****

Samo za taj osjećaj

Briga je kao osjećaj, za određenu generaciju značila osnovno izražavanje ljubavi i prisnosti.
Ne brineš li za nekoga, ne voliš ga zapravo.
Odbijaš li nečiju brigu, odbijaš njegovu ljubav.
I danas meni mama moja često kaže:
brinem za tebe.
U njoj je taj osjećaj po zakonu inercije.
Ide gotovo automatski.
- Što radiš? -Brinem.
Tako ona brine za mene, pa za svu svoju djecu, za tatu, pa za unuka, mog sina, za praunuke.

Što u meni točno izaziva ta rečenica?
Ja u njoj ne osjećam uvijek ljubav.
Češće je čujem kao:
ne vjerujem da si dobro.
Ili, nisi sposobna za to i to.
Neće biti dobro.
Briga demoralizira. Oslabljuje. Pokoleba.
Taj osjećaj se uči i nasljeđuje.
I ja ga često imam i izražavam.
A navodno je jedan od najrazornijih osjećaja.
Ta kakti briga.
I za onoga koji brine, jednako i za onoga kome je upućena.

Zato ovih dana s mamom vježbam.
- Brineš? Nemoj! Ajde me radije zamisli sretnu, u nekoj divnoj situaciji, koja svjedoči kako sam uspjela.
Gleda me upitno.
- Ajde, živim u Španjolskoj, imam lijepu frizuru, smješim se od uha do uha, na meni haljina romantična, cvjetna.
Vodim mali restoran zdrave prehrane i upravo režem slasnu lubenicu zadivljenim gostima.
Crni, kovrčavi, zgodni Španjolci..
Smije se.
- Ne mogu, kaže.
Al evo, evo, zamišljam da imaš svoj bend!
Sad se ja smijem.
To! Nije me imala srca zamislit daleko od sebe, al dozvoljava mi da ponekad otputujem.
I pjevam.

*****
Zovem Gitaristu sad navečer.
Veli da se osjeća ko u nekoj sobi bez vrata.
I ja naravno izražavam pogodite što? Brigu.
Naučen osjećaj.
- Nemoj se brinuti, kaže. Misli na sebe, na svoje zdravlje....
Osjetim odbijanje moje brige,odnosno odbijanje ljubavi.
Pa se rastužim ko tužna vrba.

Idem ga vizualizirati kak ima svoj bend, kaj mi drugo preostaje.

Hvala

Moja energetičarka ( on je zove električarka:-)) moćna je ženica.
Neću i ne smijem pisati o njenim metodama rada, već ću samo napomenuti, da se baziraju na autogenom treningu, kojemu se već jako dugo planiram posvetiti.
Naši razgovori su krepki, osvježavajući i vrlo konstruktivni.
Uči me mojoj cjelovitosti.
I redovito me rasplače.
Njeno znanje o duhovnom svijetu i načitanost, izvorna kreativnost, intuicija i empatija, rijetke su osobine, i već zbog toga samo, samo zbog tih razgovora, išla bih k njoj iz dana u dan.
Ispričamo si puno crtica iz naših života.
Nakon svakog susreta sam opuštena, mirna, slatko umorna.

Za biti opušten, potrebna je daleko veća energija nego za bit brz, dinamičan, žustar.
Opuštena tako, nisam bila godinama!
Taj me slatki umor ne sprečava da onda još poslije satima ne šalabajzam po gradu, uvlačeći u sebe ove posljednje krpice sunca i svjetlosti.
Ruka u ruci.
Obraz uz obraz.
Zjenica uz zjenicu.
Oko moje.
Hvala mu.

Radila sam pačvorak od svih ovih naših dana, nastojeći ne kvariti ih isuviše, svojom vječitom težnjom za trajnošću i nepromjenjivošću
našeg odnosa.
Znaš ono, nekog bi ko medu zagrlila, zamotala sebe i njega u dekicu, sakrila se medi pod pazuh, da vam u mraku sjaje samo okice pune ljubavi.
Odnos se mora mijenjati. Dolaziti u sjenu.
U kišu. Oluju. Vjetar.
Samo tako može rasti.

Otpustiti nikada nisam znala.
Pa kuda ćeš, kad nam je ovako lijepo, spika.
Kad nije valjalo odlazila sam.
Ali..
Nitko mi ne pripada.
Nikome ne pripadam.
Prolaznici smo.

Otpuštanje je prepuštanju sestra blizanka.
A majka im je Povjerenje.
( za oca ne znam:-))
Povjerenje u Boga, u Život, u Sebe, u onog koga voliš.
Imaš li povjerenja, prepustiti ćeš se i otpustiti sve ono što trajno ili na neko vrijeme mora otići.

Promijenio se vjetar.
Naglo.
Čim smo si pružili ruke, a on me poljubio u nos.
Kolodvore ne mogu smisliti, osim kad se radi o susretima.
Samo idi, idi brzo, presijeci! Sad!
Jer ne znam otpustiti. Učim to još.
Najradije bih se posvađala.
Naljutila se zbog neke gluposti..kužiš.

Al eto..ne mogu nać razlog.

Hvala.
Hvala na plesu.
Hvala na besramnosti i strasti.
Hvala na prepoznavanju moje divljine.
Hvala na drskosti.
Hvala na muzici.
Hvala na nebrizi za tuđa mišljenja.
Hvala ti što si me naučio toliko stvari u tako malo vremena.
O poklanjanju zadnjeg što imaš.
O ulici. O malim ljudima. Bolesnim ljudima. Djeci koja te obožavaju.
Malim curicama koje se u tebe zaljubljuju.
Hvala ti, čudesni čovječe koji si mi spasio život.

I sretan put.

Spas od (ne)zrelosti

Gdje god da pogledam ovih dana, vidim krošnje.
Ljudi mi pričaju nešto, a ja gledam drveće. Stara stabla posebna su, moćna.
Zamišljam čega su se sve nagledala. Mene ovako malu, sitnu, u stolcu kafića, kako sunčanim naočalama nastojim nevješto prikriti dječje suze.
Pogledom uvis, lukavo ih zadržiš, znaš.
Stabla zapravo tako spašavaju od nezrelosti.

Prezaštićena. Tako bi me se moglo lako psihološki opisati. Iz te prezaštićenosti, koja nije niti mogla znati za neke bolne i teške živote iz svog okruženja
(mama mi je najprije zabranila knjigu
" Mi djeca s kolodvora Zoo" u potpunosti, a onda pažljivo označila dijelove koje smijem čitati, nakon čega sam je ja bijesno puknula u zid i nikada pročitala), nisam srećom izašla neosjetljiva, nego naivna.
Jupi za druge, jao za mene!
Al nije to ni naivnost, jer dobro razlikujem dobro i zlo.
Bezazlenost.
U petom desetljeću ja hodam okolo ko djevojčica.
Zato ne tražim dijete u sebi, jer sa njim živim, moram živjeti, svakodnevno!
Nekada je to obično razmaženo derište kojemu skuhaš mlijeko s medom i dalje ne raspravljaš. Zaboravit će već.
Svratiš mu pažnju na nešto drugo.
Drugi put, to je dijete koje se veseli nevjerojatnim detaljima.
I ima predivne, blistave, lako ostvarive želje.
Te želi psa.
Ne, ne rasnog, nego običnog, iz azila.
Te pomilovati, nahraniti konja.
Te uvući ovaj ovdje ranjen pupak u bistru,
jureću vodu.

Jutros prema meni idu malen dječak i njegova mama.
- Dobro jutro teta, veli mi mali i totalno me razgali. Ko maslačak malen, žuti.
- Ej, kažem i zastanem kratko, al oni već jure u vrtić.
- Ja imam medu, viče maslačak za mnom.
Tu se već smijem, nasred ceste se smijem i dovikujem: - Blago tebi! I ja bi jednog!

Moja cura i mala djeca oduvijek se prepoznaju.
Kad čujem da su ljudi uglavnom jako sebični, podli i licemjerni, samo se s tugom sjetim da su i oni nekad bili djeca.
Što im se dogodilo?
Sazreli?
Krivo srasli?

Bezazleni ljudi nemaju nikakav prirodan štit, jer ni ne misle da im je on imalo potreban.
Neke druge sile njih ljube.
Mene..mene su nekoć zbilja ljubili pijani, zaigrani sveci, skladali mi pjesme na mandolinama i vodili mi stopala tamo gdje je trava mekana. A stabla raskošna. Penjali smo se visoko, visoko u krošnje, pričali s pticama.
Udvarali su mi aseksualno, umom i gestama toliko ljudskim, da bih na tren pomislila
u toj svojoj bezazlenosti, da su ljudi.

Onda su došle bolesti i smrti.
Naglo.
Pa moj podivljali endometrij koji je samo čeznuo roditi djevojčicu.

Što im se dogodilo, tim svecima?
Sazreli?
Krivo srasli?
To još moram malo bolje istražiti.

Magla

Ide jesen.
Zlate se krošnje.
I prva magla bila je jutros.
Spletena ko pletenica oko debla.
Kada vidim maglu, oblačim duge rukave. Čarape.
To ti nije stvarna hladnoća.
To je ona iznutra.
I strah za njega.
Strah za nas.

Koliko će ljudi mrznuti na cestama.
Kad krenu hladne noći, hladna jutra.
Nikada ti ja i nisam bila neki cvrčak.
Samo prije sam se drukčijih klonila.
Okretala glavu. Čak i..osuđivala.

Ovdje je začaran krug.
Nema boravišta, nema posla, nema kvota, pa nema, opet, boravišta.
Dvaput se on tu vraćao zbog mene.
Prevelika mi to odgovornost.

Gledam autobuse za njega.
Švedska, kaže.
Pa to je samo 380 kn. Evo ti, idi i vidi!
Zamišljam ga ko pticu nebesku.
Pa snalazi se bez mene sasvim solidno
cijeli život! Može i dalje.
Možemo i dalje.

Moja energija sada je na par decimala.
Sitnice je srknu u jednom gutljaju.
E pa, jebiga!
Sve što mogu je
mirno ga grliti i ljubiti,
dragati poznate odnekud ruke,
crne znojne kovrče,
dopustiti mu da me grli i ljubi
zajapureno, vrućeg lica
pa žmiriti i zamišljati
meškoljenje mekih zraka sunca u krošnjama
i reći mu, ravno iz uma na drum:
trebam šumu, trebam.
( ja trebam tebe, a ti šumu)

Ne želim biti lik iz Remarqueovih romana,
čuješ li,
dosta mi je tragike i neizvjesnosti
i naglih obrata
ne želim se plašiti više
jedne obične zime
hoću biti obična ženturača
monotonog života iz predgrađa
ono, zna se di sam, di kupujem luk, di krumpire,
i treptanje da mi bude dosadno, predvidljivo
Ne želim čudne, puknute, neuračunljive ljude u svom životu
Želim standard, punu bateriju
Prelaziti cestu preko zebre
Koliko god da je daleko

Želim znati
Gdje god bio
Da ti je toplo i da si
Sretan

Intro

To kako znam otjerati od sebe, ko neka luda, bijesna životinja. Uporno i dosljedno. Nađem grešku, jer nitko nije savršen, pa onda rujem i kopam, uvjetujem i gnjavim po tome, iskušavam, postavljam perfidne zamke, testove, pasivno agresiram i manipuliram.
Nešto u meni grozno, autodestruktivno.
I onda naravno, uspijem. Otjeram.
Ta majstor sam u tome. Svjetski.
U dokazivanju da me nitko ne može bezuvjetno voljeti.
Pa kad si dokažem to, fino i dugo patim nad sobom. Samosažalijevam se s prekrivačem preko glave. Weltschmerz.

Čovjek mi se umorio od mene.
Ne znam ko ne bi.
Rekoh mu da me ne zove više.
Da nam se putevi mimoilaze.
Da hvala od srca, na svemu.
On ganja egzistenciju.
Ja život.
Ne smijem ga sputavati svojom bolešću.
Gušiti.

I k vragu...poslušao me.

Saga se nastavlja

Zvao me onkolog ponovno.
On je na konziliju predložio da ne idem, da nema potrebe za kemo.
No, prevagnuli su glasovi za.
Rekla sam mu: dali ste mi lažnu nadu.
Rekla sam mu: ja sam to već proslavila.
Pa me poslao vadit marker.
Marker je uredan.
U ponedjeljak u 3 mu nosim taj dobar nalaz.
Ošišala sam se.
Turbo na kratko.
Kosa mi je bila do pola leđa.
Puno sam po vani, a najmanje doma.
Starci mi vele: ne pomažeš nam.
Do kojih sve razmjera ljudska sebičnost može ići.
U 48 godini, ne znam kako da im objasnim da imam nekog, da je brižan, nježan, da mi njegovi poljupci stvaraju oksitocin, da naočigled ozdravljujem.
A ako cu morat na kemo, pa ko će mi nosit lavor?

Snovi

Sanjala sam.
Sanjam svaku noć zapravo.
Budim se u znoju, u 2.15, 3.46, 5.15.
Srećom, uvjerim se da sam u svom krevetu, pa relativno brzo zaspim.
Ili se probudim u tuđem krevetu. I zagrljaju. Otvorim oči, a on me gleda dok spavam.

Noćas sam sanjala ogroman bazen, pun čiste, tirkizne vode.
Skočim bez straha, a nešto me povuče na samo dno. Ko olovo sam.
Al ne gubim dah i ne paničarim.
Negdje u primozgu mi bljesne: opusti se, prepusti se...i voda me polako i dosljedno izbacuje na površinu.
Vani nastavljam disati kao da ništa nije bilo.

Imam puno snova koje želim ostvariti.
Naučiti roniti.
Naučiti jahati.
Objaviti zbirku pjesama.
Možda i priča o Sarah.

Za rođendan toliko čestitki i poziva, kao nikad.
Odgovaram koliko mogu.
Na onkologiji mi vibrira telefon ko lud.
Doktor onkolog mi veli da je više argumenata protiv kemo u mom slučaju.
Jedva se suzdržavam da ga ne zagrlim.