Slow and ligthly

srijeda, 08.04.2020.

Jutra su uvijek čarobna.
Još je svježe, svitanja su ružičasta, kao i moje misli, ujutro.
Isključila sam vijesti, pojačala glazbu po svom izboru, ne bavim se nikakvim teorijama.
Radim svoj posao, pomažem bližnjima i dani prolaze.
Zahvalna sam jer odrađujem zaostala psihička previranja, sada za to imam vremena.
Za smijeh, za suze, za otpuštanja, mirenja sa situacijama raznim. Znam dobro ko me voli, a ko me samo treba i ne poštuje. I dobro je, ovi potonji uče me kako da više volim i poštujem sebe.
Valunzi su još tu, budim se noću kao da spavam u kadi.
Presvlačim se noću, a ponekad se i nasmiješim svome tijelu koje tako pokušava naći ravnotežu.
Mama teško diše. Normalno je to i očekivano, s obzirom na bolest. Kontaktiramo liječnike telefonom, olakšavam joj na bezbroj malih načina, tu sam za nju. Nikako je nagovoriti da slika. Slikarica. Pomoglo bi joj to. Puno spava, a kada ne spava, boli je.
Živimo. Dan po dan. Slow and lightly.
Ne dopuštamo da nas se uvuče u samosažaljenje.
Dobro je da je travanj. Priroda slavi svoja buđenja potpuno neovisno od nas. Pokazuje primjerom kako život i bujanje idu ruku pod ruku, sami od sebe, nebo se plavi, narcise se njišu, trava miriši, ptice održavaju koncerte.

Sve će proći.





Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.