Briga je kao osjećaj, za određenu generaciju značila osnovno izražavanje ljubavi i prisnosti.
Ne brineš li za nekoga, ne voliš ga zapravo.
Odbijaš li nečiju brigu, odbijaš njegovu ljubav.
I danas meni mama moja često kaže:
brinem za tebe.
U njoj je taj osjećaj po zakonu inercije.
Ide gotovo automatski.
- Što radiš? -Brinem.
Tako ona brine za mene, pa za svu svoju djecu, za tatu, pa za unuka, mog sina, za praunuke.
Što u meni točno izaziva ta rečenica?
Ja u njoj ne osjećam uvijek ljubav.
Češće je čujem kao:
ne vjerujem da si dobro.
Ili, nisi sposobna za to i to.
Neće biti dobro.
Briga demoralizira. Oslabljuje. Pokoleba.
Taj osjećaj se uči i nasljeđuje.
I ja ga često imam i izražavam.
A navodno je jedan od najrazornijih osjećaja.
Ta kakti briga.
I za onoga koji brine, jednako i za onoga kome je upućena.
Zato ovih dana s mamom vježbam.
- Brineš? Nemoj! Ajde me radije zamisli sretnu, u nekoj divnoj situaciji, koja svjedoči kako sam uspjela.
Gleda me upitno.
- Ajde, živim u Španjolskoj, imam lijepu frizuru, smješim se od uha do uha, na meni haljina romantična, cvjetna.
Vodim mali restoran zdrave prehrane i upravo režem slasnu lubenicu zadivljenim gostima.
Crni, kovrčavi, zgodni Španjolci..
Smije se.
- Ne mogu, kaže.
Al evo, evo, zamišljam da imaš svoj bend!
Sad se ja smijem.
To! Nije me imala srca zamislit daleko od sebe, al dozvoljava mi da ponekad otputujem.
I pjevam.
*****
Zovem Gitaristu sad navečer.
Veli da se osjeća ko u nekoj sobi bez vrata.
I ja naravno izražavam pogodite što? Brigu.
Naučen osjećaj.
- Nemoj se brinuti, kaže. Misli na sebe, na svoje zdravlje....
Osjetim odbijanje moje brige,odnosno odbijanje ljubavi.
Pa se rastužim ko tužna vrba.
Idem ga vizualizirati kak ima svoj bend, kaj mi drugo preostaje.
Post je objavljen 24.09.2019. u 20:33 sati.