da mi je i sad malo neugodno...Dogodilo se, ma vjerujem, svakome...Ono, još ima nekih emocija. Ne dovoljno da bi veza opstala, al ipak ima nekih sitnica koje nikako, brate, da otputuju bestraga, da te oslobode i otvore nekom drugom, normalnijem, drukčijem, novom. Mazohistički čekaš poziv, pa ga dočekaš, pa se nađete, pa vam lijepo, pa se seksate, ili se ne seksate, svejedno, pa pred kraj susreta kreću sva ona optuživanja i kljucanja koja su i dovela do kraja...Odlazite svaki na svoju stranu...Aaaaaaaaa. Koji mi je k**** to trebalo, lupaš glavom o volan, dok stojiš na semaforu vozeći se kući ili plačeš pod tušem ako se sve zbilo kod tebe doma. U oba slučaja zaklinješ se samoj sebi da ti se, glupači, to neće više ponoviti. Dok te ne prođe. Pa te prođe. Pa mazohistički čekaš poziv, pa ga dočekaš, pa se nađete... Ciklički, godinica.
Dok u moj život polako, nenametljivo i strpljenjem opskrbljen nije ušao P. Na sreću...
....pepeljara krcata, pokraj kravice i ovčice parkirala se boca Jegera, čaša s ledom koji se prilično brzo topi, i dvije čaše koje ne trpe biti pune...uzimam pepeljaru u namjeri da njen sadržaj otresem put wc školjke, da ne smrdi...putem, zapinjem za nogu pisaćeg stola, al onako junački, snažno, zamahom noge u punom koraku, ko oštro dodavanje na pet metara...mali prst na desnoj nozi je sigurno otpao koliko boli...Aaauuu, urlam...pepeo, čikovi, pepeljara, sve leti u zrak i treskom pada tik do malog prsta kojeg više nema na mom desnom stopalu...
J-te i ti prekidi, ma stvarno bole...
Post je objavljen 09.10.2020. u 18:48 sati.