Taj tvoj ljubljeni konj kojeg tjeraš dalje svakog jutra
Kojeg nije briga koliko si i da li si
Sve svoje kosti pokupila s puta
Zaliječila uplakane munje
Namazala isušene duge
Rže on i ne čeka
Skočiš i ne misliš
Sijevneš tim mamuzama od čistoga zlata
Kroz polja kiselice, visokih ivančica, divljih orhideja
Grmova brnistre i dalje, dalje mila
Juri, juri, probodi
Budi ruža,
budi vrijeme u nevremenu
Prolaz u prolaznosti
Dostojna te žarke ljubavi
Ne obazireš se na
ogrebotine, poderotine
jer ako i padneš
Uvijek možeš reć da si tako htjela
Muka je to
kaskadera
Mada nekada nisi sigurna
Jesi li ipak možda ti taj konj