Marketing
Znam da ceka pismo
Ona me zvala vezano za isplatu mirovine.
Nema osobni identifikacijski broj.
To moram objasniti staricici koja lose govori hrvatski i to je razlog zasto volim svoj posao.
Drhtao joj je glas i petljala je francuske i hrvatske rijeci. Ime joj je Marija.
Udala se za Francuza i davno nekad,
sa svojih 18, otisla s njim zivjeti u Pariz.
Govori o Zagrebu onako,
kako ja govorim o prvoj ljubavi.
Sramezljivo, njezno,
zajapureno, pjenusavo.
Ko stikana jastucnica.
Stari parfem.
Izvezen rupcic.
Rodjena je davne 1933.
Od udaje nije dolazila tu.
- Vjerojatno ga vise necu vidjeti,
kaze kao da govori o voljenom.
Bolesna sam i vise ne putujem.
U glasu joj titra profinjenost.
Onaj francuski r rasprskava se
ko mirisna magnolija.
Na sve strane svijeta pikula se njen smijeh.
Mora da krasno pjeva.
Rekla sam joj da Zagreb zasigurno
nije onakav kakvim ga ona pamti.
Drugim rijecima, tvoj voljeni se promijenio.
Ili ga vise nema, cherry.
Kazem joj da sam zaljubljena
u ono sto jos nisam vidjela
i sto ne poznajem.
U Pariz. U francuski.
- Vi biste se tako dobro snasli tu,
smije se, jer se volite smijati i cavrljati.
Sad se smijemo skupa,
jer ja pomisljam
kako ce to zvucati onima
koji slusaju nase razgovore.
Marija zivi u starackom domu.
U gradicu na Azurnoj obali,
Mandelieu la Napoule.
Udovica je.
Na googleu gledam slike.
More. More.More.
Dodjite, kaze ona meni bezbrizno
ko djevojcica.
-Ajde, kaze. Ne cekajte.
Za Bozic mi salje malu preslatku cestitku.
Que cette nouvelle annee
soit pleine de joie et de rires,
de serenite et de bonheurs partages!
Trazim pisma ukrasna gradom.
Zelim je razveseliti.
Trazim lijepe razglednice Zagreba.
Znam da ceka pismo.
Post je objavljen 06.04.2018. u 20:40 sati.