SarahBernardht

20.04.2020., ponedjeljak

Moraš kupit čaj od vrkute

Nisam od onih koja broji dane. Koja išta broji.
Iako je moja svekrva uvijek brojala, njoke, komade mesa, i mislim da joj je to besmisleno brojanje često spašavalo zdrav razum.
Pokušala sam to od nje pobrati.Jer..
Brojevi znače red. Red u ovom potpunom kaosu. Kao kada sređuješ ladicu sa beštekom. Kao kad skupljaš veš sa štrika. Brojiš kvačice. Život se tih par trenutaka čini normalan.
Meni su brojevi strani. Kad sam u nemiru ili nadrndana, kad se imam potrebu presložiti, ja pečem palačinke, pa ih slažem u brdo. Al ne brojim ih. Ili pišem riječi, slažem ih na brdo i isto ih jedem. Ili slušam glazbu i uz nju drečim naglas lyricse.
Zamišljam da sam debela crnkinja božanstvenog glasa.

Jedva se snalazim sa satima. Baš zbog tih brojeva koji mi ne leže. Noćas sam opet plivala u znoju, gledala kako vani sviće, osluškivala mamino disanje i povremene jauke. Mislim da sam spavala maksimalno sat vremena. Zbog toga sam cijeli dan bila baš nikakva. U poslu griješila, ispravljala brojeve, sto puta se provjeravala. Užasno je gledati nekog svog u bolovima! Stanje joj se pogoršalo od potresa. Moja cura iz Mesničke. Strašno ju je to pogodilo. Srušio joj se svijet.

Iscrpljuje ta nemoć. Kombiniramo flastere, čepiće i kapsule.
Lijekovi protiv bolova svi imaju nuspojavu otežanog disanja.
Tak da imamo evidentnu kontraindikaciju.
Imamo popis svih lijekova, pripravaka, dodataka.
I pored svakog, naravno, sat uzimanja.
Red u neredu. Opet jebeni broj.
Dan postaje prekratak za svu tu njenu terapiju. Zgusne se dan ko zakorena tempera, tamnoplava. Cijeli dan pije nešto.
Pa onda danas nisam ništa ni posijala ni zasadila. A bile su tikvice na redu. Stari je sjedečki napravio četvrtu gredicu.
Salata posijana. Grašak također. Krastavci posađeni. Paradajze moram pikirati.
Moj Red u neredu.
Zahladilo je i cijeli se dan iščekivala kiša- zato nisam ni zalijevala. Nakon posla sam probala malo odspavati, nadoknaditi noć.
Ušuškanu me prenuo mobitel.

Bože, kako su mi danas svi išli na živce! Ali svi!
Mešoselimovićevsko traženje posla po njemačkama. Jeah, right, sad ćeš ga baš naći. U Mešinoj Tvrđavi glavni junak traži, a ona ga čeka i beskrajno vjeruje u njega. Stalno mu meko oprašta, čime njegova ljubav spram nje jača.
Meni je to inače najljepša ljubavna priča.
Al mi nismo čovječe u romanu i meni je tako prokleto dosta jebenog čekanja. Više sam sve maštarije s njim potrošila.
Sve manje mi pomaže njegova zamišljena ruka na mom struku.
Više smo razdvojeni nego skupa.

Mažem se sa sto i jednom kremom, neke iz moje kućne radinosti. She maslac, vazelin, urea, macha, E vitamin. Ne želim ostarjeti isuviše naglo u ovoj jebenoj karanteni.
Najljepše godine, ha?
Al za valunge moram sutra kupit čaj od vrkute. Čaj od..vrkute!
Trebala sam zapravo posijati vrkutu.
Frendovi mi šalju onu poruku o meditaciji za majčicu Zemlju, u 11 i u 23. Je, right. Zemlja se vrti po svom. Moš mislit kako joj možemo meditacijama pomoć. Zamišljam je kako se, sva plavozelena, blistava od znoja, okreće sve brže.
Kao da je negdje krenula. Ima svoj vlastiti red u ovom neredu.

Cijeli Nacionalni stožer danas mi osobito ide na jetra!
Čine mi se ko lutke, ponavljaju sve isto, dosadni su ko proljev. Baš političari obični. Sve manje su mi uvjerljivi.
Danas niko zaražen, a jučer najveći broj mrtvih. I oni idu na popuštanje mjera. A prerijetko testiraju.
Mojom slijepom ulicom svakodnevno ljudi trče, rolaju, bicikliraju. Nikoga ne slušaju kako se guši i jauče.
Ja nejdem nikuda. Slažem brdo palačinki i žderem ih.
Dok se ne zarolam i pretvorim u palačinku sama.

Krepavam od straha da nam ne zatreba hitna i bolnica.
Barem ne još. Dok se ne normalizira ovo sranje.

Počela sam opet pisat Sarah ko što vidite.
Njene nove ljubavne i životne dogodovštine.
Al više me ne zaokuplja kao prije.
Jer nema joj Escofierrra.
Morala bih napraviti da on umre, da priča bude vjerna.
Al nemam srca nikoga ubijati.
Možda će on negdje otputovati, ne znam još.
Nije mi nimalo izgledno da se njih dvoje samo rastanu.
Njegova zamišljena ruka na struku nikada joj nije dojadila.
Dojadilo joj je samo biti druga žena.
Al on bi se tako dobro smijao ovoj situaciji..




- 22:03 - Komentari (13) - Isprintaj - #

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga




Sve fotografije koje objavljujem, isključivo sam fotkala ja.
Autorske znači. S više ili manje kvalitete, ali moje.
Ako se nekome koja svidi, slobodno si uzme.
Može me potpisat i ne mora- ako si hoće povećati ili umanjiti vrijednost pred drugima:-))

***********


''Mjerilo tvog neznanja
je dubina tvog vjerovanja u nepravdu i tragediju.
Ono što gusjenica smatra krajem svijeta,
Majstor zove LEPTIROM...'' Bach

***********
"Kroz život sam naučio da najbolji prijatelj može biti gori od najgoreg neprijatelja. Da životinje vole više od čoveka. Da suza ne znači bol. Da se protiv sudbine ne može. Da ne treba biti previše iskren. Da treba imati svoje ja. Da se pazi kome se šta oprašta. Da pas i dete znaju da prepoznaju zle ljude. Da se sa nekim ljudima moraš oprostiti, jer ti nanose bol. Da paziš kome nudiš svoju ruku i rame za plakanje. Da je svaka podmetnuta noga iskrenija nego lepa reč. Da se nikada ne kaješ za svoje postupke. Da reč "volim te" ne znači ljubav. Da svako zaslužuje drugu šansu, ali ne i stotu. Da ljude koji čine da malo vrediš oteraš. Da nije važno šta ti priča već ko. I da đubre uvek ostaje đubre."

Nebojša Glogovac


Uništi u meni to što treba da bude uništeno.
Ojačaj ono što treba da bude ojačano.
Koristi me. Stvaraj sa mnom, slikaj sa mnom svaku kap na platnu života.
Pomozi mi da živim ispunjen jedinstven život, hodam šumom nikad ranije gaženim putem.
Pokaži mi kako se voli dublje, nego što sam ikada mislila da je moguće.
Drži ispred mene to, od čega sam se ranije okretala.
Pomozi mi da omekšam i opustim se, potpuno prihvatim to sa čim sam još uvijek u stanju rata.
Ako je moje srce još uvijek zatvoreno, pokaži mi kako da ga otvorim bez nasilja.
Ako se za nešto vežem, pomozi mi da to otpustim.
Daj mi probleme, borbu i naizgled nepremostive prepreke ako će mi oni donijeti još dublje smirenje i povjerenje u inteligenciju života.
Pomozi mi da se smijem svojoj ozbiljnosti.
Dozvoli mi da nađem humor u tami.
Pokaži mi dubok osjećaj mira usred razgara oluje.
Ne krij istinu od mene. Nikada.
Neka zahvalnost bude moj vodič.
Neka oproštaj postane moja mantra.
Neka ovaj momenat bude moj stalni pratilac.
Dozvoli mi da vidim tvoj lik u svakom licu.
Dozvoli mi da osjetim tvoje toplo prisustvo u vlastitom prisustvu.
Podrži me kad se spotaknem.
Diši sa mnom, kad ne mogu da dišem.
Daj mi da umrem živa, a ne da živim mrtva.



Linkovi

"Istinski redatelj našeg života je slučajnost.
Redatelj pun okrutnosti,
milosrđa i očaravajućeg šarma. "

( Pascal Mercier, "Noćni vlak za Lisabon ")


Dragi mi i lucidni komentari:

j.

".....limun je na verandi, lovor je u garaži, nekakva afrička ... osteonešto - još nije pronašla svoje mjesto, ja Joj velim da je slobodno metne u našu spavaću, ja ću toj afričkoj pjevati afričke pjesme...."


Supatnik

"Znaš što, postoje ljudi koji znaju voljeti, jako su rijetki, puno rjeđi nego li bi to željeli priznati, oni jednakim žarom vole svoje muškarce, ili žene, djecu, domovinu, prijatelje, i automobil ili mačku, jer ne znaju drugačije.
Takvi ljudi svijetle u nepreglednoj masi koristiljubljem obilježenih mediokriteta koji možda ali samo možda vole sebe.
Ti Sarah be, blistaš, pa bi bezveznjacima preporučio sunčane naočale."



Mi. Ljudi s rupama

"Znaš one novogodišnje prskalice iz doba našeg djetinjstva.
E, tak."




stara teta

"hvala. ovih dana mi treba nešto, ne znam zapravo sam svoje probleme najprije rješavala, a onda se cmizdrila pred drugima, post festum. no ponekad mi se netko javi, preko poziva, glasa, samo da pita kako sam. i sluša me. pa onda nešto utješno kaže, ohrabrujuće. da znaš da si živ i za nekog drugog, ne samo za one koji te trebaju. e, pa, baš tako, poželjela si tako napisati, reći, i usmjerila misao i prema meni. "potrebitoj" (kakva čudna riječ), onoj kojoj treba, riječ, utjeha, baš tako. u ovim trenucima. nešto je u tebi znalo. tako se nađu duše. lil je pisala o deprivaciji dodira. postoji i deprivacija sna. neposrednih razgovora. prihvaćenosti. osjećaja uspješnosti i napretka. deprivacija prijateljstva. voljenja. nježnosti. čega god se sjetiš. u onda uleti netko živ i odnese . ne tegobu. nego osjećaj da si sam ko pas i miriš se, naučen kao magare na batine. eto tako nekako. pustiš vodu, čistu vodu da se žedan napije, umije i malo sjedne. ne idem na groblja onda kad je gužva, kad sve vonja po paljevini i ubijenom cvijeću. odem kad je tiho i onda me sretne bubamara i penje se do lišća, do rubova mramora. tako se razgovaramo. hvala"

Dvi, tri riči...

"Stavila si neke ljude ovdje u pat poziciju, još ćeš nas natjerati da se grlimo. ;) A našem virtualnom imidžu to ne pristaje. ;)
Za dobra stara vremena, a i za ona koja su pred nama: hugs&kisses za sve prisutne, odsutne, spomenute, nespomenute...ostavljam :))...."

************************************************

"Ako ti kažu da sam se u svojim posljednjim časovima junački držao, da sam neustrašivo gledao smrti u oči, da sam je čak i začikavao, da sam svog sudiju prezrivo pljunuo, a da sam dželatu dao kesu dukata uz riječi: “Dobro obavite svoj posao!”, a da sam, potom, sam izmaknuo stolicu ispod vješala, ti bi morala znati da je to jedna obična izmišljotina, izmišljotina onih koji ne znaju šta je to život a šta smrt znači.

Ti me dobro znaš: znaš kako ja često umirem svakog bogovjetnog dana, kako se trzam na svaki šum, kako mi se čelo često orosi znojem (reklo bi se bez razloga), znaš da se bojim proviriti kroz špijunku na vratima bojeći se ne znam ni sam čega, bojeći se nekoga ko će mi s nadmoćnim osmijehom na licu izrecitirati stihove Marine Cvetajeve:
PREDAJ SE!
JOŠ NIKO NIJE NAŠAO SPASA OD ONOGA KOJI UZIMA
BEZ RUKU!

Sjećaš se kako sam se bojao kad si trebala da me predstaviš svojim roditeljima, koliko ti je trebalo vremena da me ubijediš da nisam baš toliki kreten koliki izgledam, da se ponekad sa mnom može proći ruku pod ruku kroz prometnu ulicu…

Ja pamtim ono veče kad smo otišli kod jedne tvoje prijateljice koja je slavila rođendan, sjećam se svakog vica koji sam ispričao i sjećam se pogleda društva koje je u meni gledalo neku egzotičnu životinju, sjećam se kako su se gurkali laktovima kad smo ulazili, kad sam skidao svoje cipele sa pačijim kljunom (a u modi su bile brukserice), kako sam ispod stola krio onu rupu na ne baš čistim čarapama…

Pamtim kako sam to veče, ponesen strahom, popio tri flaše “Fruškogorskog bisera”, litar i po domaće rakije (više je nije bilo) i završio sa “Mandarmetom”, nekim likerom od mandarina…

Od svega toga bi se napilo jedno omanje krdo slonova, ali ja sam bio najtrezniji, bojao sam se da tebi ne napravim neko sranje i to me je držalo.

Onda smo izašli na Vilsonovo šetalište i ti si se propela na prste i poljubila me, evo, baš ovdje, pored uha, a ja sam morao da sjednem na klupu i da počnem plakati… Prolazila su neka djeca i čuo sam ih kako kažu: “Vidi pedera!!!”
Kao i uvijek, ti si me pitala šta mi je najednom, a ja nisam mogao da ti objasnim da to uopšte nije najednom, da je to stalno, da je to neka vrsta mog zaštitnog znaka, nešto po čemu bih sebe poznao među hiljadama meni sličnih, nešto što se i ne trudim da sakrijem, jedan zloćudni tumor s kojim sam se rodio, tumor na mozgu i duši koji se ne da ukloniti nikakvim operativnim putem ni zračenjem, ni činjenicom da te volim i da ti voliš mene…

Ako ti jave da večeras hodam po kafanama i olajavam tebe i našu ljubav, da se prodajem za loše vino, da skupljam opuške tuđih simpatija, ljubim ruke nečistih konobarica, ispadam budala u svačijim očima… To ti je živa istina."