Morskoj zvijezdi

subota, 20.07.2019.



Istina je prava, da je čovjek uvijek
u svojoj bolesti sam.
Zaključujemo to mudro, ranom zorom,
uz kavu iz termosice i pljugu
na prozoru kupaonice u Vinogradskoj
moja cimerica i ja.
Ona je lijepa
ko zvijezda nad morem
a takvo joj je i ime
i jako smo sretne da smo se srele.
Znala je njega, iz viđenja,
i baš ga je opisala kakav je bio.
Ježimo se, plačemo i smijemo se
simultano.

No, što god dalje sviralo
na ovom našem crtovlju života
mnogi će se, "kao "prijatelji
razbježati
Jasno
( Buu..bjež', zarazit ćeš se
mojom tugom)

Al zauzvrat
uvijek će tu biti
neke ruke
neke oči
neko srce
koje će stotinama kilometara udaljeno
znati kada plačeš

Nepoznati
ulazit će ti u živote
nenadano
plesati salsu s tobom
bolničkim hodnicima
dati ti veličanstven osjećaj
da si mlada, da si lijepa, zdrava
poželjna

Besmrtna

Uvijek
Bit će za tebe nečija priča kao lijek
Melem na gorku ranu
Ljutu nemoć
Goli strah

Moja lijepa morska zvijezdo
Strah je tako ponižavajuć za život
I dok drhtimo kao krošnje
Gore se došaptavaju i gnijezde
Ptice
Zvijezde

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.