< svibanj, 2018 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (10)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (14)
Svibanj 2019 (11)
Travanj 2019 (15)
Ožujak 2019 (2)
Veljača 2019 (8)
Siječanj 2019 (4)
Prosinac 2018 (4)
Studeni 2018 (8)
Listopad 2018 (4)
Rujan 2018 (6)
Kolovoz 2018 (5)
Srpanj 2018 (6)
Lipanj 2018 (11)
Svibanj 2018 (10)
Travanj 2018 (10)
Ožujak 2018 (12)
Veljača 2018 (14)
Siječanj 2018 (9)
Prosinac 2017 (8)
Studeni 2017 (3)
Listopad 2017 (6)
Rujan 2017 (2)
Kolovoz 2017 (4)
Srpanj 2017 (4)
Lipanj 2017 (5)
Svibanj 2017 (6)
Travanj 2017 (9)
Ožujak 2017 (6)
Veljača 2017 (5)
Siječanj 2017 (7)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Linkovi
vidrinsmijeh@gmail.com

SarahBernardht
31.05.2018., četvrtak
Podsjetnik

On me ljubi

Kao što me nitko nije nikada ljubio do sada
Ili sam samo drukčija ja
Nakon svih izdaja, tragedija
Umišljam kako mi nakon njegovih poljubaca
Na koži ostaje miris izmrvljenog citrusnog bosiljka
Dok bježim pred vremenom goloruka golonoga
Trešnjama zataknutim na uhu zaustavljajući travu mladu u njezinu rastu
A ptice mi uzlijeću iz grudi nastanjujuć se u krošnjama
Ne mogavši niti tonalitetom otpratiti ovu moju suludu mladost
Moje razuzdane želje krijesove
Moje konje divlje neukrotive

I ta ljubav njegova mijenja me i upoznaje
S jednom drugom ja
Pitomijom, požrtvovnijom, ženstvenijom
Onom koja ko od šale dlanom prepoznaje drhtaj zemljine kore
Onom koja će u crnoj noći čuti tiho i ustrajno bubnjanje nade
Onom koja će ti dugo ljubiti ruku držeći je na grudima
Onom koja želi do visoke starosti s tobom
Prepoznavati sve svoje nezrelosti i gluposti
Zahvalno jer si tu, pored mene, jer mogu nasloniti čelo na tvoj lakat
Jer si mi dao da se vidim cijelom
Umrljanom pustom taštinom, pokapanom sujetom, izgriženom posesivnošću
I vraćam se kao kćer Sunca i natrag, ugrijana, opečena
Sa svim svojim slabostima koje jednim dobrim osmijehom pretvaraš
U svu moju snagu
Jer voliš me griješnu, voliš me razmaženu i slabu
I koračam s tobom u svakom dijelu svijeta
Osluškujem tu kišu koja teče unutar mene
I koja nikada neće poplaviti moju zemlju
sve dok tako me ljubiš


- 09:43 - Komentari (10) - Isprintaj - #
29.05.2018., utorak
Kugla

Gledam ti večeras
tu tvoju kuglu lijepu srebrnu

Inače
spavam ko beba
U meni su rijeke, a ne mora
Rijeke su manje pokorne mjesecu

Gledam ti tu kuglu iz koje nam
Hladnokrvno
Proričeš sudbinu
Radi publike, a zapravo sve već odavno znaš
Gledam ti
ravno u oči i nijemo
anđeli me povlače za uši
smijući se
Ludoj ženi
Mora da je poludjela, kažu ti,
Pravdajuć me mojim trećim okom
Pa onda ni ja ne mogu bit dugo ozbiljna

Mi se napuhavamo od radosti
Budemo skliski od ushita, ko jegulje
Svjetleći u potpunom mraku
Vijugamo od tuga ko rastopljene tračnice
Lomimo se ko lokomotive od papira

Ti si ravnodušan.
Ti si ljut na nas.
Nekad se i rugaš.
Ti nas voliš na svoj način.
Lomiš lokomotive koje ne vode
Nikuda.
Pa šalješ tugu za spas.

Gledam i kako si me vješto prevario,
o moj Bože
A izgledalo je to tako lako
Biti voljen, zbrinut
Potplata neizlizanih
Očiju neokađenih
Suosjećati s bolom
Al ga ne osjećati

Već sam čula svoj vlastiti smijeh
U nepoznatim gradovima
Stari vergl ispod kestena
Lastavicu obljubljenu
Njegovu ruku preko mog ramena

Dao si mi grablje za odvajanje
nevažnog ili
Manje važnog
Lopatu da zakopam dragocjenosti
Pa da im se vratim nekad
Sva umrljana, polomljena
Da me sastavljaju uspomene

Dao si mi
to smiješno srce koje misli
Umjesto mozga
I mozak koji osjeća

Široka ramena za sve tuge nepoznatih ljudi, žena
Svi će prići
ispričati sve što tišti
Tople prste za otklanjanje boli
S onih mjesta koje mogu doseći

Dao si da ostajem bez svega
Nekada naprasno i brzo
Raskoliš moje stablo
Nekad dolijevam vodu, ali biljka sahne

Činiš me nekom posebnom vrstom
I koliko te god žarko molila za predah
Za par dana dokolice
Ti redovito zavrtiš travu oko mog kotača

Možemo se ljutiti.
Možemo ne razgovarati danima.
Mogu ti strusit u lice
Štogod mozgom osjetim
I srcem pomislim
Opsovati kočijaša
Odvezati konja
Odjahati daleko

Od tebe se pobjeći ne može
Ko ni od Mjeseca




- 00:26 - Komentari (10) - Isprintaj - #
27.05.2018., nedjelja
Pitanja za vile

Pitam se
Kada smo to točno postali umorni za ljubav
Za želju, za bljesak prepoznavanja
Kada smo to točno, i u kojem trenutku
uvukli krila
Da se ni zadnjim percima ne taknemo
Nego žmireći, stisnutih pesnica
U grču
Čekamo poznatije predjele

Kada mi je ono postalo blaženo djetinje svejedno
I to što si me sanjao i to što si mi to rekao
Točno u haljini kakvu sam zbilja imala taj dan
Kako te lepršavo ljubim
A nisi me vidio godinama
Kada sam se prestala ježiti na tvoj glas
Milujući u njemu zatočenu grlicu
Komad kolača, škakljivu košticu trešnje.

Danas su me sa žice promatrale dvije grlice
Mogli su biti mužjak i ženka
Ili dvije frendice
Gledali smo se ne trepčući
A onda su odletjele ravnodušno jesti murvu
A ja sam se zapitala
Što je s tim vilama koje se bude u proljeće
A u rano ljeto umivaju u našim očima
Grabeći iz njih punim rukama
Misle li doista da sam već proživjela sve
Pa sada punoga trbuha tražim repete

Jer ja nikada nisam bila umorna
Ni za život, ni za san, ni za ljubav
I nikada nisam ravnodušno letjela
I u gomili beskorisna korova
uvijek sam znala
Pronaći gavez, kiselicu, djetelinu i mak.


- 23:49 - Komentari (25) - Isprintaj - #
20.05.2018., nedjelja
17° Vedro

Kosim voćnjak
Pilim onu suhu granu jabuke
Danima
Mišići mi se zatežu na suncu
Oblaci uzmiču ostavljajući mi
Par kapi na licu, za osvježenje
Kosim travu
Pilim granu
i fućkam

Imam snažne, mišićave ruke
Jer nisam imala sreće
Uvijek pomalo muškarac
Imam ispupčen trbuh
Od nošenja djece
Trbuh zbog kojeg mi se
Dižu u autobusu starije žene
Misleći da sam trudnica
Uvijek mama, uvijek djeca
Gledam proturiječnosti na sebi
Tako krhka i tako jaka
Tako slaba, tako nesalomljiva
Smiješeći se tom očitom neskladu

Pozvat ću ga u kino, da
Poljubiti ga prva u mraku
Primiti za ruku jer očito se boji
Al ne bude li stisak imao
Snažniji od mog, da mi poplave prsti
Bljesak želje u mraku
Naježenu kožu
Munje u prstima
Bude li htio mlako i bez obaveza
Bude li izazivao mog muškarca
Napet ću mišiće desnice
Bude li ostavljao moju ženu da čeka
Ovu ženu koja je naučila
slane gubitke okačiti o bridove vremena
Plakati i uspavljivati djecu
Troje ih nositi na svom ispupčenom trbuhu
Bude li

Požalit će što me sreo
I
Pisat ću mu pjesme
I
Pljunut ću mu u lice
I
Istrošit ću sva opravdanja
Teško djetinjstvo, posesivna majka,
Strah od bliskosti ili napuštanja

Namazat ću nokte
Na rukama i nogama
Pokositi drugu stranu livade
Napraviti štrudl od trešanja






- 23:32 - Komentari (20) - Isprintaj - #
19.05.2018., subota
Kad nekome kažeš

Kad nekome kažeš
ti si moja kuća
k u ć a
moje ognjište i moj dom
i sve što ide s njom:
neoprana prozorska stakla,
zavjese koje vijore pred kišu,
tu je onda valjda
i njena okućnica
kojom se ona ljuljuška u zlatnom sutonu
pred san ispričanih priča djedovih,
na mekanoj kolijevci krošanja koje je dodiruju
slično kao što se dodiruje nebo;
tu je onda valjda gnijezdo lastavica iznad štale,
tu su čvorci koji zoblju mladu trešnju
i ružičnjak i koprive,
prljave krpe
i batunke bakine,
i preoran vrt i tek iznikla mrkva
i stara ljuljačka, zahrđala kanta,
i blato na čizmama,
klimavi tronožac pored vrata,
i vijenac češnjaka protiv uroka.

Kad nekome kažeš
kuća,
kuća si moja
kada mu kažeš,
kućo stara,
to je kao da si ga smjestio usred svoje ruke,
ubrazdio ga u liniju života
u brazdu budućeg kruha posadio
ko u blistavu zjenu djeteta.

Kada odu neke kuće, kada odu dragi ljudi,
otplove i nestanu

ti dođi da spavamo mili na livadi uz zviždukanje ptica i vlakova
bit ću tvoja kukuruzovina
tvoja postelja meka pšenična
žilava travčica u ustima
kuća tvoja
i tvoj dom.




- 21:56 - Komentari (7) - Isprintaj - #
14.05.2018., ponedjeljak
Bez cenzure s puno začina

Sve ovo dalje što ću pokušati zapisati
Ne preporučam za čitati
Ćudorednim i finim osobama,
Bićima s osjetljivim želucem,
Kojima je sve po planu,
Onima kojima zanoktice još
Zarasle nisu, kao ni srce,
Onima kojima sjevernjak nije okrznuo lice
Ne preporučam, ne preporučam
Zabraniti ne mogu
Al znam da oguliti trebam
i
zapisati moram
Da me na to tjera

Ono vruće ljeto kada sam ti dolazila svakodnevno
U Institut s punom vrećicom gluposti
Treći kat
I s termosicom punom čaja od mente
Termosica ljubičasta s bijelim točkama
Evo je duboko u kutijama
Ne koristim je više

Pio si čaj pobožno i meni za ljubav
Držali smo se za ruke
Obično na drvenoj klupi ispred lifta
A triput smo sjeli i u dnevni boravak
Tamo su svi mislili da sam ti žena
Objašnjavanje bi samo stvorilo dodatne probleme
Stalno sam te dirala i ljubila
A mentu smo otkrili slučajno
Kad su ti oni bonboni od mente
Zaustavili poriv na povraćanje

Jednom sam doduše čula
kako povraćaš i od čaja
Kad sam odlazila
Grmjelo je ko potres i derala mi se utroba

A jednom smo i vodili ljubav
U tvojoj bolesničkoj sobi sa svetačkim slikama
Namigivala sam Bogorodici
Kako smo to samo izveli
Majstorski
Ko spašavanje svijeta
Skinuo si cjevčice
i ševili smo bolest
Strastveno, gladno, s puno života
Tako si došao u remisiju
Mislili smo
to je to

Iduće ljeto nisam više mogla do tebe
A trebala sam, četveronoški
Samo poruke, poruke, poruke
Pa i one bez odgovora
Bilo je puno povrća na mom vrtu tog ljeta
Radila sam juhe, variva, sjeckala i gulila
Zamišljala da skidam sa tebe
Sve zloćudne stanice
Sloj po sloj pomlađujem, liječim, ozdravljujem
Ruke su mi bile pune lišća i zemlje i blata
Lice mi je bilo
puno tvoga sunca

Kuhala sam bogovski,
polugola grlila suncokrete u sumrak
Bosim tabanima tjerala zloduhe i sjene
Mekim pupkom molila
za još jedno ljeto
Za još jednu plažu i rijeku
Za još pet kremšnita u Samoboru

Danas isto nekad kad gulim povrće
Odstranjujem nevaljale dijelove
Kirurški i precizno
Ostaje onaj sasvim zdrav dio
Ostaje ono zdravo meso
u našoj strastvenoj ljubavi
Ostaje tvoj osmijeh i tvoje ruke
Pogled

Pa sve začinim mažuranom
Majčinom dušicom
S dva lista lovora
I sasvim malo, malo kurkume







- 20:57 - Komentari (13) - Isprintaj - #
13.05.2018., nedjelja
Vrijeme unaprijed

« Un homme est façonné par ses expériences. Il est inutile d'espérer voir une pivoine pousser dans un désert »
Lao-She, Le Pousse-pousse



Čini se kao da je već lipanj.
I travanj je bio svibanj:
Izgleda pomakla se zemlja
naglim trzajem i bez puno buke.
Ljudi su nastavili hodati
Kao da se nije dogodilo ništa
Kao da je sve isto ko i jučer
Ne sluteći da su ostarili

Pljusak je opojan, gust i mirisan:
božuri neštićeni trnjem pružaju svoju glazbu
kojoj se pridružuju akordno
starinske ruže,
ludi jasmin kupljen prije puno godina
ko mala šiba na Branimircu od neke
krezube staričice kojoj sam morala vjerovati,
i visokotonska bazga
s arijom djetinjstva..

Čini se kao da vrijeme zastajkuje
Ponaša se poput vjetra
ogleda se oko sebe prije nego li pojuri
A zapravo tko zna koliko već imamo godina
i koliko smo nježniji iznad struka
Sve dok se plašljivo dodirujemo preko dimenzija
Zelenih očiju ko srne
Meljemo ustima naše dane

A ja sam već tri života mogla spasiti
Ko od šale
( jesam li)
Samo da sam znala
Proizvesti gorušičino zrno umjesto suza
Da sam znala ko u filmu
Nagovoriti Vas onako snažnim riječima
Na život
Vi niste bili djeca da biste mi vjerovali
A ja slabo vična tragedijama
Nošenju megafona i filmovima
Znala sam samo voljeti pa sam se stoga
Doimala naivnom
Neuvjerljivom

Čovjeku koji nije znao
Razgovarati
Čovjeku koji me mirisao
Ko Sunčev sjaj
Djetetu koje nije znalo
Voljeti se

Aštobibilodasam
Azaštonisam

Čovjek je sačinjen od svojih iskustava
I nema šanse izrasti u pustinji
Tako sam i ja sačinjena od gubitaka
Ko od ponajboljih haljina
Ko od mirisnih pljuskova
Najstrmijih obala
Neobuzdanih suza i osmijeha
Najgušćih latica
Nećeš me naći u pustinji
Na najprometnijem sam raskršću


Jedino što treba paziti
Neka budu latice pa i svilene
Samo ne trnje
( i proljeće biti će ljeto
I ljeto jesenski sivo
I jesen će kažu, donijeti snijegove)





- 19:08 - Komentari (12) - Isprintaj - #
11.05.2018., petak
*****

Ovaj smo tjedan dali uspavati psa.
Petnaest godina, buket uspomena.
Svekrva je odlučila
I sad danima ne izlazi i plače.
Veza sa sinom kojeg nema više, kaže.
Boljelo ga je, kažem,
misleć na obojicu.
Tješim nas nemušto
Preko vlastite snage.
****
A onda se kasno vraćam kući.
Noć je ljetna.
Miriši na pokošenu travu
i ljubav neku gustu.
Lebdim od umora,
uspavljujem se da ne boli.
***
Prema meni vozi se
Djevojka u invalidskim kolicima.
Šeće zapravo. I smješka se.
Ne meni.
Uzvratim joj osmijeh.
Nemam pravo biti umorna.
**
Noć je ljetna.
Treperi miris pokošene trave.
Više ih ne boli.
*





- 18:41 - Komentari (18) - Isprintaj - #
07.05.2018., ponedjeljak
Doticanje

Tebe u sebi dotičem radosno.
Radosno jer još osjetim ti mekoću kože, boju puti, miris tijela. Pamtim ti zjenice, ožiljak na prstu gdje je splet svih tvojih ljubavnih crtica.

Vidim ti riječi. Dragocjenosti.

Ostavljam ih na ceduljicama, u knjigama, na stolu, pored akvarija, na polici. Na običnim mjestima, kako bi mi i postale obične. Da izbjegnem jezu drugog čitanja. Prepoznavanja. Još čujem kako pojedine riječi naglašavaš. Moje ime, volim te, zaljubljen sam i vrijeme.
Sebe u tebi dotičem oprezno.
Kao kada prelaziš prstom laticama prezrele ruže. Želiš osjetiti taj miris, al plašiš se nesmotrene grubosti. Što li ćeš doticati kada se latice otkinu, smežuraju se i padnu?

Prije pet godina nosio si bijelu košulju, pričao o vjetrovima, a ja sam iz publike ucrtavala koordinate tvojim rijekama, prije nego li su se takle na mom ušću.
Samo dvije godine kasnije u gustoj šumi razgovor. Zgusnut. Neprobojan do neosjetljivosti. Ja plačem jer nas, kažeš, više neće biti za trinaest godina. A tek su prošle tri. Završile trotočjem.
Tješi me pomisao da ćemo se još susretati, kao i prije.
Da ću te prepoznati po pogledu u kojem grmi i pljušti i vije se magla i pada snijeg i valovi su i čisto je nebo, bez oblačka.
Prepoznat ću te po mirisu. U kojem se kovrčaju gomolji, treperi sunčev sjaj i izvija se ko mlada loza na tvom čelu.
Prepoznat ću te po dodiru. Radosnom, nalik komešanju ptića u gnijezdu.
Prepoznat ću te po visokim i gordim riječima, nalik jablanima, koji su iznikli tu zasigurno samo zbog mene i moje neponovljivosti.
Prepoznat ću te po upornosti, velikodušnosti, zaigranosti.
Po malom anđeoskom peru, pješčaniku, tvom poljupcu nalik ružinom grmu, svecu koji svira harmoniku na nekom trgu punom svjetlosti.

Jug i naranče. Zvat ćemo se drukčije.
Al naši će pogledi biti podjednako nagi i mladi, razlistala krošnja, neobuzdana rijeka, vrat koji se produljuje ko podnevna sjenka na kamenu.

Koliko gubitaka. Moje se nebo mijenja. Čas čisto, čas olujno. U materinu. Kada ću se prepustiti. Pomiriti. Dati životu da me nosi poput grančice.
Zašto mu otežavam kad tako me samo lomi.

Tebe u sebi dotičem radosno.
Ostavljam te na svakim koraku kako bi postao običan.
Sebe u tebi dotičem oprezno.
Latice bih najradije privezala.

Nedostajem si onakva kakvom si me volio.
Nekad budem ta.
Pa se smijemo i ludujemo kako je sve moguće i kako strah nije taj koji je vječan,
nego strast, dušo moja,
strast ga pobjeđuje.



- 22:14 - Komentari (19) - Isprintaj - #
04.05.2018., petak
Zapisi iz očeva doma

Tata je bio par dana u bolnici.
Stentovi, čiščenje žila, premosnicu još ne bi, nije spreman. Mama se pomalo oporavlja od strganih rebara.
Imamo malu farmu i brdo cvijeća. I više familija kanarinaca s mladima u gnijezdu.
I trave..uhh trave! Tata ne da kosit bilo kome, jer taj netko samo će mu posjeći male ukrasne grmove ili napraviti neku drugu ogromnu štetu.
Moji su roditelji jake ličnosti.
Tata voli ptice i životinje.
Mama obožava cvijeće.
Za ništa od navedenog više se nisu u stanju pobrinuti u potpunosti. Pa ni za sebe.
Imaju preko 80.
Moji hobiji nisu cvijeće i životinje.
Ja volim pisati, čitati, izlaziti i plesati.



Ovih dana, od jutra rana, hranjenje, čiščenje, pojenje, zalijevanje, ručak, briga oko mame. Sve je imalo svoj red. Svoje vrijeme.
I sve je bitno. Vrlo meditativno iskustvo.
Uzela sam par dana novog godišnjeg, jer bolovanje nemreš dobit za roditelje. Kad me mama plačuć pitala, da kaj bu ona sada sama..znala sam da ne bu.
Taj dio ako ste se pitali gdje sam.



Neki dan našla sam pred kokošinjcem krepanu kokoš. Još sam se čudila zakaj pernata ekipa u 20.00 ne ide spat ko inače.
Pa sam zaključila da ni kokoši ni patke ne idu preko leševa.
Ko u filmu strave i užasa, još je i grmilo i sijevalo i pljuštilo.
Pijetao mi nije dao približiti se lešu svoje koke. Doslovce me napadao. Uzlijetao. Baš je bio srčan i odan. Srećom, otjerala sam ga i zaplašila batinom, sva onakva unezverena i mokra od kiše.
Svi su bili u panici. Uključujući i mene. Posumnjala sam da ju je priklao susjedin ptičar.
Bilo je to isto popodne nepoznato govance u travi. To ne smijem reć starom.
Kak redovito i inače komuniciram s njima, imala sam talačku krizu u kokošinjcu.
Mirnim i lažno smirenim glasom, objašnjavala sam kukurikavcu da je uginula jer je bila debela i stara, te da oni svi sad moraju ić leć. Onda sam se sjetila da oni ne leže dok spavaju, pa sam se i ispravila.
Kiša je malo jenjala, truplo sam uspjela prebaciti lopatom dalje iz njihovog vidokruga. Pa lopata i zakopavanje tamo niže dolje u vrtu. Ko pravi ubojica. Vrt, mrak, kiša, lopata i ja.
Vrlo meditativno iskustvo.



Tata se vratio iz bolnice.
Moram vidjet kako mu reć za kokoš.


- 14:57 - Komentari (34) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.