Marketing
Dvije pikule
U tim ratnim vremenima, bilo je gotovo zamamno izazovno sačuvati zdravu glavu.
- Nemojte izlaziti! Nemojte se okupljati! Budite doma!
Neprijatelj je bio nevidljiv na našoj liniji fronte; prokazivao se kroz prazne police s hranom, sa svakim zatvorenim obrtom, sa svim onim uplakanim ili zabrinutim licima prolaznika.
Smijeh je vrijeđao.
Valjalo je tih dana biti ozbiljan ili zabrinut.
U očaju, najbolje. Pa ti biraj.
Pričalo se da je rat ionako izmišljen zbog novog poretka.
Da nam se Bog sveti i stavlja nas na kušnju.
Kazalište nije radilo. Uvježbavali smo neke stare komade, jeli stari kruh i pili, pili puno i opasno, do nesvjestice.
Trošila sam zalihe hrane i novaca. Odlazila na selo po povrće. Kuhala. Kuhala po Escoffierovim receptima. Preseravala se.
Kada nisam pila, pomagala sam u bolnici oko ranjenika. Nosila im svu moguću hranu. Okretala ih da ne dobiju one teške rane po tijelu. Prematala. Oblačila im pelene. Solange i Maurice smijale su se mojoj ideji da pomažem, pomažem okončati taj besmislen rat protiv nevidljiva neprijatelja, nedopuštajući da mrtvačnice budu punije nego što bi trebale biti drugo jutro.
On je izgubio tri prsta i lijevo oko. Imao je predivne zube i volio se smijati. Kad je god ulovio priliku, uštipnuo bi me onom zdravom rukom za stražnjicu, kako bi privukao moju pozornost, a ja sam to uvijek jedva dočekala. Bio je , doduše, zaljubljen u onu Marie, sisatu preslatku bolničarku, a ja sam bila oko 25 godina starija od njega. No voljela sam sjesti na njegov krevet, a onda bi brzo krenula pjesma.
Koji glas, ljudi! Glas koji vas vodi zelenosmeđim brežuljcima, puteljcima, šumama, uzdiže vas na stabla, kupa u potocima, baca slapovima, pljušti u kaskadama i spušta nizbrdicom u običnim tačkama, dok oko vas pljušti šljunak, a srce vam je svoj na svome, zaigrano, sretno i mlado. Pjevala sam mu tercu, gromoglasno, ne štedeći se nimalo, kao da mi sam život o tim decibelima ovisi.
Uvijek bi se nakraju pristojno zahvalio. A ja sam zahvaljivala Nebu i svim tim brežuljcima, šumama i slapovima.
Moj lopov bio je daleko i pisao mi je pisma, duga, ljubavna i teška. Kako bih koje pročitala, morala sam ga odmah i spaliti, zbog mogućih uhoda.
Pohranjivati te riječi u sebe, bila mi je najslađa misija tog opasnog vremena. Osjećala sam se i sama poput lopova u vlastitom životu, kradući te riječi, trgajući ih od zaborava, pamteći i plamtjeći cijela poglavlja.
Jedan dan bih ga u sebi mrzila, vidi u što nam je život pretvorio zbog svoje lijenosti i neodgovornosti!
Drugi dan pomislila bih, pa što i imamo u ovom kratkom životu, osim par zvoncavih pikula u prašnjavu džepu, za sreću, koje samo ne smiju zazveckati u krivome trenu.
Takneš ih znalački prstenjakom dok su svi drugi oko tebe tako ozbiljni i važni, tako uplašeni i u panici, kao da su pobogu, namislili živjeti vječno.
A dođe tako kuga, dođe kolera, pogodi te glad i neimaština, i začas evo te onako razumnog, kako kopaš po kanti, tražeći ostatke hrane. Ili ležiš u bolnici i bore ti se za život.
A nisi nijednom pazi, nijednom nisi, vodio ljubav u šumi, na lišću, gledajući u nebo, nisi nahranio male cigane zadnjim novčićima, nisi nosio njene gaćice u torbi, za sreću, nisi..
Te pikule, te dvije pikule..čvrsto ih stisnem i ljubim, šapćem im najljepše riječi, svaku noć dok ne zaspim.
"I was laying in bed one night and I thought ‘I’ll just quit — to hell with it.’ And another little voice inside me said ‘Don’t quit — save that tiny little ember of spark.’ And never give them that spark because as long as you have that spark, you can start the greatest fire again.”
Charles Bukowski
Post je objavljen 15.04.2020. u 22:13 sati.