Mamuze

Taj tvoj ljubljeni konj kojeg tjeraš dalje svakog jutra
Kojeg nije briga koliko si i da li si
Sve svoje kosti pokupila s puta
Zaliječila uplakane munje
Namazala isušene duge

Rže on i ne čeka
Skočiš i ne misliš

Sijevneš tim mamuzama od čistoga zlata
Kroz polja kiselice, visokih ivančica, divljih orhideja
Grmova brnistre i dalje, dalje mila
Juri, juri, probodi
Budi ruža,
budi vrijeme u nevremenu
Prolaz u prolaznosti

Dostojna te žarke ljubavi
Ne obazireš se na
ogrebotine, poderotine
jer ako i padneš
Uvijek možeš reć da si tako htjela
Muka je to
kaskadera

Mada nekada nisi sigurna
Jesi li ipak možda ti taj konj

Divlja jabuka

Klice i korijenje

Ranim jutrom u mom vrtu, šćućurene klice razmiču zemlju. Gurkaju se i bore za svjetlost i vlagu. Piju zemlju i zrak, zajedno s vodom.
A onda im toplina razmakne onaj dobro poznati prostor hladne tišine i duboke tame, najmračnije pred površinu.
Volim gledati kako se klice bore i kako rastu. Kako se rastežu, dremljive, pružaju ruke nebu, ahh, aahh, pa ja sam i prošle godine bila grašak...
Ne možeš nikome pomoći, ne možeš nikome olakšati, pa ni klicama. Svatko odrađuje svoje. Možeš dati samo malo svoje vode, zemlje, topline i zraka.
Posijala sam i pšenicu da je jedem na salatu. Poriluk sam prerezala malo iznad korijena, stavila to na par dana u vodu i ponovno raste poriluk. Priroda je ljekovita tom svojom osebujnom sposobnošću samoobnavljanja. Meni je to uvijek ravno čudu! Mislim, koliko puta jedan te isti poriluk iz jednog te istog korijena?!

Najstariji je imao zadaću iz likovnog napraviti od cvijeća, listića i kamenčića majku zemlju.
- Budem s bakom, rekao je mami, a ja ponosna do neba.
Isto kao kad su izjavili da će mene pitati kako nastaju djeca, jer je moj prijatelj Isus i ja ne lažem.
Danas špricamo zajedno biljne uši na ružama. Potopili smo koprivu preko noći, pa stavili u rasprskivač. Pumpamo i špricamo. Oni se čude, ko ja poriluku! Pa zašto ubijamo te male životinjice, bako? - Pa zato jer one jedu ruže, to im ne smijemo dozvoliti.
Po nama slijeću izbezumljene bubamare.
Naravno, biljne su uši njihova hrana, a mi ih špricamo koprivom.
- Bezveze špricamo, zaključuje srednji. Trebamo samo kupit puno bubamara.

Najslađe mi je kad me zovu u svoj šator, živo uvjereni da ja unutra stanem. Pa se ja zarolam ko perec, uguram nekako, samo da ih ne razočaram. I onda prljavim rukama unutra klopamo kekse, nema ljepše.
- Ajmo se igrat preživljavanja, kažu. Kak se to igra, pravim se blesava.
Danas sam se toliko pravila važna, kad sam najmlađu zlatokosu prošetala za ručicu cijelom mojom ulicom do dućana ! Svi su nas vidjeli!

Uglavnom, šta da vam pričam, bilo je suza kad su odlazili.
Na više strana.
Jer ja sam njihov korijen. Oni su moje male klice.
Mi smo si neophodni. Za zdravlje, za ljubav, za život.

Na daljinu

Hajde mili, otrgni se,
znaš kako to vosak radi
ovo malo papilarnih linija
sakriti ćeš u bradi
Vrijeme ide i ne stoji,
svaki dan se nešto mijenja
ova ljubav jalova je
od nje ničeg nema, shvati
Od signala veza pati
Ja joj, luda spremah
Jastuke od svile..
Stoljnjake damasta..
Ja je zibah nježno..
Al loš je signal, dragi,
Vrdanje je neizbježno

Jurjevo

Zeleni, o ti zeleni,
Ni zmaj ti ništa ne može
Samo drumom prašnim kreni
Iskoči si van iz kože

Cvjetni, o moj cvjetni
I dok sliku njenu ljubiš
U vlasi ti đurđevak zadjeni
Nemoj za nikim da mi se izgubiš

Vjerovati ti želim
Ljubomorom tebe gušit neću
A kad se i zapitam gdje si, jer to mogu
Poslat ću ti djetelinu, par dugačkih nogu

Ti ko svetac nisi strog
Zemaljsko sve svoje podijelio si ti
Zakon ti je dragi Bog
Malene u srce sakrio si

Lutaj svijetom. Blagoslivljaj konje.
Nek ti duša radošću ovlada
Radost je umijeće,nestašni ga siju
Trgni ljutu kad te sreća svlada
Na tugu ionako budale tek piju

Što si značimo

Ko ulje na vatru
Voda na ulje

Prskam tvojim zjenicama
Plamtim tvojim bedrima

Od sedam milja

Ko sedlo konju
Uteg vagi
Kaplja cvijetu

Bojiš, preobražavaš
Pička ti materina mala
Koliko te volim

Kist boji
Nota pjesmi
Krasta rani
San javi

Moraš kupit čaj od vrkute

Nisam od onih koja broji dane. Koja išta broji.
Iako je moja svekrva uvijek brojala, njoke, komade mesa, i mislim da joj je to besmisleno brojanje često spašavalo zdrav razum.
Pokušala sam to od nje pobrati.Jer..
Brojevi znače red. Red u ovom potpunom kaosu. Kao kada sređuješ ladicu sa beštekom. Kao kad skupljaš veš sa štrika. Brojiš kvačice. Život se tih par trenutaka čini normalan.
Meni su brojevi strani. Kad sam u nemiru ili nadrndana, kad se imam potrebu presložiti, ja pečem palačinke, pa ih slažem u brdo. Al ne brojim ih. Ili pišem riječi, slažem ih na brdo i isto ih jedem. Ili slušam glazbu i uz nju drečim naglas lyricse.
Zamišljam da sam debela crnkinja božanstvenog glasa.

Jedva se snalazim sa satima. Baš zbog tih brojeva koji mi ne leže. Noćas sam opet plivala u znoju, gledala kako vani sviće, osluškivala mamino disanje i povremene jauke. Mislim da sam spavala maksimalno sat vremena. Zbog toga sam cijeli dan bila baš nikakva. U poslu griješila, ispravljala brojeve, sto puta se provjeravala. Užasno je gledati nekog svog u bolovima! Stanje joj se pogoršalo od potresa. Moja cura iz Mesničke. Strašno ju je to pogodilo. Srušio joj se svijet.

Iscrpljuje ta nemoć. Kombiniramo flastere, čepiće i kapsule.
Lijekovi protiv bolova svi imaju nuspojavu otežanog disanja.
Tak da imamo evidentnu kontraindikaciju.
Imamo popis svih lijekova, pripravaka, dodataka.
I pored svakog, naravno, sat uzimanja.
Red u neredu. Opet jebeni broj.
Dan postaje prekratak za svu tu njenu terapiju. Zgusne se dan ko zakorena tempera, tamnoplava. Cijeli dan pije nešto.
Pa onda danas nisam ništa ni posijala ni zasadila. A bile su tikvice na redu. Stari je sjedečki napravio četvrtu gredicu.
Salata posijana. Grašak također. Krastavci posađeni. Paradajze moram pikirati.
Moj Red u neredu.
Zahladilo je i cijeli se dan iščekivala kiša- zato nisam ni zalijevala. Nakon posla sam probala malo odspavati, nadoknaditi noć.
Ušuškanu me prenuo mobitel.

Bože, kako su mi danas svi išli na živce! Ali svi!
Mešoselimovićevsko traženje posla po njemačkama. Jeah, right, sad ćeš ga baš naći. U Mešinoj Tvrđavi glavni junak traži, a ona ga čeka i beskrajno vjeruje u njega. Stalno mu meko oprašta, čime njegova ljubav spram nje jača.
Meni je to inače najljepša ljubavna priča.
Al mi nismo čovječe u romanu i meni je tako prokleto dosta jebenog čekanja. Više sam sve maštarije s njim potrošila.
Sve manje mi pomaže njegova zamišljena ruka na mom struku.
Više smo razdvojeni nego skupa.

Mažem se sa sto i jednom kremom, neke iz moje kućne radinosti. She maslac, vazelin, urea, macha, E vitamin. Ne želim ostarjeti isuviše naglo u ovoj jebenoj karanteni.
Najljepše godine, ha?
Al za valunge moram sutra kupit čaj od vrkute. Čaj od..vrkute!
Trebala sam zapravo posijati vrkutu.
Frendovi mi šalju onu poruku o meditaciji za majčicu Zemlju, u 11 i u 23. Je, right. Zemlja se vrti po svom. Moš mislit kako joj možemo meditacijama pomoć. Zamišljam je kako se, sva plavozelena, blistava od znoja, okreće sve brže.
Kao da je negdje krenula. Ima svoj vlastiti red u ovom neredu.

Cijeli Nacionalni stožer danas mi osobito ide na jetra!
Čine mi se ko lutke, ponavljaju sve isto, dosadni su ko proljev. Baš političari obični. Sve manje su mi uvjerljivi.
Danas niko zaražen, a jučer najveći broj mrtvih. I oni idu na popuštanje mjera. A prerijetko testiraju.
Mojom slijepom ulicom svakodnevno ljudi trče, rolaju, bicikliraju. Nikoga ne slušaju kako se guši i jauče.
Ja nejdem nikuda. Slažem brdo palačinki i žderem ih.
Dok se ne zarolam i pretvorim u palačinku sama.

Krepavam od straha da nam ne zatreba hitna i bolnica.
Barem ne još. Dok se ne normalizira ovo sranje.

Počela sam opet pisat Sarah ko što vidite.
Njene nove ljubavne i životne dogodovštine.
Al više me ne zaokuplja kao prije.
Jer nema joj Escofierrra.
Morala bih napraviti da on umre, da priča bude vjerna.
Al nemam srca nikoga ubijati.
Možda će on negdje otputovati, ne znam još.
Nije mi nimalo izgledno da se njih dvoje samo rastanu.
Njegova zamišljena ruka na struku nikada joj nije dojadila.
Dojadilo joj je samo biti druga žena.
Al on bi se tako dobro smijao ovoj situaciji..

#OstaniDoma foto- izazov, 2.

Otimanje

- Pusti k vragu i sjećanja, Sarah, grmio je, ne treba se sjećati ničega!
- Ali...
- Ispituješ me ko inspektor neki. Znaš li otkada ne vjerujem više nikome? Otkada sam i samog sebe ulovio u laži.
- Ja sebe nisam nikada ulovila u laži.
Jer si vjerujem. A ne lažem upravo zbog sebe.

***

To kako je ušao u moj život, bilo je pomalo apokaliptično.
Ma i više nego.
Sve mi je krenulo na gore i često sam se čula kako izgovoram:
ja ovo više ne mogu.
Počinjao je rat, kazalište je propadalo, zadužila sam se na sve strane da očuvam bar onu mrvicu dostojanstva. Sin mi je završio u zatvoru. Krvarila sam iznutra i znala sam da nemam gdje nasloniti glavu, niti ikome za vjerovati.
U tu svijetlu i lijepu lipanjsku večer, došla je u kazalište neka mala španjolska trupa, neki svirači, plamtećih očiju i žuljevitih jagodica od sviranja. Bolila me glava i bila sam umorna ko jezero u jesen, siva, bezbojna, bez okusa i mirisa. Taman sam krenula prema izlazu, nadajući se kako ću izbjeći sva suvišna nagovaranja i objašnjavanja. I skoro da sam se uspjela iskrasti.
Pojavio se predamnom s gitarom, okrenuo srebrni novčić na mom dlanu: ideš ili ostaješ, pismo ili glava. Bilo mu je do šale, čista avantura, a ja sam se osjećala kao da bih samo htjela nekako..nestati, ispariti kao neka mala, nikom važna suza.

- Lijepa, lijepa, ko pahuljica..svašta je pričao na onoj smješnoj i šarmantnoj mješavini španjolskog i francuskog.
Uzela sam mu novčić i zavitlala ga visoko u zrak, rekla mu da me pusti na miru i da takve priče ne pale za mene.
Pa smo oboje gledali kako novčić leti, leti i pada..ravno u čašu nekog vojnika, i prasnuli oboje u smijeh kad je ovaj, neprimijetivši išta čudno, nastavio piti svoje piće i podrigivati.
- Vi ste svirač, radite to za život?
- Ne, ja sam lopov, kradem baš sve čega se domognem.
U mojoj domovini, ljepotice, nema grada u kojem za mnom nije raspisana potjernica. No, osobito mi je zadovoljstvo krasti one malo tužne, a lijepe i usamljene dame.
- Kada vam se dame daju, onda to i nije krađa?
- Dame se rijetko daju, njima uvijek ponešto treba otimati.
Al oteti srce poseban mi je izazov.
- Ama što će vam oteto srce, nije li vam dovoljno vlastito?
I kuca li uopće ukradeno srce?
- Moje srce jasnije kuca udvoje, mademoiselle , i to je sve što o srcima znam.

Od te večeri, slijedio me u stopu, svaki dan i svuda, ko plava sjena nad mojom tugom. Pričao viceve, pjevao. I kada je mislio da mi je oteo srce, a ja sam mu ga dobrovoljno spustila u krilo, baš jedne lanene, srpanjske noći, u visokoj travi punoj maslačkovih haljina..
No o sebi nikada nije rekao više, nego te prve večeri. Nisam smjela puno pitati, jer onda bih bila inspektor. Što manje znaš, bolje je. Sjećanja ne postoje, govorio je meni satkanoj od tih istih. Meni koja sjećanja nosim nasmiješena, ko haljine.

Otimao je život. Otimao se životu. Živio po svom. Živio u sada i bez planova i bez sjećanja.
Volio me. Ljubio. Štitio. Pa nestajao. Pa se vraćao. Pa otimao.
Pa čekao da ga otimam.

A ja...ja sam voljela kada mi se i život i ljudi, i ljubav i srca..dobrovoljno i slobodno daju.
Kad se u njih u mogu sretno pouzdati.
Kada mogu, sebi vjerna, svakodnevno i mirna zagledavati svoje srce koje sam im povjerila na čuvanje.

“If you feel lost, disappointed, hesitant, or weak, return to yourself, to who you are, here and now and when you get there, you will discover yourself, like a lotus flower in full bloom, even in a muddy pond, beautiful and strong.”

Masaru Emoto - Secret Life of Water

Dvije pikule

U tim ratnim vremenima, bilo je gotovo zamamno izazovno sačuvati zdravu glavu.

- Nemojte izlaziti! Nemojte se okupljati! Budite doma!

Neprijatelj je bio nevidljiv na našoj liniji fronte; prokazivao se kroz prazne police s hranom, sa svakim zatvorenim obrtom, sa svim onim uplakanim ili zabrinutim licima prolaznika.
Smijeh je vrijeđao.
Valjalo je tih dana biti ozbiljan ili zabrinut.
U očaju, najbolje. Pa ti biraj.
Pričalo se da je rat ionako izmišljen zbog novog poretka.
Da nam se Bog sveti i stavlja nas na kušnju.

Kazalište nije radilo. Uvježbavali smo neke stare komade, jeli stari kruh i pili, pili puno i opasno, do nesvjestice.
Trošila sam zalihe hrane i novaca. Odlazila na selo po povrće. Kuhala. Kuhala po Escoffierovim receptima. Preseravala se.
Kada nisam pila, pomagala sam u bolnici oko ranjenika. Nosila im svu moguću hranu. Okretala ih da ne dobiju one teške rane po tijelu. Prematala. Oblačila im pelene. Solange i Maurice smijale su se mojoj ideji da pomažem, pomažem okončati taj besmislen rat protiv nevidljiva neprijatelja, nedopuštajući da mrtvačnice budu punije nego što bi trebale biti drugo jutro.

On je izgubio tri prsta i lijevo oko. Imao je predivne zube i volio se smijati. Kad je god ulovio priliku, uštipnuo bi me onom zdravom rukom za stražnjicu, kako bi privukao moju pozornost, a ja sam to uvijek jedva dočekala. Bio je , doduše, zaljubljen u onu Marie, sisatu preslatku bolničarku, a ja sam bila oko 25 godina starija od njega. No voljela sam sjesti na njegov krevet, a onda bi brzo krenula pjesma.
Koji glas, ljudi! Glas koji vas vodi zelenosmeđim brežuljcima, puteljcima, šumama, uzdiže vas na stabla, kupa u potocima, baca slapovima, pljušti u kaskadama i spušta nizbrdicom u običnim tačkama, dok oko vas pljušti šljunak, a srce vam je svoj na svome, zaigrano, sretno i mlado. Pjevala sam mu tercu, gromoglasno, ne štedeći se nimalo, kao da mi sam život o tim decibelima ovisi.
Uvijek bi se nakraju pristojno zahvalio. A ja sam zahvaljivala Nebu i svim tim brežuljcima, šumama i slapovima.

Moj lopov bio je daleko i pisao mi je pisma, duga, ljubavna i teška. Kako bih koje pročitala, morala sam ga odmah i spaliti, zbog mogućih uhoda.
Pohranjivati te riječi u sebe, bila mi je najslađa misija tog opasnog vremena. Osjećala sam se i sama poput lopova u vlastitom životu, kradući te riječi, trgajući ih od zaborava, pamteći i plamtjeći cijela poglavlja.

Jedan dan bih ga u sebi mrzila, vidi u što nam je život pretvorio zbog svoje lijenosti i neodgovornosti!
Drugi dan pomislila bih, pa što i imamo u ovom kratkom životu, osim par zvoncavih pikula u prašnjavu džepu, za sreću, koje samo ne smiju zazveckati u krivome trenu.
Takneš ih znalački prstenjakom dok su svi drugi oko tebe tako ozbiljni i važni, tako uplašeni i u panici, kao da su pobogu, namislili živjeti vječno.
A dođe tako kuga, dođe kolera, pogodi te glad i neimaština, i začas evo te onako razumnog, kako kopaš po kanti, tražeći ostatke hrane. Ili ležiš u bolnici i bore ti se za život.
A nisi nijednom pazi, nijednom nisi, vodio ljubav u šumi, na lišću, gledajući u nebo, nisi nahranio male cigane zadnjim novčićima, nisi nosio njene gaćice u torbi, za sreću, nisi..

Te pikule, te dvije pikule..čvrsto ih stisnem i ljubim, šapćem im najljepše riječi, svaku noć dok ne zaspim.

"I was laying in bed one night and I thought ‘I’ll just quit — to hell with it.’ And another little voice inside me said ‘Don’t quit — save that tiny little ember of spark.’ And never give them that spark because as long as you have that spark, you can start the greatest fire again.”

Charles Bukowski

Nove postavke

Treba uskrsnuti za...

Hrabrost.
Volju.
Strpljenje.
Pozitivu.
Zahvalnost.
Povjerenje.

Ove godine, možda više nego ikad.
Za onih 450 ljudi bez doma, u Cvjetnom.
Za sve koji se ne viđaju s najmilijima,
zbog brige i ljubavi.
Za sve one bolesne i same.

Cijeli svijet danas ovisi o tebi.
Cijeli je svijet u tvom dnevnom boravku.
I ta tjeskoba, tjeskoba je Zemlje.
Pokreneš lavinu uskrsnuća,
samo jednim osmijehom punim ljubavi.
Samo jednom malom skrušenom molitvom
Iz srca i trbuha.

Ko mladi izdanak iz suhog stabla.
Pomisliš, gotovo je.
Al i na ruševinama, zgarištima, bubri novi život.

Čekaju nas nove postavke, jer sve staro više ne vrijedi.
Ili su to one stare, otkud nas je život odvukao, jer smo to dozvolili?

Beskrajan dan

Lepa i debeelaa

I naravno. Ima dana i dana. Neki su bolji. Neki teži.
Bude napetost neka i ode sav onaj moj mukom stečen mir.
Shvatila sam da čitav svoj život zapravo čeznem za tatinim prihvaćanjem. I poštovanjem. Cijeli život mu se dokazujem. Te snažna, te spretna, te pametna. Nikada i ništa dovoljno dobro za njega. Suzdržavam se. Pokušavam ga razumijeti. Boji se i nervozan je. Star.Teško da mi može biti sparing partner. Al on ne posustaje. Dobro zna koje su mi bolne točke. Pa baš na njih navaljuje. Bjesomučno. Dok ne poludim i odgovorim. Pa onda ne komuniciramo danima. Obiteljska dinamika.
Mislim da mu jebeno idem na jetra. Doživljava me ko konkurenciju. Sumanuto.
Ne volim kritične ljude, kojima nikada ništa ne valja, koji nisu u stanju pohvaliti, vidjeti dobro, okrenuti u dobro, pa i kada se sve ruši.

Jeste li vidjeli porast obiteljskog nasilja?
Što se poduzima u vezi toga?
Ne, ne mislim reć da sam žrtva, niti vršim nasilje,
al ono..pitam se.
Pokušavam zamisliti kako je sad nekome biti u izolaciji s nekim ko ga mlati i ponižava. Prestrašno.

Jeste li vidjeli kako stožer danas s jedne strane poziva na oprez i neopuštanje, a onda produljuje radno vrijeme sirotim prodavačicama, koje su ionako stalno u opasnosti?

Čujem da je Jarun danas bio prepun ljudi. Bicikliraju, rolaju.
Blago njima. Ja kad krenem na kiosk, moji starčeki me gledaju kao da sam izvadila šmajser i mislim ih ubiti. Pa ne mrdam. Imat ću sto kila. Lepa i debeelaa.
Baš ludo vrijeme.

Slow and ligthly

Jutra su uvijek čarobna.
Još je svježe, svitanja su ružičasta, kao i moje misli, ujutro.
Isključila sam vijesti, pojačala glazbu po svom izboru, ne bavim se nikakvim teorijama.
Radim svoj posao, pomažem bližnjima i dani prolaze.
Zahvalna sam jer odrađujem zaostala psihička previranja, sada za to imam vremena.
Za smijeh, za suze, za otpuštanja, mirenja sa situacijama raznim. Znam dobro ko me voli, a ko me samo treba i ne poštuje. I dobro je, ovi potonji uče me kako da više volim i poštujem sebe.
Valunzi su još tu, budim se noću kao da spavam u kadi.
Presvlačim se noću, a ponekad se i nasmiješim svome tijelu koje tako pokušava naći ravnotežu.
Mama teško diše. Normalno je to i očekivano, s obzirom na bolest. Kontaktiramo liječnike telefonom, olakšavam joj na bezbroj malih načina, tu sam za nju. Nikako je nagovoriti da slika. Slikarica. Pomoglo bi joj to. Puno spava, a kada ne spava, boli je.
Živimo. Dan po dan. Slow and lightly.
Ne dopuštamo da nas se uvuče u samosažaljenje.
Dobro je da je travanj. Priroda slavi svoja buđenja potpuno neovisno od nas. Pokazuje primjerom kako život i bujanje idu ruku pod ruku, sami od sebe, nebo se plavi, narcise se njišu, trava miriši, ptice održavaju koncerte.

Sve će proći.

Moj mali raj

Marglobe.
St. Pierre.
Cillegia.
S. Marzano.
Harzfeuer.
Volovsko srce.

Da, da. Paradajzi. Iliti rajčice.
Imena sorti zvuče poetično.

Sijem svoj mali Raj.

Daje nadu.
Kroz desetak dana niknuti će.
Kroz mjesec dana ću ih pikirati.
Kroz dva mjeseca idu na gredicu.
A u lipnju..prekrasnom lipnju..
Dat ću im konjske kakice i vapna.

U kolovozu..predivnom kolovozu..
jesti direktno sa stabljike.
Protrljati o majicu,
onako ko
jabuku.

Day by day

Dižem se malo prije osam. Svako jutro. Sjednem na moju fotelju i zahvaljujem. Jutru. Rascvaloj trešnji. Brezama. Nebu. Zraku. Vodi. Krovu nad glavom. Radijatorima toplim. Tome što ne boli. Ili ne boli jako. Što sam spavala. Puno. Ili malo bar.

Onda pristavljam vodu za kavu. Zahvaljujem i na kavi. Topla je i slatka. Palim kompjuter. Zahvaljujem što sam bila dovoljno uporna i svadljiva, da ne moram ići na posao, već da mi se omogući rad od doma. Milujem tipkovnicu.

Gledam virtualne spise. Radim rješenja, dajem isplate ljudima bez zdravstvenog. Sretna što mogu pomoći.
Onda se bude moji. Mami mjerim šećer, dajem joj inzulin, kuham kavu, radim doručak, podsjećam na lijekove.
Onda opet za kompjuter. Do 12. Pa radim ručak. Pečem kruh.
Dajem joj ručak. Jedem. Pa opet za komp. Do 16 ili duže.

Popodne radimo limunade. S medom. Đumbirom.
Sodom bikarbonom. Kurkumom.
Vijesti na TV.
Loše prikrivena panika.
Poznati virusolozi diljem svijeta
objašnjavaju pak da je to sve napuhano.
Ne vjerujem nikome. Ali čudno je.
Pridržavam se svih pravila. Zbog roditelja.

Sjedam na bicikl s maskom i rukavicama. Vozim se po kvartu. Praznim ulicama. Žmirim i upijam sunce. Ili kišu.
Maštam da sam ja poznati virusolog i da otkrijem svijetu, kako se iza svega ovog krije samo strašna farmaceutska prevara.
Na povratku se cijela dezinficiram.

Onda me zove on. Palimo kamere. Oblikujemo ustima volim te. Lupamo se šakom po srcu. Gledamo se. Gledamo se u oči.
- Sve bi dao...
- Sve bi dala..
Da te samo...
Ej..

Zagrlim.