Marketing
Pahuljica i Gitara
- Nekog trebam ja, trebam nekoga..
Grašo plače na radiju, a ona jutrom rano u lokalnoj policijskoj postaji. Dvije mlade policajke upravo uzimaju njenu izjavu. Potiču je da se pokuša sjetiti detalja na biciklu.
Drska krađa. Broj rame.
Nema broj rame, pa neće ići potražnica.
Nema ni rame.
Policajke pretražuju Njuškalo.
Vani je sve puno konjogriza.
Vjetar je među kukuruzom.
Ona sluša Grašu i oči joj se pune pred izlijevanje. Uopće nije zbog bicikla.
Da stjeran sam u kut..
Osjeća se ko Melita. Melita Žganjer.
- Gospođo Sonja, koliko je star taj bicikl?, pitaju je pristojno, dok ona grize donju usnicu da ne zaplače. Pa stavi i crne cvikere, sve u službi uravnoteženosti.
Previše. Svega je previše.
Na stanici čeka bus, sasvim u svom filmu.
Ne sjeća se ni kako je dotud stigla.
Odjednom začuje gitaru.
Mekan zvuk, čeznutljiv i jestiv, prene je iz potpune magle.
Kao da je spavala i sve samo sanjala.
Nasmiješi se tom zvuku, pa tek onda čovjeku koji ga je proizveo.
- Volite muziku? Što slušate?
Situacija je filmska. Nitko joj neće vjerovati.
- Britanski punk, ispali ona, pa se oboje nasmiješe ponovno i ponovno.
- Ko pahuljica ste, kaže.
Gitara uđe na treća vrata, ona na prva.
Hoda do sredine autobusa, a Gitara joj ponudi da mu se pridruži.
Gleda je ciganskim, usredotočenim pogledom.
Lijep je onako doista. Usta, zubi, oči.
Pahuljica ga pristojno i lijepo zamoli, da joj ne udvara. Da mogu razgovarati o svemu, osim o njenoj haljini, obrvama, lijepim crtama lica.
On prebire po gitari.
To je sve što joj sada treba.
Taj zvuk koji će je zagrliti, pomilovati joj lice, izvući osmijeh.
Vrijeme je loših nalaza. Prvo mama, pa ona.
Ne zna kako se uopće nositi s tim.
On priča svoj život. Tri djevojčice, rastava.
Radio je svašta, al sada je ulični svirač.
Živi ko ptica nebeska.
Opušten je u komunikaciji.
Pjesme se biraju po asocijaciji, kroz razgovor. Cijeli bus je namrgođen.
A svi slušaju. I razgovor i pjesme.
Smješkaju mu se samo djeca i ona.
Tu i tamo čak zapjevuši s njim.
Jednostavno je vuče.
Kao da se utapa, guši, a on je silom vuče nazad na obalu.
Popiju kavu na Glavnom kolodvoru.
Moli ga da je ne galebari.
- Galeb je baš ružna ptica.
- Onda molim te, nemoj bit lastavica!
- Leti, leti daleko, tvoja krila su meka..
Prati je do posla. Gitara i pjesma.
Ljudi se okreću za njima.
Gdjekoji se nasmiješi, jedan zaplješće, pohvali.
On je bio po cijelom svijetu.
Nagledao se svega.
Poznaje ulicu i njene zakone.
- Čekam te nakon posla.
- Ne može, idem na Jordanovac.
- Idem s tobom.
Ide nakon posla na Jordanovac pod pratnjom njegove pjesme. Sad mu već dozvoli da joj poljubi ruku, lice, rame.
Dira je njegova pažljivost.
On pokušava razveseliti čak i njenu sestru.
Ej..njenu sestru! To je hrabar podvig.
Sestri ga predstavlja ko školskog iz srednje.
Da ne bi mislila kako je skroz poludjela.
Idući dan on joj kaže svoje prezime.
I da ga ima na google-u.
I ona to učini.
Nakon toga, pokuša ga udaljiti od sebe.
Svjesna da joj nije poslan bez razloga, jer ništa nije bez razloga, govori mu da su dva svijeta.
Nađe mu se u zagrljaju.
U poljupcu. Duboko u utrobi.
Izvukao ju je na obalu.
Takav.
Problematičan.
Totalni troublemaker.
- To je prošlost i namješteno mi je, kaže.
To mi ne treba u životu, kaže mu ona.
Ja sam za odlikaše, ugrize ga.
- Zbog tebe bih bio kišna glista.
On pobjeđuje pjesmom.
Svaki njen oprez rastrgava rifovima.
A koliko je spreman mijenjati se?
Zbog sebe, ne zbog nje.
- Šta radiš?
Pišem priču.
- Dođi da je pišemo zajedno.
Ne mogu, pišem da ne zaboravim.
Post je objavljen 03.07.2019. u 21:09 sati.