Marketing
Nekoc
Nekoć su rijeke bile mokre,
suze radosnice meke,
pronosile mirise mojih obala
propupalim njedrima,
cvale šljunkom i travama,
rijeke,
ti čudesni i brižni pripovjedači !
Nekoć su sve rijeke vodile samo jednom
moru,
i u to sam duboko vjerovala,
kao i drugi veslači,
tek malo vrludanja šipražjima,
gizdanja velikim gradovima,
snatrenja o dalekim putovanjima,
i nosile su svjetlost
domu svome.
Nekoć je i on gledao u rijeku,
smiruje me, govorio je,
i bilo je tako zanosno što je ta
njegova
velika,
smirujuća, smaragdna i moćna rijeka,
nekako sastavljena od dijelova
moje manje, tanje, krhkije rijeke,
i što nas u svim tim
gadnim godinama razdvojenosti,
upravo njih dvije povezuju u jedno,
ko ljude od vode,
prožimajuće ljude,
bez mostova ili drugih zdanja
koja bi se mogla
urušiti.
On je tekao u meni,
ja sam se prostirala njime,
bez opiranja,
i zajedno činili smo ocean,
neodvojiv, neodjeljiv, radostan.
Mislila sam, nakon njega,
nikoga više neću tako zavoljeti.
I zauvijek ću bolno
žedna ostati.
Danas,
tu rijeku kojom sam tekla,
koja me vršcima virova svojih
prva takla
i nikada me ne potopila,
koja je prva nahranila obronke moje čednosti,
pa me nastavila mirno tkati,
naučila voljeti bez ostatka i srama,
nosim na rubovima haljine,
njome zalijevam cvijeće dragih uspomena
i njoj se uvijek prvo zahvalno pomolim
kada sam sama.
Post je objavljen 16.04.2018. u 21:45 sati.