Saga se nastavlja

06 rujan 2019

Zvao me onkolog ponovno.
On je na konziliju predložio da ne idem, da nema potrebe za kemo.
No, prevagnuli su glasovi za.
Rekla sam mu: dali ste mi lažnu nadu.
Rekla sam mu: ja sam to već proslavila.
Pa me poslao vadit marker.
Marker je uredan.
U ponedjeljak u 3 mu nosim taj dobar nalaz.
Ošišala sam se.
Turbo na kratko.
Kosa mi je bila do pola leđa.
Puno sam po vani, a najmanje doma.
Starci mi vele: ne pomažeš nam.
Do kojih sve razmjera ljudska sebičnost može ići.
U 48 godini, ne znam kako da im objasnim da imam nekog, da je brižan, nježan, da mi njegovi poljupci stvaraju oksitocin, da naočigled ozdravljujem.
A ako cu morat na kemo, pa ko će mi nosit lavor?

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.