SarahBernardht
24.04.2018., utorak
Lukava
 U životu nakon tebe i dalje nosim Haljine Al ovog proljeća to više napokon ne smatram Izdajom Nego zamišljam kako je U toj hrpici svilenog tkanja Slučajno koja nit izbjegla zaboravu, pa Zapamtila godove tvog prsta Tako ti ja na sebi i dalje okolo nosim Tvoje dodire |
21.04.2018., subota
Cvjetna
CVJETNA
 Taj tren, gle Još drhti u gomoljima Onako kako se kraljevi spuštaju međ svjetinu Kako pobjednici ulaze u grad A žene ih zasiplju laticama Samozadovoljan osmijeh, korak lagan, lagan, Bijela uniforma krojena po tvojoj želji za životom I tko ne razumije neka se makne I ne sudi I tko se vatre boji Neka ne ulazi u kuhinju Jedino što mi možeš Jest ubiti me Al što je to Naspram trena Dolaziš me eto Samo vidjeti Da popijemo kavu i Gledamo se I osjećam na sebi te poglede Iz kojeg su pak ovi filma ispali Ali Tvoj pogled Usredotočen zavrti me u mjestu Usisa me u vrtlog tvoje želje Za životom Divim ti se Živote I želim te biti vrijedan Jedino što mi možeš Jest ubiti me Dugo sam se spremala napisati tu pjesmu Pa se napisala sama Dok sam se pisala prolazeći Polagano, polagano Cvjetnim lijehama kod Esplanade Raskošne čaše tulipana Pripadamo li i mi toj ljepoti Nezaboravne potočnice Bijeli šlajeri, omamljeni zumbuli Ljepša si od sveg tog cvijeća Sunce A ja ti se divim Tako ponosna jer si moj, moj Dok prema meni hodaš tako svečan ovuda U tom beskrajnom trenu Poluprofilno te volim I s boka Pišem ti najduža pisma Jer znam da smo se susretali kroz živote mnoge I da ovo je bio tek samo jedan mali susret U nizu Još uvijek i svaki put Dok prolazim cvjetnim lijehama Kod Esplanade Osjećam na sebi taj tvoj pogled Kao kralj međ svjetinom Pobjednik s laticama I nimalo tužno Ni nostalgično čak Osjećam ponos Kakvu sam samo ljubav imala Dugo sam se spremala napisati tu pjesmu I duboko u sebi znam Bit će ti najdraža   |
18.04.2018., srijeda
Šumska
 ŠUMSKA Bilo je puno šuma šumovitih u nečijim očima tih dana.... I doista nisam znala da li se zlati il bakreno crveni proplanak nečijih misli o meni, ciklamaste želje, nečiji zlatasti prsti s nomadskih seoba, ili me tjera na plač od sreće miris umorne zemlje koja se sprema na spavanje, ušuškavajući se lišćem, zemlje još tople od lješkarenja na suncu.... I tako sam mnogo naučila o sebi tih dana... Da ne mogu više nepočešljano hodati svijetom, sa snažnim odlukama koje ću iznevjeriti prvom prilikom, ne raspoznajući stablo od šume, ni šumu od stabla... Kako spremiti život u pribor za pisanje, u začine za izradu vruće čokolade, među ukosnice i sitne gumice za pletenice, na baršunaste latice maćuhica tamnoplavo bistrih, poput noći... i kako bježanje od takvog života zasigurno uvijek dovede pred gomilu vrata koja je podjednako teško i otvoriti i zatvoriti... Pa je kvake tako prokleto teško doseći uspavanim, nerazgibanim prstima. I ostaješ vječno neutažene znatiželje, zauvijek zarobljen u predsoblju, a vani je još dan, i to kakav dan.... I tako sam otkrila tih dana... Da ipak postoji netko tko ima ruke male skoro poput mojih, a može njima obgrliti suton pun dima u samo jednom zamahu, ispisujući zrakom moje strpljenje kao vlastitu molitvu, zaklanjajući me cijelu od vjetra kao sitan plamićak, pa postajem tako mala sa svojim smiješnim htijenjima, u podnožju tog bezimenog osjećaja kojemu se mogu tek nijemo diviti, osjećaja koji će mi nasred ulice poljubiti ruku, nešto kao ranojutarnje tepanje mjesecu zbunjenom, kao jesenski smiraj i koraljna tišina razumijevanja u odsutnosti, okamenjenoj mudrosti, i da treptaj nije tek trepTAJ, kao ni uporno pokrivanje prozeblih koljena princezi koja se nakon stotinu godina mrazeva nikako ugrijati ne može dovoljno. |
16.04.2018., ponedjeljak
Nekoc
 Nekoć su rijeke bile mokre, suze radosnice meke, pronosile mirise mojih obala propupalim njedrima, cvale šljunkom i travama, rijeke, ti čudesni i brižni pripovjedači ! Nekoć su sve rijeke vodile samo jednom moru, i u to sam duboko vjerovala, kao i drugi veslači, tek malo vrludanja šipražjima, gizdanja velikim gradovima, snatrenja o dalekim putovanjima, i nosile su svjetlost domu svome. Nekoć je i on gledao u rijeku, smiruje me, govorio je, i bilo je tako zanosno što je ta njegova velika, smirujuća, smaragdna i moćna rijeka, nekako sastavljena od dijelova moje manje, tanje, krhkije rijeke, i što nas u svim tim gadnim godinama razdvojenosti, upravo njih dvije povezuju u jedno, ko ljude od vode, prožimajuće ljude, bez mostova ili drugih zdanja koja bi se mogla urušiti. On je tekao u meni, ja sam se prostirala njime, bez opiranja, i zajedno činili smo ocean, neodvojiv, neodjeljiv, radostan. Mislila sam, nakon njega, nikoga više neću tako zavoljeti. I zauvijek ću bolno žedna ostati. Danas, tu rijeku kojom sam tekla, koja me vršcima virova svojih prva takla i nikada me ne potopila, koja je prva nahranila obronke moje čednosti, pa me nastavila mirno tkati, naučila voljeti bez ostatka i srama, nosim na rubovima haljine, njome zalijevam cvijeće dragih uspomena i njoj se uvijek prvo zahvalno pomolim kada sam sama. |
12.04.2018., četvrtak
Kad puknu rebra
 Kad puknu rebra ti unutra savij gnijezdo, posadi nesto, othrani pticu, nacrtaj kucu Bol je neizdrziva Gleda te ocima tvog djeteta, jedinog Preko stakla oci potocnice Prsti maleni, prsti koje si ljubila Koji ces dio smetnuti s uma da boli Manje Da boli izdrzivije Otkrij mi Kad puknu rebra moja mama place Ona koja je stup obitelji Koja je u pedesetim radila spagu na moje oci A to kako je pjevala dok je kuhala To kako je fuckala Kako se gromko smijala To vec pripada mojim pjesmama Mene boli dusa, nju bole rebra Slomljena Dok je brala narcise na padini ispred kuce, ne odozdo ko sav posten svijet, nego odozgo, tocno onako kako ja placem Moras pustiti da djeca odrastu, jel tako A onda poslije Dozvoliti i da ti roditelji ostare Budu nemocni Traze tvoju pomoc, tvoje ruke, tvoj smijeh Pelene Nesto vece od onih koje su oni stavljali Tebi Sve nesto moras pustiti Pa za sto da se primis onda K vragu Sad ti moras raditi spagu u pedesetim Pjevati dok kuhas Gromko se smijati U puknutim rebrima saditi nesto Saviti gnijezdo Othraniti pticu Nacrtati kucu Mislim, red je |
11.04.2018., srijeda
Obicno
OBIČNO
Ne znam samo kako si me to točno naumio voljeti obično mene tako neobičnu dragi i otkad je to stalno i zauvijek obično Jer meni je sve neobično ako te volim sve je neobično, čuješ li, I onaj vrtuljak u parku i ona djevojčica u crvenom kaputu i onaj mladić koji čita knjigu na klupi i ono bolno ružičasto stablo magnolije koje će sasvim sigurno umrijeti od vlastite ljepote nakon što milijun puta zadrhti od žudnje svatko tko ga vidi a voli neobično i onaj kipić na vrhu zgrade što ga znalački zasjaji suton I ovaj vjetar isto koji udara u glavu u vrat podižući oblake na putovanja i tvoja lijeva ušna resica i moj vrat i kosa koju si poljubio i lijeva obrva i kiša i kiša i moja tvoja nova bora Ne znam kako si to samo zamislio mene voljeti obično mene obično bez gladi stalne žeđi neutažive kad dotičeš me pogledom mjestima gdje se presijecaju moji meridijani pa staneš usnama na točkama svih mojih glavnih gradova da li je to slučajno da li je to obično ne znam kako si to sa mnom točno zamislio moja ljubavi  |
09.04.2018., ponedjeljak
Papir za pisanje
 Moja Marija danas je ispunila zahtjev za OIB najbolje sto je znala i poslala mi ga. Citko je. Negdje sam malo popravila. Dobro je. Zatrazit cemo brzim putem, jer sve se moze. To se obicno cini za one stranke koje vicu, prijete i idu do ravnatelja. U mojoj referadi, sve Marije ce biti sretne i nece morati vikati, niti prijetiti. Ono sto zelim je, u svom ovom kaosu i besmislu, zadrzati i provoditi svoj standard ljudskosti. I to me neizmjerno veseli. Ta moja mjera gradjanskog neposluha, u kojemu jedino postujem i volim pojedinca, covjeka. Nasla sam divan papir za pisanje. Danas joj je rodjendan. A ne 04.09. kako se vodi u nasim evidencijama. Nema slucajnosti.  |
06.04.2018., petak
Znam da ceka pismo
 Ona me zvala vezano za isplatu mirovine. Nema osobni identifikacijski broj. To moram objasniti staricici koja lose govori hrvatski i to je razlog zasto volim svoj posao. Drhtao joj je glas i petljala je francuske i hrvatske rijeci. Ime joj je Marija. Udala se za Francuza i davno nekad, sa svojih 18, otisla s njim zivjeti u Pariz. Govori o Zagrebu onako, kako ja govorim o prvoj ljubavi. Sramezljivo, njezno, zajapureno, pjenusavo. Ko stikana jastucnica. Stari parfem. Izvezen rupcic. Rodjena je davne 1933. Od udaje nije dolazila tu. - Vjerojatno ga vise necu vidjeti, kaze kao da govori o voljenom. Bolesna sam i vise ne putujem. U glasu joj titra profinjenost. Onaj francuski r rasprskava se ko mirisna magnolija. Na sve strane svijeta pikula se njen smijeh. Mora da krasno pjeva. Rekla sam joj da Zagreb zasigurno nije onakav kakvim ga ona pamti. Drugim rijecima, tvoj voljeni se promijenio. Ili ga vise nema, cherry. Kazem joj da sam zaljubljena u ono sto jos nisam vidjela i sto ne poznajem. U Pariz. U francuski. - Vi biste se tako dobro snasli tu, smije se, jer se volite smijati i cavrljati. Sad se smijemo skupa, jer ja pomisljam kako ce to zvucati onima koji slusaju nase razgovore. Marija zivi u starackom domu. U gradicu na Azurnoj obali, Mandelieu la Napoule. Udovica je. Na googleu gledam slike. More. More.More. Dodjite, kaze ona meni bezbrizno ko djevojcica. -Ajde, kaze. Ne cekajte. Za Bozic mi salje malu preslatku cestitku. Que cette nouvelle annee soit pleine de joie et de rires, de serenite et de bonheurs partages! Trazim pisma ukrasna gradom. Zelim je razveseliti. Trazim lijepe razglednice Zagreba. Znam da ceka pismo. |
03.04.2018., utorak
Mostovi
 A i ti Mostovi..nikada nisam i nisam razumijela niti voljela taj film! Dok ga nisam prozivjela. Moras strasno paziti sto i kako ne volis. I on i ona isli su mi tu strasno na zivce. Mislim..pa di ulijeces...mislim ...pa znas da nije u redu. A i ta ljubav i to kako ne bira ni vrijeme ni mjesto, uvijek neki los tajming, i to kako ti se samo bahato i nepristojno useli pod krov, kozu, nokte, to kako te zavrti, raspameti, izbije zrak iz pluca da bi ti odmah zatim vratila, ko u taktovima bossa nove, ono najnjeznije pripadanje...A nisi je zvao, banula je. Drsko te gleda s prekrizenim nogama i kaze: nemas ti pojma. I nemas. I dok ona oblaci novu haljinu samo za njega, a on je gleda ko Nestvarnost, ja se gusim u suzama, jer pitam se hoce li me itko ikada vise tako gledati. Sigurnost koja se dogadja tek jednom u zivotu. Kad se sve poslozi, kad se utiru putevi samo da se vi..sretnete. Pa Francesca kaze ono poznato i racionalno, kako smo svi zbroj svojih odluka..i tu me presijece prepoznavanje. Jebes ljubav koja moze nekoga unesreciti. Pa radije unesrecis sebe. E tako. Nikad nisam voljela te Mostove. Moras strasno paziti sto i kako ne volis. |
02.04.2018., ponedjeljak
Pik pas za mene
Prica jedno, ponasa se drukcije.
Kao da je odnos takmicenje u kojem pobjedjuje Onaj tko se ne zaljubi Pazljiv je i bilo bi lako prepustiti se Prosto ko perce ispalo iz gnijezda Al te sam igre davno prosla I glupo mi je da me se stalno uvjerava Da sam se zaljubila Kad nisam brate sestro Htjela sam uzivati u trenu Htjela sam nam napuniti sve salice Da poslije nemamo brige s kuhanjem Htjela sam.. Gledati se ocima mjeseca srebrnjaka A on je djecak Ako nije noc, onda je dan I sto on moze znati o ovakvim zenama Ajmo, ruku na srce I tko se nije skrio Magarac je bio Iza pika ne pali Triput zmiri Ja idem Stojim iza pika I spasavam se Pa onda triput zmirim i razlijevam Gorke zenske suze  |
