Kao da me pogodio vlak. Točno tako, kao danas se sjećam, osjećala sam se kada smo se vozili doma. Za 3 tjedna na pregled sluha. Lijevo uho nije pokazalo željenu reakciju. Drugi strah. Prvi se dogodio kada su je nakon što je konačno, poslije 15 dana prenešenog termina te malo isprovocirana i potpomognuta, odlučila nešto iza ponoći na današnji dan ukazati nam se. Malo smo se tek podružile nakon prvog upoznavanja, a ponovni nam je susret bio tek za osam sati. Strah da je nešto pošlo po krivu.
I ne ide drugačije.
Strah na svaki a-pćiha, na 37.4, na „boli me glava“, na “pala sam“...Opravdani ili ne, roditeljski. Majčinski.
Ljubav koja nema mjere. Jedinstvena. Dar kojim si blagoslovljen od prvog ultrazvuka, pa ga onako pravo postaneš svjestan kod prvog vriska.
Danas joj je 17.
Posljednja godina u kojoj službeno odgovaram za nju. Posljednja u kojoj maloljetnom će se zvati. Od sljedeće je samostalna i sama odogovorna za svoje postupke.Onako po zakonu.
Govorili su malo dijete mala briga...Govorili su uživaj, proletit će ti...Govorili su nema jače ljubavi... I sve su bili u pravu. Ljubav nikad ne jenjava, briga nikad ne prestaje, godine prebrzo protutnje.
Danas joj je 17.
Ponos što izrasta u divno biće malo tek može ublažiti žal za vremenom koje je vjerojatno moglo i malkice sporije...
Već joj je 17.
Nikada neću prestati biti odogovrna. Za nju.
Post je objavljen 30.10.2020. u 10:57 sati.