Marketing
Once upon a time in Ljubljana
- Pišeš priču o nama?
- Ne, čitam napokon Joa Dispenzu.
Znaš, onu debelu knjižurinu koju sam vukljala sa sobom svud po Ljubljani.
( stvaram novu- staru sebe, novi- stari um, razmišljam sve promijeniti)
Čitam je sada na terasi, doma, pjevaju mi cvrčci, dok se ja čudom čudim, kako sam prije samo par sati bila duboko u tvom zagrljaju.
Sve se događa istovremeno.
Kvantna na djelu.
Svemir je ljubazan. Inteligentan.
Pa te još vidim na stanici.
Čupavog, vičeš iz daljine, na leđima gitara,
a ja ti jurim u zagrljaj.
Pa se ljubimo i pipamo i ljubimo do centra, u hodu, koda nam je zadnje.
Ili prvi put.
Ti nam naručuješ tako dobru klopu.
To je sve ono što piše u holističkim preporukama, al ti to ne znaš. Sve su to stare tajne. Što jednostavnije, to zdravije.
Salata, pa sve sirovo. Šampinjoni, tikvice, orasi.
Fusion prehrana, kažu.
A ti si zapravo to što me hrani.
Direktno. U vene.
Taj tvoj osmijeh i oči, bez susprezanja,
koda si ugledao Boga.
Pa ja poželim biti taj Bog tvoj u kojega vjeruješ silno, dok se križaš strastveno.
Zatvorenih očiju. Sav u zahvalnosti.
Kraj tebe u crkvi. Moliš ga za mene poluglasno.
Mogla bih tako s tobom do kraja svijeta. Pa nazad. Pa onda opet još jednom.
Pa ona hladna predivna lubenica koju režeš na klupi, intravenozno. Na plus 40, ulovljena lubenica cijedi se. Brada, vrat, pupak.
Jedemo je ko Indijanci.
Pa sviraš tako kao da su ti svi ti ljudi braća.
Nasmiješ zadnje mrgude
Brate, dušo.
Plešem i pjevam dok prolaze ljudi i pada kiša.
Dehidrirala sam bez tebe svih tih godina.
Bez te ljudske ljubavi.
Te sirove nježnosti kojom me hraniš ko kozjim sirom.
Privijena čvrsto uz tvoja naježena leđa
Ko bi se tu mislim
Samo usudio umrijeti
Ljubavi
Post je objavljen 30.07.2019. u 00:07 sati.