Pitanja za vile

nedjelja, 27.05.2018.

Pitam se
Kada smo to točno postali umorni za ljubav
Za želju, za bljesak prepoznavanja
Kada smo to točno, i u kojem trenutku
uvukli krila
Da se ni zadnjim percima ne taknemo
Nego žmireći, stisnutih pesnica
U grču
Čekamo poznatije predjele

Kada mi je ono postalo blaženo djetinje svejedno
I to što si me sanjao i to što si mi to rekao
Točno u haljini kakvu sam zbilja imala taj dan
Kako te lepršavo ljubim
A nisi me vidio godinama
Kada sam se prestala ježiti na tvoj glas
Milujući u njemu zatočenu grlicu
Komad kolača, škakljivu košticu trešnje.

Danas su me sa žice promatrale dvije grlice
Mogli su biti mužjak i ženka
Ili dvije frendice
Gledali smo se ne trepčući
A onda su odletjele ravnodušno jesti murvu
A ja sam se zapitala
Što je s tim vilama koje se bude u proljeće
A u rano ljeto umivaju u našim očima
Grabeći iz njih punim rukama
Misle li doista da sam već proživjela sve
Pa sada punoga trbuha tražim repete

Jer ja nikada nisam bila umorna
Ni za život, ni za san, ni za ljubav
I nikada nisam ravnodušno letjela
I u gomili beskorisna korova
uvijek sam znala
Pronaći gavez, kiselicu, djetelinu i mak.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.