*****
četvrtak, 18.07.2019.Ovdje ima puno prozora.
A vani je svježina, stabla su stara i raskošna, odmah ti bude jasno da su se nagledala svašta. Crkva ima zvona koja pjevaju cijelu ariju.
Došla sam zbog polipa. A onda je onaj pjegavi doktor skuzio cistu na mom desnom jajniku, pa mi zakazao čvenk za laparaskopiju.
I eto me u Vinogradskoj bolnici. Odjel je malen, al uređen tip top. Svi su jako organizirani, a fleksibilni po pitanju posjeta ili pušenja. Ne tlače. Imaju onaj fini ljudski pristup. Ima nas svih dobi. Mlade prekrasne cure, starije gospođe, bake.
Svi bez maski, samo ljudi, ranjivi, obični, bespomoćni, smrtni, ogoljeni.
Pričamo svoje priče.
Na intenzivnoj, nakon operacije, bdiju i skrbe neprekidno, bez puno riječi.
Narkoza mi zbilja teško pada, kod buđenja povraćam i tresem se ko šiba na vjetru.
Nije obična cista ko što smo se nadali, jebat ga.
Teško primam informaciju o tome, pa cmizdrim ko razmaženo derište.
Otkud bi itko znao kroz što sam sve prolazila i kako mi je zbilja ponestalo snage.
Jutros pjegavi sjeda na moj krevet, jer kuži da me jučer kratko matirao.
- Meni se živi, kažem mu sva šmrkava.
Objašnjava tapšući me po nozi, da se još ništa ne zna, a ako je i grdo, da je još dovoljno rano.
A on ..on mi dolazi svaki dan.
Donosi ružice iz parkova.
Jagodice ne osjeća od sviranja.
Da zaradi i može mi kupiti..čokolade, sokove, jogurte..
Nekad mu se pridruži i cigan neki stari.
Pa pjevaju za moje zdravlje.
Uskoro se dugo nećemo vidjeti.
I uskoro će biti samo predivan san.
komentiraj (7) * ispiši * #