Marketing
Day by day
Dižem se malo prije osam. Svako jutro. Sjednem na moju fotelju i zahvaljujem. Jutru. Rascvaloj trešnji. Brezama. Nebu. Zraku. Vodi. Krovu nad glavom. Radijatorima toplim. Tome što ne boli. Ili ne boli jako. Što sam spavala. Puno. Ili malo bar.
Onda pristavljam vodu za kavu. Zahvaljujem i na kavi. Topla je i slatka. Palim kompjuter. Zahvaljujem što sam bila dovoljno uporna i svadljiva, da ne moram ići na posao, već da mi se omogući rad od doma. Milujem tipkovnicu.
Gledam virtualne spise. Radim rješenja, dajem isplate ljudima bez zdravstvenog. Sretna što mogu pomoći.
Onda se bude moji. Mami mjerim šećer, dajem joj inzulin, kuham kavu, radim doručak, podsjećam na lijekove.
Onda opet za kompjuter. Do 12. Pa radim ručak. Pečem kruh.
Dajem joj ručak. Jedem. Pa opet za komp. Do 16 ili duže.
Popodne radimo limunade. S medom. Đumbirom.
Sodom bikarbonom. Kurkumom.
Vijesti na TV.
Loše prikrivena panika.
Poznati virusolozi diljem svijeta
objašnjavaju pak da je to sve napuhano.
Ne vjerujem nikome. Ali čudno je.
Pridržavam se svih pravila. Zbog roditelja.
Sjedam na bicikl s maskom i rukavicama. Vozim se po kvartu. Praznim ulicama. Žmirim i upijam sunce. Ili kišu.
Maštam da sam ja poznati virusolog i da otkrijem svijetu, kako se iza svega ovog krije samo strašna farmaceutska prevara.
Na povratku se cijela dezinficiram.
Onda me zove on. Palimo kamere. Oblikujemo ustima volim te. Lupamo se šakom po srcu. Gledamo se. Gledamo se u oči.
- Sve bi dao...
- Sve bi dala..
Da te samo...
Ej..
Zagrlim.
Post je objavljen 01.04.2020. u 23:18 sati.