Marketing
Otimanje
- Pusti k vragu i sjećanja, Sarah, grmio je, ne treba se sjećati ničega!
- Ali...
- Ispituješ me ko inspektor neki. Znaš li otkada ne vjerujem više nikome? Otkada sam i samog sebe ulovio u laži.
- Ja sebe nisam nikada ulovila u laži.
Jer si vjerujem. A ne lažem upravo zbog sebe.
***
To kako je ušao u moj život, bilo je pomalo apokaliptično.
Ma i više nego.
Sve mi je krenulo na gore i često sam se čula kako izgovoram:
ja ovo više ne mogu.
Počinjao je rat, kazalište je propadalo, zadužila sam se na sve strane da očuvam bar onu mrvicu dostojanstva. Sin mi je završio u zatvoru. Krvarila sam iznutra i znala sam da nemam gdje nasloniti glavu, niti ikome za vjerovati.
U tu svijetlu i lijepu lipanjsku večer, došla je u kazalište neka mala španjolska trupa, neki svirači, plamtećih očiju i žuljevitih jagodica od sviranja. Bolila me glava i bila sam umorna ko jezero u jesen, siva, bezbojna, bez okusa i mirisa. Taman sam krenula prema izlazu, nadajući se kako ću izbjeći sva suvišna nagovaranja i objašnjavanja. I skoro da sam se uspjela iskrasti.
Pojavio se predamnom s gitarom, okrenuo srebrni novčić na mom dlanu: ideš ili ostaješ, pismo ili glava. Bilo mu je do šale, čista avantura, a ja sam se osjećala kao da bih samo htjela nekako..nestati, ispariti kao neka mala, nikom važna suza.
- Lijepa, lijepa, ko pahuljica..svašta je pričao na onoj smješnoj i šarmantnoj mješavini španjolskog i francuskog.
Uzela sam mu novčić i zavitlala ga visoko u zrak, rekla mu da me pusti na miru i da takve priče ne pale za mene.
Pa smo oboje gledali kako novčić leti, leti i pada..ravno u čašu nekog vojnika, i prasnuli oboje u smijeh kad je ovaj, neprimijetivši išta čudno, nastavio piti svoje piće i podrigivati.
- Vi ste svirač, radite to za život?
- Ne, ja sam lopov, kradem baš sve čega se domognem.
U mojoj domovini, ljepotice, nema grada u kojem za mnom nije raspisana potjernica. No, osobito mi je zadovoljstvo krasti one malo tužne, a lijepe i usamljene dame.
- Kada vam se dame daju, onda to i nije krađa?
- Dame se rijetko daju, njima uvijek ponešto treba otimati.
Al oteti srce poseban mi je izazov.
- Ama što će vam oteto srce, nije li vam dovoljno vlastito?
I kuca li uopće ukradeno srce?
- Moje srce jasnije kuca udvoje, mademoiselle , i to je sve što o srcima znam.
Od te večeri, slijedio me u stopu, svaki dan i svuda, ko plava sjena nad mojom tugom. Pričao viceve, pjevao. I kada je mislio da mi je oteo srce, a ja sam mu ga dobrovoljno spustila u krilo, baš jedne lanene, srpanjske noći, u visokoj travi punoj maslačkovih haljina..
No o sebi nikada nije rekao više, nego te prve večeri. Nisam smjela puno pitati, jer onda bih bila inspektor. Što manje znaš, bolje je. Sjećanja ne postoje, govorio je meni satkanoj od tih istih. Meni koja sjećanja nosim nasmiješena, ko haljine.
Otimao je život. Otimao se životu. Živio po svom. Živio u sada i bez planova i bez sjećanja.
Volio me. Ljubio. Štitio. Pa nestajao. Pa se vraćao. Pa otimao.
Pa čekao da ga otimam.
A ja...ja sam voljela kada mi se i život i ljudi, i ljubav i srca..dobrovoljno i slobodno daju.
Kad se u njih u mogu sretno pouzdati.
Kada mogu, sebi vjerna, svakodnevno i mirna zagledavati svoje srce koje sam im povjerila na čuvanje.
“If you feel lost, disappointed, hesitant, or weak, return to yourself, to who you are, here and now and when you get there, you will discover yourself, like a lotus flower in full bloom, even in a muddy pond, beautiful and strong.”
Masaru Emoto - Secret Life of Water
Post je objavljen 17.04.2020. u 23:10 sati.