Gdje god da pogledam ovih dana, vidim krošnje.
Ljudi mi pričaju nešto, a ja gledam drveće. Stara stabla posebna su, moćna.
Zamišljam čega su se sve nagledala. Mene ovako malu, sitnu, u stolcu kafića, kako sunčanim naočalama nastojim nevješto prikriti dječje suze.
Pogledom uvis, lukavo ih zadržiš, znaš.
Stabla zapravo tako spašavaju od nezrelosti.
Prezaštićena. Tako bi me se moglo lako psihološki opisati. Iz te prezaštićenosti, koja nije niti mogla znati za neke bolne i teške živote iz svog okruženja
(mama mi je najprije zabranila knjigu
" Mi djeca s kolodvora Zoo" u potpunosti, a onda pažljivo označila dijelove koje smijem čitati, nakon čega sam je ja bijesno puknula u zid i nikada pročitala), nisam srećom izašla neosjetljiva, nego naivna.
Jupi za druge, jao za mene!
Al nije to ni naivnost, jer dobro razlikujem dobro i zlo.
Bezazlenost.
U petom desetljeću ja hodam okolo ko djevojčica.
Zato ne tražim dijete u sebi, jer sa njim živim, moram živjeti, svakodnevno!
Nekada je to obično razmaženo derište kojemu skuhaš mlijeko s medom i dalje ne raspravljaš. Zaboravit će već.
Svratiš mu pažnju na nešto drugo.
Drugi put, to je dijete koje se veseli nevjerojatnim detaljima.
I ima predivne, blistave, lako ostvarive želje.
Te želi psa.
Ne, ne rasnog, nego običnog, iz azila.
Te pomilovati, nahraniti konja.
Te uvući ovaj ovdje ranjen pupak u bistru,
jureću vodu.
Jutros prema meni idu malen dječak i njegova mama.
- Dobro jutro teta, veli mi mali i totalno me razgali. Ko maslačak malen, žuti.
- Ej, kažem i zastanem kratko, al oni već jure u vrtić.
- Ja imam medu, viče maslačak za mnom.
Tu se već smijem, nasred ceste se smijem i dovikujem: - Blago tebi! I ja bi jednog!
Moja cura i mala djeca oduvijek se prepoznaju.
Kad čujem da su ljudi uglavnom jako sebični, podli i licemjerni, samo se s tugom sjetim da su i oni nekad bili djeca.
Što im se dogodilo?
Sazreli?
Krivo srasli?
Bezazleni ljudi nemaju nikakav prirodan štit, jer ni ne misle da im je on imalo potreban.
Neke druge sile njih ljube.
Mene..mene su nekoć zbilja ljubili pijani, zaigrani sveci, skladali mi pjesme na mandolinama i vodili mi stopala tamo gdje je trava mekana. A stabla raskošna. Penjali smo se visoko, visoko u krošnje, pričali s pticama.
Udvarali su mi aseksualno, umom i gestama toliko ljudskim, da bih na tren pomislila
u toj svojoj bezazlenosti, da su ljudi.
Onda su došle bolesti i smrti.
Naglo.
Pa moj podivljali endometrij koji je samo čeznuo roditi djevojčicu.
Što im se dogodilo, tim svecima?
Sazreli?
Krivo srasli?
To još moram malo bolje istražiti.
Post je objavljen 17.09.2019. u 21:15 sati.