Marketing
Klice i korijenje
Ranim jutrom u mom vrtu, šćućurene klice razmiču zemlju. Gurkaju se i bore za svjetlost i vlagu. Piju zemlju i zrak, zajedno s vodom.
A onda im toplina razmakne onaj dobro poznati prostor hladne tišine i duboke tame, najmračnije pred površinu.
Volim gledati kako se klice bore i kako rastu. Kako se rastežu, dremljive, pružaju ruke nebu, ahh, aahh, pa ja sam i prošle godine bila grašak...
Ne možeš nikome pomoći, ne možeš nikome olakšati, pa ni klicama. Svatko odrađuje svoje. Možeš dati samo malo svoje vode, zemlje, topline i zraka.
Posijala sam i pšenicu da je jedem na salatu. Poriluk sam prerezala malo iznad korijena, stavila to na par dana u vodu i ponovno raste poriluk. Priroda je ljekovita tom svojom osebujnom sposobnošću samoobnavljanja. Meni je to uvijek ravno čudu! Mislim, koliko puta jedan te isti poriluk iz jednog te istog korijena?!
Najstariji je imao zadaću iz likovnog napraviti od cvijeća, listića i kamenčića majku zemlju.
- Budem s bakom, rekao je mami, a ja ponosna do neba.
Isto kao kad su izjavili da će mene pitati kako nastaju djeca, jer je moj prijatelj Isus i ja ne lažem.
Danas špricamo zajedno biljne uši na ružama. Potopili smo koprivu preko noći, pa stavili u rasprskivač. Pumpamo i špricamo. Oni se čude, ko ja poriluku! Pa zašto ubijamo te male životinjice, bako? - Pa zato jer one jedu ruže, to im ne smijemo dozvoliti.
Po nama slijeću izbezumljene bubamare.
Naravno, biljne su uši njihova hrana, a mi ih špricamo koprivom.
- Bezveze špricamo, zaključuje srednji. Trebamo samo kupit puno bubamara.
Najslađe mi je kad me zovu u svoj šator, živo uvjereni da ja unutra stanem. Pa se ja zarolam ko perec, uguram nekako, samo da ih ne razočaram. I onda prljavim rukama unutra klopamo kekse, nema ljepše.
- Ajmo se igrat preživljavanja, kažu. Kak se to igra, pravim se blesava.
Danas sam se toliko pravila važna, kad sam najmlađu zlatokosu prošetala za ručicu cijelom mojom ulicom do dućana ! Svi su nas vidjeli!
Uglavnom, šta da vam pričam, bilo je suza kad su odlazili.
Na više strana.
Jer ja sam njihov korijen. Oni su moje male klice.
Mi smo si neophodni. Za zdravlje, za ljubav, za život.
“Let us be grateful to people who make us happy, they are the charming gardeners who make our souls blossom."
Marcel Proust
Post je objavljen 25.04.2020. u 22:49 sati.