Ide jesen.
Zlate se krošnje.
I prva magla bila je jutros.
Spletena ko pletenica oko debla.
Kada vidim maglu, oblačim duge rukave. Čarape.
To ti nije stvarna hladnoća.
To je ona iznutra.
I strah za njega.
Strah za nas.
Koliko će ljudi mrznuti na cestama.
Kad krenu hladne noći, hladna jutra.
Nikada ti ja i nisam bila neki cvrčak.
Samo prije sam se drukčijih klonila.
Okretala glavu. Čak i..osuđivala.
Ovdje je začaran krug.
Nema boravišta, nema posla, nema kvota, pa nema, opet, boravišta.
Dvaput se on tu vraćao zbog mene.
Prevelika mi to odgovornost.
Gledam autobuse za njega.
Švedska, kaže.
Pa to je samo 380 kn. Evo ti, idi i vidi!
Zamišljam ga ko pticu nebesku.
Pa snalazi se bez mene sasvim solidno
cijeli život! Može i dalje.
Možemo i dalje.
Moja energija sada je na par decimala.
Sitnice je srknu u jednom gutljaju.
E pa, jebiga!
Sve što mogu je
mirno ga grliti i ljubiti,
dragati poznate odnekud ruke,
crne znojne kovrče,
dopustiti mu da me grli i ljubi
zajapureno, vrućeg lica
pa žmiriti i zamišljati
meškoljenje mekih zraka sunca u krošnjama
i reći mu, ravno iz uma na drum:
trebam šumu, trebam.
( ja trebam tebe, a ti šumu)
Ne želim biti lik iz Remarqueovih romana,
čuješ li,
dosta mi je tragike i neizvjesnosti
i naglih obrata
ne želim se plašiti više
jedne obične zime
hoću biti obična ženturača
monotonog života iz predgrađa
ono, zna se di sam, di kupujem luk, di krumpire,
i treptanje da mi bude dosadno, predvidljivo
Ne želim čudne, puknute, neuračunljive ljude u svom životu
Želim standard, punu bateriju
Prelaziti cestu preko zebre
Koliko god da je daleko
Želim znati
Gdje god bio
Da ti je toplo i da si
Sretan
Post je objavljen 16.09.2019. u 14:00 sati.