SarahBernardht
31.05.2018., četvrtak
Podsjetnik
|
On me ljubi Kao što me nitko nije nikada ljubio do sada Ili sam samo drukčija ja Nakon svih izdaja, tragedija Umišljam kako mi nakon njegovih poljubaca Na koži ostaje miris izmrvljenog citrusnog bosiljka Dok bježim pred vremenom goloruka golonoga Trešnjama zataknutim na uhu zaustavljajući travu mladu u njezinu rastu A ptice mi uzlijeću iz grudi nastanjujuć se u krošnjama Ne mogavši niti tonalitetom otpratiti ovu moju suludu mladost Moje razuzdane želje krijesove Moje konje divlje neukrotive I ta ljubav njegova mijenja me i upoznaje S jednom drugom ja Pitomijom, požrtvovnijom, ženstvenijom Onom koja ko od šale dlanom prepoznaje drhtaj zemljine kore Onom koja će u crnoj noći čuti tiho i ustrajno bubnjanje nade Onom koja će ti dugo ljubiti ruku držeći je na grudima Onom koja želi do visoke starosti s tobom Prepoznavati sve svoje nezrelosti i gluposti Zahvalno jer si tu, pored mene, jer mogu nasloniti čelo na tvoj lakat Jer si mi dao da se vidim cijelom Umrljanom pustom taštinom, pokapanom sujetom, izgriženom posesivnošću I vraćam se kao kćer Sunca i natrag, ugrijana, opečena Sa svim svojim slabostima koje jednim dobrim osmijehom pretvaraš U svu moju snagu Jer voliš me griješnu, voliš me razmaženu i slabu I koračam s tobom u svakom dijelu svijeta Osluškujem tu kišu koja teče unutar mene I koja nikada neće poplaviti moju zemlju sve dok tako me ljubiš  |
29.05.2018., utorak
Kugla
|
Gledam ti večeras tu tvoju kuglu lijepu srebrnu Inače spavam ko beba U meni su rijeke, a ne mora Rijeke su manje pokorne mjesecu Gledam ti tu kuglu iz koje nam Hladnokrvno Proričeš sudbinu Radi publike, a zapravo sve već odavno znaš Gledam ti ravno u oči i nijemo anđeli me povlače za uši smijući se Ludoj ženi Mora da je poludjela, kažu ti, Pravdajuć me mojim trećim okom Pa onda ni ja ne mogu bit dugo ozbiljna Mi se napuhavamo od radosti Budemo skliski od ushita, ko jegulje Svjetleći u potpunom mraku Vijugamo od tuga ko rastopljene tračnice Lomimo se ko lokomotive od papira Ti si ravnodušan. Ti si ljut na nas. Nekad se i rugaš. Ti nas voliš na svoj način. Lomiš lokomotive koje ne vode Nikuda. Pa šalješ tugu za spas. Gledam i kako si me vješto prevario, o moj Bože A izgledalo je to tako lako Biti voljen, zbrinut Potplata neizlizanih Očiju neokađenih Suosjećati s bolom Al ga ne osjećati Već sam čula svoj vlastiti smijeh U nepoznatim gradovima Stari vergl ispod kestena Lastavicu obljubljenu Njegovu ruku preko mog ramena Dao si mi grablje za odvajanje nevažnog ili Manje važnog Lopatu da zakopam dragocjenosti Pa da im se vratim nekad Sva umrljana, polomljena Da me sastavljaju uspomene Dao si mi to smiješno srce koje misli Umjesto mozga I mozak koji osjeća Široka ramena za sve tuge nepoznatih ljudi, žena Svi će prići ispričati sve što tišti Tople prste za otklanjanje boli S onih mjesta koje mogu doseći Dao si da ostajem bez svega Nekada naprasno i brzo Raskoliš moje stablo Nekad dolijevam vodu, ali biljka sahne Činiš me nekom posebnom vrstom I koliko te god žarko molila za predah Za par dana dokolice Ti redovito zavrtiš travu oko mog kotača Možemo se ljutiti. Možemo ne razgovarati danima. Mogu ti strusit u lice Štogod mozgom osjetim I srcem pomislim Opsovati kočijaša Odvezati konja Odjahati daleko Od tebe se pobjeći ne može Ko ni od Mjeseca |
27.05.2018., nedjelja
Pitanja za vile
|
Pitam se Kada smo to točno postali umorni za ljubav Za želju, za bljesak prepoznavanja Kada smo to točno, i u kojem trenutku uvukli krila Da se ni zadnjim percima ne taknemo Nego žmireći, stisnutih pesnica U grču Čekamo poznatije predjele Kada mi je ono postalo blaženo djetinje svejedno I to što si me sanjao i to što si mi to rekao Točno u haljini kakvu sam zbilja imala taj dan Kako te lepršavo ljubim A nisi me vidio godinama Kada sam se prestala ježiti na tvoj glas Milujući u njemu zatočenu grlicu Komad kolača, škakljivu košticu trešnje. Danas su me sa žice promatrale dvije grlice Mogli su biti mužjak i ženka Ili dvije frendice Gledali smo se ne trepčući A onda su odletjele ravnodušno jesti murvu A ja sam se zapitala Što je s tim vilama koje se bude u proljeće A u rano ljeto umivaju u našim očima Grabeći iz njih punim rukama Misle li doista da sam već proživjela sve Pa sada punoga trbuha tražim repete Jer ja nikada nisam bila umorna Ni za život, ni za san, ni za ljubav I nikada nisam ravnodušno letjela I u gomili beskorisna korova uvijek sam znala Pronaći gavez, kiselicu, djetelinu i mak.  |
20.05.2018., nedjelja
17° Vedro
|
Kosim voćnjak Pilim onu suhu granu jabuke Danima Mišići mi se zatežu na suncu Oblaci uzmiču ostavljajući mi Par kapi na licu, za osvježenje Kosim travu Pilim granu i fućkam Imam snažne, mišićave ruke Jer nisam imala sreće Uvijek pomalo muškarac Imam ispupčen trbuh Od nošenja djece Trbuh zbog kojeg mi se Dižu u autobusu starije žene Misleći da sam trudnica Uvijek mama, uvijek djeca Gledam proturiječnosti na sebi Tako krhka i tako jaka Tako slaba, tako nesalomljiva Smiješeći se tom očitom neskladu Pozvat ću ga u kino, da Poljubiti ga prva u mraku Primiti za ruku jer očito se boji Al ne bude li stisak imao Snažniji od mog, da mi poplave prsti Bljesak želje u mraku Naježenu kožu Munje u prstima Bude li htio mlako i bez obaveza Bude li izazivao mog muškarca Napet ću mišiće desnice Bude li ostavljao moju ženu da čeka Ovu ženu koja je naučila slane gubitke okačiti o bridove vremena Plakati i uspavljivati djecu Troje ih nositi na svom ispupčenom trbuhu Bude li Požalit će što me sreo I Pisat ću mu pjesme I Pljunut ću mu u lice I Istrošit ću sva opravdanja Teško djetinjstvo, posesivna majka, Strah od bliskosti ili napuštanja Namazat ću nokte Na rukama i nogama Pokositi drugu stranu livade Napraviti štrudl od trešanja  |
19.05.2018., subota
Kad nekome kažeš
|
Kad nekome kažeš ti si moja kuća k u ć a moje ognjište i moj dom i sve što ide s njom: neoprana prozorska stakla, zavjese koje vijore pred kišu, tu je onda valjda i njena okućnica kojom se ona ljuljuška u zlatnom sutonu pred san ispričanih priča djedovih, na mekanoj kolijevci krošanja koje je dodiruju slično kao što se dodiruje nebo; tu je onda valjda gnijezdo lastavica iznad štale, tu su čvorci koji zoblju mladu trešnju i ružičnjak i koprive, prljave krpe i batunke bakine, i preoran vrt i tek iznikla mrkva i stara ljuljačka, zahrđala kanta, i blato na čizmama, klimavi tronožac pored vrata, i vijenac češnjaka protiv uroka. Kad nekome kažeš kuća, kuća si moja kada mu kažeš, kućo stara, to je kao da si ga smjestio usred svoje ruke, ubrazdio ga u liniju života u brazdu budućeg kruha posadio ko u blistavu zjenu djeteta. Kada odu neke kuće, kada odu dragi ljudi, otplove i nestanu ti dođi da spavamo mili na livadi uz zviždukanje ptica i vlakova bit ću tvoja kukuruzovina tvoja postelja meka pšenična žilava travčica u ustima kuća tvoja i tvoj dom.  |
14.05.2018., ponedjeljak
Bez cenzure s puno začina
|
Sve ovo dalje što ću pokušati zapisati Ne preporučam za čitati Ćudorednim i finim osobama, Bićima s osjetljivim želucem, Kojima je sve po planu, Onima kojima zanoktice još Zarasle nisu, kao ni srce, Onima kojima sjevernjak nije okrznuo lice Ne preporučam, ne preporučam Zabraniti ne mogu Al znam da oguliti trebam i zapisati moram Da me na to tjera Ono vruće ljeto kada sam ti dolazila svakodnevno U Institut s punom vrećicom gluposti Treći kat I s termosicom punom čaja od mente Termosica ljubičasta s bijelim točkama Evo je duboko u kutijama Ne koristim je više Pio si čaj pobožno i meni za ljubav Držali smo se za ruke Obično na drvenoj klupi ispred lifta A triput smo sjeli i u dnevni boravak Tamo su svi mislili da sam ti žena Objašnjavanje bi samo stvorilo dodatne probleme Stalno sam te dirala i ljubila A mentu smo otkrili slučajno Kad su ti oni bonboni od mente Zaustavili poriv na povraćanje Jednom sam doduše čula kako povraćaš i od čaja Kad sam odlazila Grmjelo je ko potres i derala mi se utroba A jednom smo i vodili ljubav U tvojoj bolesničkoj sobi sa svetačkim slikama Namigivala sam Bogorodici Kako smo to samo izveli Majstorski Ko spašavanje svijeta Skinuo si cjevčice i ševili smo bolest Strastveno, gladno, s puno života Tako si došao u remisiju Mislili smo to je to Iduće ljeto nisam više mogla do tebe A trebala sam, četveronoški Samo poruke, poruke, poruke Pa i one bez odgovora Bilo je puno povrća na mom vrtu tog ljeta Radila sam juhe, variva, sjeckala i gulila Zamišljala da skidam sa tebe Sve zloćudne stanice Sloj po sloj pomlađujem, liječim, ozdravljujem Ruke su mi bile pune lišća i zemlje i blata Lice mi je bilo puno tvoga sunca Kuhala sam bogovski, polugola grlila suncokrete u sumrak Bosim tabanima tjerala zloduhe i sjene Mekim pupkom molila za još jedno ljeto Za još jednu plažu i rijeku Za još pet kremšnita u Samoboru Danas isto nekad kad gulim povrće Odstranjujem nevaljale dijelove Kirurški i precizno Ostaje onaj sasvim zdrav dio Ostaje ono zdravo meso u našoj strastvenoj ljubavi Ostaje tvoj osmijeh i tvoje ruke Pogled Pa sve začinim mažuranom Majčinom dušicom S dva lista lovora I sasvim malo, malo kurkume  |
13.05.2018., nedjelja
Vrijeme unaprijed
|
« Un homme est façonné par ses expériences. Il est inutile d'espérer voir une pivoine pousser dans un désert » Lao-She, Le Pousse-pousse Čini se kao da je već lipanj. I travanj je bio svibanj: Izgleda pomakla se zemlja naglim trzajem i bez puno buke. Ljudi su nastavili hodati Kao da se nije dogodilo ništa Kao da je sve isto ko i jučer Ne sluteći da su ostarili Pljusak je opojan, gust i mirisan: božuri neštićeni trnjem pružaju svoju glazbu kojoj se pridružuju akordno starinske ruže, ludi jasmin kupljen prije puno godina ko mala šiba na Branimircu od neke krezube staričice kojoj sam morala vjerovati, i visokotonska bazga s arijom djetinjstva.. Čini se kao da vrijeme zastajkuje Ponaša se poput vjetra ogleda se oko sebe prije nego li pojuri A zapravo tko zna koliko već imamo godina i koliko smo nježniji iznad struka Sve dok se plašljivo dodirujemo preko dimenzija Zelenih očiju ko srne Meljemo ustima naše dane A ja sam već tri života mogla spasiti Ko od šale ( jesam li) Samo da sam znala Proizvesti gorušičino zrno umjesto suza Da sam znala ko u filmu Nagovoriti Vas onako snažnim riječima Na život Vi niste bili djeca da biste mi vjerovali A ja slabo vična tragedijama Nošenju megafona i filmovima Znala sam samo voljeti pa sam se stoga Doimala naivnom Neuvjerljivom Čovjeku koji nije znao Razgovarati Čovjeku koji me mirisao Ko Sunčev sjaj Djetetu koje nije znalo Voljeti se Aštobibilodasam Azaštonisam Čovjek je sačinjen od svojih iskustava I nema šanse izrasti u pustinji Tako sam i ja sačinjena od gubitaka Ko od ponajboljih haljina Ko od mirisnih pljuskova Najstrmijih obala Neobuzdanih suza i osmijeha Najgušćih latica Nećeš me naći u pustinji Na najprometnijem sam raskršću Jedino što treba paziti Neka budu latice pa i svilene Samo ne trnje ( i proljeće biti će ljeto I ljeto jesenski sivo I jesen će kažu, donijeti snijegove)  |
11.05.2018., petak
*****
|
Ovaj smo tjedan dali uspavati psa. Petnaest godina, buket uspomena. Svekrva je odlučila I sad danima ne izlazi i plače. Veza sa sinom kojeg nema više, kaže. Boljelo ga je, kažem, misleć na obojicu. Tješim nas nemušto Preko vlastite snage. **** A onda se kasno vraćam kući. Noć je ljetna. Miriši na pokošenu travu i ljubav neku gustu. Lebdim od umora, uspavljujem se da ne boli. *** Prema meni vozi se Djevojka u invalidskim kolicima. Šeće zapravo. I smješka se. Ne meni. Uzvratim joj osmijeh. Nemam pravo biti umorna. ** Noć je ljetna. Treperi miris pokošene trave. Više ih ne boli. * |
07.05.2018., ponedjeljak
Doticanje
|
Tebe u sebi dotičem radosno. Radosno jer još osjetim ti mekoću kože, boju puti, miris tijela. Pamtim ti zjenice, ožiljak na prstu gdje je splet svih tvojih ljubavnih crtica. Vidim ti riječi. Dragocjenosti. Ostavljam ih na ceduljicama, u knjigama, na stolu, pored akvarija, na polici. Na običnim mjestima, kako bi mi i postale obične. Da izbjegnem jezu drugog čitanja. Prepoznavanja. Još čujem kako pojedine riječi naglašavaš. Moje ime, volim te, zaljubljen sam i vrijeme. Sebe u tebi dotičem oprezno. Kao kada prelaziš prstom laticama prezrele ruže. Želiš osjetiti taj miris, al plašiš se nesmotrene grubosti. Što li ćeš doticati kada se latice otkinu, smežuraju se i padnu? Prije pet godina nosio si bijelu košulju, pričao o vjetrovima, a ja sam iz publike ucrtavala koordinate tvojim rijekama, prije nego li su se takle na mom ušću. Samo dvije godine kasnije u gustoj šumi razgovor. Zgusnut. Neprobojan do neosjetljivosti. Ja plačem jer nas, kažeš, više neće biti za trinaest godina. A tek su prošle tri. Završile trotočjem. Tješi me pomisao da ćemo se još susretati, kao i prije. Da ću te prepoznati po pogledu u kojem grmi i pljušti i vije se magla i pada snijeg i valovi su i čisto je nebo, bez oblačka. Prepoznat ću te po mirisu. U kojem se kovrčaju gomolji, treperi sunčev sjaj i izvija se ko mlada loza na tvom čelu. Prepoznat ću te po dodiru. Radosnom, nalik komešanju ptića u gnijezdu. Prepoznat ću te po visokim i gordim riječima, nalik jablanima, koji su iznikli tu zasigurno samo zbog mene i moje neponovljivosti. Prepoznat ću te po upornosti, velikodušnosti, zaigranosti. Po malom anđeoskom peru, pješčaniku, tvom poljupcu nalik ružinom grmu, svecu koji svira harmoniku na nekom trgu punom svjetlosti. Jug i naranče. Zvat ćemo se drukčije. Al naši će pogledi biti podjednako nagi i mladi, razlistala krošnja, neobuzdana rijeka, vrat koji se produljuje ko podnevna sjenka na kamenu. Koliko gubitaka. Moje se nebo mijenja. Čas čisto, čas olujno. U materinu. Kada ću se prepustiti. Pomiriti. Dati životu da me nosi poput grančice. Zašto mu otežavam kad tako me samo lomi. Tebe u sebi dotičem radosno. Ostavljam te na svakim koraku kako bi postao običan. Sebe u tebi dotičem oprezno. Latice bih najradije privezala. Nedostajem si onakva kakvom si me volio. Nekad budem ta. Pa se smijemo i ludujemo kako je sve moguće i kako strah nije taj koji je vječan, nego strast, dušo moja, strast ga pobjeđuje.  |
04.05.2018., petak
Zapisi iz očeva doma
|
Tata je bio par dana u bolnici. Stentovi, čiščenje žila, premosnicu još ne bi, nije spreman. Mama se pomalo oporavlja od strganih rebara. Imamo malu farmu i brdo cvijeća. I više familija kanarinaca s mladima u gnijezdu. I trave..uhh trave! Tata ne da kosit bilo kome, jer taj netko samo će mu posjeći male ukrasne grmove ili napraviti neku drugu ogromnu štetu. Moji su roditelji jake ličnosti. Tata voli ptice i životinje. Mama obožava cvijeće. Za ništa od navedenog više se nisu u stanju pobrinuti u potpunosti. Pa ni za sebe. Imaju preko 80. Moji hobiji nisu cvijeće i životinje. Ja volim pisati, čitati, izlaziti i plesati.  Ovih dana, od jutra rana, hranjenje, čiščenje, pojenje, zalijevanje, ručak, briga oko mame. Sve je imalo svoj red. Svoje vrijeme. I sve je bitno. Vrlo meditativno iskustvo. Uzela sam par dana novog godišnjeg, jer bolovanje nemreš dobit za roditelje. Kad me mama plačuć pitala, da kaj bu ona sada sama..znala sam da ne bu. Taj dio ako ste se pitali gdje sam.  Neki dan našla sam pred kokošinjcem krepanu kokoš. Još sam se čudila zakaj pernata ekipa u 20.00 ne ide spat ko inače. Pa sam zaključila da ni kokoši ni patke ne idu preko leševa. Ko u filmu strave i užasa, još je i grmilo i sijevalo i pljuštilo. Pijetao mi nije dao približiti se lešu svoje koke. Doslovce me napadao. Uzlijetao. Baš je bio srčan i odan. Srećom, otjerala sam ga i zaplašila batinom, sva onakva unezverena i mokra od kiše. Svi su bili u panici. Uključujući i mene. Posumnjala sam da ju je priklao susjedin ptičar. Bilo je to isto popodne nepoznato govance u travi. To ne smijem reć starom. Kak redovito i inače komuniciram s njima, imala sam talačku krizu u kokošinjcu. Mirnim i lažno smirenim glasom, objašnjavala sam kukurikavcu da je uginula jer je bila debela i stara, te da oni svi sad moraju ić leć. Onda sam se sjetila da oni ne leže dok spavaju, pa sam se i ispravila. Kiša je malo jenjala, truplo sam uspjela prebaciti lopatom dalje iz njihovog vidokruga. Pa lopata i zakopavanje tamo niže dolje u vrtu. Ko pravi ubojica. Vrt, mrak, kiša, lopata i ja. Vrlo meditativno iskustvo.  Tata se vratio iz bolnice. Moram vidjet kako mu reć za kokoš.  |
