Once upon a time in Ljubljana

Sretna vremena

Doba Lavova

I što jasnije sjajim,
sretne me zvijezde prate same,
po defaultu,
hipnotizirano.

Čuvaju me
pa i kad to ne želim,
od maminih maza,
egomanijaka,
nostalgičara
nepovjerljivih i
pustih zanesenjaka,
čarobnjaka,
vilenjaka.

Sva u dukatima
zveckam,
kupam u tirkizu i medu
i mada otkriva me
onaj lom svjetlosti kraljevske
u tom jednom jedinom
važnom i svetom prijelomu

ja odavno sviram ljetno u prvim mrakovima,
spuštajuć' glavu grlicama,
jer rijetko tko može podnijeti
tu brzinu.

Osjećam se šeherezadasto
i ginem

za te boje
i za taj sjaj

sve dok opet i ponovno
u nekome ne zaživim.

Morskoj zvijezdi

*****

Ovdje ima puno prozora.
A vani je svježina, stabla su stara i raskošna, odmah ti bude jasno da su se nagledala svašta. Crkva ima zvona koja pjevaju cijelu ariju.
Došla sam zbog polipa. A onda je onaj pjegavi doktor skuzio cistu na mom desnom jajniku, pa mi zakazao čvenk za laparaskopiju.
I eto me u Vinogradskoj bolnici. Odjel je malen, al uređen tip top. Svi su jako organizirani, a fleksibilni po pitanju posjeta ili pušenja. Ne tlače. Imaju onaj fini ljudski pristup. Ima nas svih dobi. Mlade prekrasne cure, starije gospođe, bake.
Svi bez maski, samo ljudi, ranjivi, obični, bespomoćni, smrtni, ogoljeni.
Pričamo svoje priče.

Na intenzivnoj, nakon operacije, bdiju i skrbe neprekidno, bez puno riječi.
Narkoza mi zbilja teško pada, kod buđenja povraćam i tresem se ko šiba na vjetru.
Nije obična cista ko što smo se nadali, jebat ga.
Teško primam informaciju o tome, pa cmizdrim ko razmaženo derište.
Otkud bi itko znao kroz što sam sve prolazila i kako mi je zbilja ponestalo snage.

Jutros pjegavi sjeda na moj krevet, jer kuži da me jučer kratko matirao.
- Meni se živi, kažem mu sva šmrkava.
Objašnjava tapšući me po nozi, da se još ništa ne zna, a ako je i grdo, da je još dovoljno rano.

A on ..on mi dolazi svaki dan.
Donosi ružice iz parkova.
Jagodice ne osjeća od sviranja.
Da zaradi i može mi kupiti..čokolade, sokove, jogurte..
Nekad mu se pridruži i cigan neki stari.
Pa pjevaju za moje zdravlje.

Uskoro se dugo nećemo vidjeti.
I uskoro će biti samo predivan san.

Maja

Maja, anesteziologica
koja će je u ponedjeljak uspavati,
predivna je mlada žena koja joj govori
o meditaciji,
sirovom voću i povrću,
cinku i selenu,
višku estrogena koje ona mora nekako
izbalansirati.
- Ovo vani vam je suprug?, pita.
Ne, dečko, odgovara ona vrckavo,
friško, od 01.07.
Obje se smiju i estrogeni
svi do jednog se smiju
i stanice se prepuštaju
i ona odjednom shvati
da je predugo prespremna za udarce
i da se čovjek
samo točno određenim ljudima
može dati uspavati
( uz napomenu, u zagradi, da se teško budi,
al to je tek subjektivan doživljaj)

Na cesti

Pokazala mu je onaj svoj hrast.
Kako mu sjedneš u udubinu stogodišnjeg korijenja i kako mu pričaš.
I mnoge druge tajne zakutke svog grada.
Kamo ne vodiš bilo koga.
Njegovog grada nekad davno.
I to kako su se za milimetar mimoilazili.
I onaj klanac.

Kad ide kući, mačke leže nasred ceste,
hlade svoje nasmiješene trbuhe,
a ona skriva svoju izraubanu bradu.

Isplanirali su sve.
I nakraju vidjeli istu sliku:
njih dvoje, sijedi i vitalni starci
na najjužnijem jugu
možda Italije
kamena kuća, kvrgavi prsti
ribarska mreža, miris algi
bugenvilija u vrtu.

Smijeh i poljupci

Daje mu ruku.
Vodi je i nasmijava.
Nasmijava i djecu,
izvlači smijeh iz prolaznika.
Nakon puno plavičastog vremena,
taj njen smijeh napokon ide iz trbuha.
Onako da ti se pripiški.
Od miline prepoznavanja.
Stalno bi je ljubio.
Pa stoje po busnim stanicama,
dva matora klinca,
grle se, ljube, gledaju iz velike blizine.
Dodiruju da provjere je li to stvarno.
Kada ranom zorom vode ljubav,
on zahvaljuje Bogu što su se sreli,
a ona tone u njegovom ramenu
nasmiješena.

Konjokradica

Usred mraka crnog ko čađa
U gluho neko doba noći
On skida ulare
On joj odvezuje sedlo
A livade dišu modro
I livade dišu žuto

Ona ga njuška
zamahuje grivom
Na njegov glas
zaustavlja kas

Zatvara dlanove
Na licu mu
Žmire
Da se ne razlete krijesnice
Jedu zvijezde pitome sestrice
Gledaju kako se propinje
duša široka

I kako pjeni ljubav velikim gutljajima
I kako odnekud zna s njenim srcem
Sjajnom smeđom kobilom gizdavom

Ko svaki konjokradica
On zna opasnost kao i cijenu
Nema tu cjenkanja
Idi, ljubi
I ne vraćaj
Sedlo

Pred tobom je tek drum
Zahvalnost na
vodi i djetelini
Križić na ključnoj kosti

Puno granica koje moraš
Bez pogibelji probosti

Pahuljica i Gitara

- Nekog trebam ja, trebam nekoga..
Grašo plače na radiju, a ona jutrom rano u lokalnoj policijskoj postaji. Dvije mlade policajke upravo uzimaju njenu izjavu. Potiču je da se pokuša sjetiti detalja na biciklu.
Drska krađa. Broj rame.
Nema broj rame, pa neće ići potražnica.
Nema ni rame.
Policajke pretražuju Njuškalo.
Vani je sve puno konjogriza.
Vjetar je među kukuruzom.
Ona sluša Grašu i oči joj se pune pred izlijevanje. Uopće nije zbog bicikla.
Da stjeran sam u kut..
Osjeća se ko Melita. Melita Žganjer.
- Gospođo Sonja, koliko je star taj bicikl?, pitaju je pristojno, dok ona grize donju usnicu da ne zaplače. Pa stavi i crne cvikere, sve u službi uravnoteženosti.
Previše. Svega je previše.

Na stanici čeka bus, sasvim u svom filmu.
Ne sjeća se ni kako je dotud stigla.
Odjednom začuje gitaru.
Mekan zvuk, čeznutljiv i jestiv, prene je iz potpune magle.
Kao da je spavala i sve samo sanjala.
Nasmiješi se tom zvuku, pa tek onda čovjeku koji ga je proizveo.
- Volite muziku? Što slušate?
Situacija je filmska. Nitko joj neće vjerovati.
- Britanski punk, ispali ona, pa se oboje nasmiješe ponovno i ponovno.
- Ko pahuljica ste, kaže.
Gitara uđe na treća vrata, ona na prva.
Hoda do sredine autobusa, a Gitara joj ponudi da mu se pridruži.
Gleda je ciganskim, usredotočenim pogledom.
Lijep je onako doista. Usta, zubi, oči.
Pahuljica ga pristojno i lijepo zamoli, da joj ne udvara. Da mogu razgovarati o svemu, osim o njenoj haljini, obrvama, lijepim crtama lica.
On prebire po gitari.
To je sve što joj sada treba.
Taj zvuk koji će je zagrliti, pomilovati joj lice, izvući osmijeh.
Vrijeme je loših nalaza. Prvo mama, pa ona.
Ne zna kako se uopće nositi s tim.
On priča svoj život. Tri djevojčice, rastava.
Radio je svašta, al sada je ulični svirač.
Živi ko ptica nebeska.
Opušten je u komunikaciji.
Pjesme se biraju po asocijaciji, kroz razgovor. Cijeli bus je namrgođen.
A svi slušaju. I razgovor i pjesme.

Smješkaju mu se samo djeca i ona.
Tu i tamo čak zapjevuši s njim.
Jednostavno je vuče.
Kao da se utapa, guši, a on je silom vuče nazad na obalu.
Popiju kavu na Glavnom kolodvoru.
Moli ga da je ne galebari.
- Galeb je baš ružna ptica.
- Onda molim te, nemoj bit lastavica!
- Leti, leti daleko, tvoja krila su meka..
Prati je do posla. Gitara i pjesma.
Ljudi se okreću za njima.
Gdjekoji se nasmiješi, jedan zaplješće, pohvali.

On je bio po cijelom svijetu.
Nagledao se svega.
Poznaje ulicu i njene zakone.
- Čekam te nakon posla.
- Ne može, idem na Jordanovac.
- Idem s tobom.

Ide nakon posla na Jordanovac pod pratnjom njegove pjesme. Sad mu već dozvoli da joj poljubi ruku, lice, rame.
Dira je njegova pažljivost.
On pokušava razveseliti čak i njenu sestru.
Ej..njenu sestru! To je hrabar podvig.
Sestri ga predstavlja ko školskog iz srednje.
Da ne bi mislila kako je skroz poludjela.

Idući dan on joj kaže svoje prezime.
I da ga ima na google-u.
I ona to učini.
Nakon toga, pokuša ga udaljiti od sebe.
Svjesna da joj nije poslan bez razloga, jer ništa nije bez razloga, govori mu da su dva svijeta.
Nađe mu se u zagrljaju.
U poljupcu. Duboko u utrobi.
Izvukao ju je na obalu.
Takav.
Problematičan.
Totalni troublemaker.

- To je prošlost i namješteno mi je, kaže.
To mi ne treba u životu, kaže mu ona.
Ja sam za odlikaše, ugrize ga.
- Zbog tebe bih bio kišna glista.
On pobjeđuje pjesmom.
Svaki njen oprez rastrgava rifovima.
A koliko je spreman mijenjati se?
Zbog sebe, ne zbog nje.

- Šta radiš?
Pišem priču.
- Dođi da je pišemo zajedno.
Ne mogu, pišem da ne zaboravim.