A i ti Mostovi..nikada nisam i nisam
razumijela niti voljela taj film!
Dok ga nisam prozivjela.
Moras strasno paziti sto i kako ne volis.
I on i ona isli su mi tu strasno na zivce.
Mislim..pa di ulijeces...mislim ...pa znas da nije u redu.
A i ta ljubav i to kako ne bira ni vrijeme ni mjesto, uvijek neki los tajming, i to kako ti se samo bahato i nepristojno useli pod krov, kozu, nokte, to kako te zavrti, raspameti, izbije zrak iz pluca da bi ti odmah zatim vratila, ko u taktovima bossa nove, ono najnjeznije pripadanje...A nisi je zvao, banula je. Drsko te gleda s prekrizenim nogama i kaze: nemas ti pojma.
I nemas.
I dok ona oblaci novu haljinu samo za njega, a on je gleda ko Nestvarnost, ja se gusim u suzama, jer pitam se hoce li me itko ikada vise tako gledati.
Sigurnost koja se dogadja tek jednom u zivotu.
Kad se sve poslozi, kad se utiru putevi samo da se vi..sretnete.
Pa Francesca kaze ono poznato i racionalno, kako smo svi zbroj svojih odluka..i tu me presijece prepoznavanje.
Jebes ljubav koja moze nekoga unesreciti.
Pa radije unesrecis sebe.
E tako.
Nikad nisam voljela te Mostove.
Moras strasno paziti sto i kako ne volis.