Gledam ti večeras
tu tvoju kuglu lijepu srebrnu
Inače
spavam ko beba
U meni su rijeke, a ne mora
Rijeke su manje pokorne mjesecu
Gledam ti tu kuglu iz koje nam
Hladnokrvno
Proričeš sudbinu
Radi publike, a zapravo sve već odavno znaš
Gledam ti
ravno u oči i nijemo
anđeli me povlače za uši
smijući se
Ludoj ženi
Mora da je poludjela, kažu ti,
Pravdajuć me mojim trećim okom
Pa onda ni ja ne mogu bit dugo ozbiljna
Mi se napuhavamo od radosti
Budemo skliski od ushita, ko jegulje
Svjetleći u potpunom mraku
Vijugamo od tuga ko rastopljene tračnice
Lomimo se ko lokomotive od papira
Ti si ravnodušan.
Ti si ljut na nas.
Nekad se i rugaš.
Ti nas voliš na svoj način.
Lomiš lokomotive koje ne vode
Nikuda.
Pa šalješ tugu za spas.
Gledam i kako si me vješto prevario,
o moj Bože
A izgledalo je to tako lako
Biti voljen, zbrinut
Potplata neizlizanih
Očiju neokađenih
Suosjećati s bolom
Al ga ne osjećati
Već sam čula svoj vlastiti smijeh
U nepoznatim gradovima
Stari vergl ispod kestena
Lastavicu obljubljenu
Njegovu ruku preko mog ramena
Dao si mi grablje za odvajanje
nevažnog ili
Manje važnog
Lopatu da zakopam dragocjenosti
Pa da im se vratim nekad
Sva umrljana, polomljena
Da me sastavljaju uspomene
Dao si mi
to smiješno srce koje misli
Umjesto mozga
I mozak koji osjeća
Široka ramena za sve tuge nepoznatih ljudi, žena
Svi će prići
ispričati sve što tišti
Tople prste za otklanjanje boli
S onih mjesta koje mogu doseći
Dao si da ostajem bez svega
Nekada naprasno i brzo
Raskoliš moje stablo
Nekad dolijevam vodu, ali biljka sahne
Činiš me nekom posebnom vrstom
I koliko te god žarko molila za predah
Za par dana dokolice
Ti redovito zavrtiš travu oko mog kotača
Možemo se ljutiti.
Možemo ne razgovarati danima.
Mogu ti strusit u lice
Štogod mozgom osjetim
I srcem pomislim
Opsovati kočijaša
Odvezati konja
Odjahati daleko
Od tebe se pobjeći ne može
Ko ni od Mjeseca
Post je objavljen 29.05.2018. u 00:26 sati.