Marketing
Doticanje
Tebe u sebi dotičem radosno.
Radosno jer još osjetim ti mekoću kože, boju puti, miris tijela. Pamtim ti zjenice, ožiljak na prstu gdje je splet svih tvojih ljubavnih crtica.
Vidim ti riječi. Dragocjenosti.
Ostavljam ih na ceduljicama, u knjigama, na stolu, pored akvarija, na polici. Na običnim mjestima, kako bi mi i postale obične. Da izbjegnem jezu drugog čitanja. Prepoznavanja. Još čujem kako pojedine riječi naglašavaš. Moje ime, volim te, zaljubljen sam i vrijeme.
Sebe u tebi dotičem oprezno.
Kao kada prelaziš prstom laticama prezrele ruže. Želiš osjetiti taj miris, al plašiš se nesmotrene grubosti. Što li ćeš doticati kada se latice otkinu, smežuraju se i padnu?
Prije pet godina nosio si bijelu košulju, pričao o vjetrovima, a ja sam iz publike ucrtavala koordinate tvojim rijekama, prije nego li su se takle na mom ušću.
Samo dvije godine kasnije u gustoj šumi razgovor. Zgusnut. Neprobojan do neosjetljivosti. Ja plačem jer nas, kažeš, više neće biti za trinaest godina. A tek su prošle tri. Završile trotočjem.
Tješi me pomisao da ćemo se još susretati, kao i prije.
Da ću te prepoznati po pogledu u kojem grmi i pljušti i vije se magla i pada snijeg i valovi su i čisto je nebo, bez oblačka.
Prepoznat ću te po mirisu. U kojem se kovrčaju gomolji, treperi sunčev sjaj i izvija se ko mlada loza na tvom čelu.
Prepoznat ću te po dodiru. Radosnom, nalik komešanju ptića u gnijezdu.
Prepoznat ću te po visokim i gordim riječima, nalik jablanima, koji su iznikli tu zasigurno samo zbog mene i moje neponovljivosti.
Prepoznat ću te po upornosti, velikodušnosti, zaigranosti.
Po malom anđeoskom peru, pješčaniku, tvom poljupcu nalik ružinom grmu, svecu koji svira harmoniku na nekom trgu punom svjetlosti.
Jug i naranče. Zvat ćemo se drukčije.
Al naši će pogledi biti podjednako nagi i mladi, razlistala krošnja, neobuzdana rijeka, vrat koji se produljuje ko podnevna sjenka na kamenu.
Koliko gubitaka. Moje se nebo mijenja. Čas čisto, čas olujno. U materinu. Kada ću se prepustiti. Pomiriti. Dati životu da me nosi poput grančice.
Zašto mu otežavam kad tako me samo lomi.
Tebe u sebi dotičem radosno.
Ostavljam te na svakim koraku kako bi postao običan.
Sebe u tebi dotičem oprezno.
Latice bih najradije privezala.
Nedostajem si onakva kakvom si me volio.
Nekad budem ta.
Pa se smijemo i ludujemo kako je sve moguće i kako strah nije taj koji je vječan,
nego strast, dušo moja,
strast ga pobjeđuje.
Post je objavljen 07.05.2018. u 22:14 sati.