Lukava

utorak, 24.04.2018.



U životu nakon tebe i dalje nosim
Haljine
Al ovog proljeća to više napokon ne smatram
Izdajom
Nego zamišljam kako je
U toj hrpici svilenog tkanja
Slučajno koja nit izbjegla zaboravu, pa
Zapamtila godove tvog prsta
Tako ti ja na sebi i dalje okolo nosim
Tvoje dodire

Cvjetna

subota, 21.04.2018.

CVJETNA



Taj tren, gle
Još drhti u gomoljima

Onako kako se kraljevi spuštaju međ svjetinu
Kako pobjednici ulaze u grad
A žene ih zasiplju laticama
Samozadovoljan osmijeh,
korak lagan, lagan,
Bijela uniforma krojena
po tvojoj želji za životom

I tko ne razumije neka se makne
I ne sudi
I tko se vatre boji
Neka ne ulazi u kuhinju
Jedino što mi možeš
Jest ubiti me
Al što je to
Naspram trena

Dolaziš me eto
Samo vidjeti
Da popijemo kavu i
Gledamo se

I osjećam na sebi te poglede
Iz kojeg su pak ovi filma ispali
Ali
Tvoj pogled
Usredotočen
zavrti me u mjestu
Usisa me u vrtlog tvoje želje
Za životom

Divim ti se Živote
I želim te biti vrijedan
Jedino što mi možeš
Jest ubiti me

Dugo sam se spremala napisati tu pjesmu
Pa se napisala sama
Dok sam se pisala prolazeći
Polagano, polagano
Cvjetnim lijehama kod Esplanade

Raskošne čaše tulipana
Pripadamo li i mi toj ljepoti
Nezaboravne potočnice
Bijeli šlajeri, omamljeni zumbuli
Ljepša si od sveg tog cvijeća
Sunce

A ja ti se divim
Tako ponosna jer si moj, moj
Dok prema meni hodaš
tako svečan ovuda
U tom beskrajnom trenu
Poluprofilno te volim
I s boka
Pišem ti najduža pisma

Jer znam da smo se susretali
kroz živote mnoge
I da ovo je bio tek
samo jedan mali susret
U nizu

Još uvijek i svaki put
Dok prolazim cvjetnim lijehama
Kod Esplanade
Osjećam na sebi taj tvoj pogled
Kao kralj međ svjetinom
Pobjednik s laticama
I nimalo tužno
Ni nostalgično čak
Osjećam ponos
Kakvu sam samo ljubav
imala

Dugo sam se spremala napisati tu pjesmu
I duboko u sebi znam
Bit će ti najdraža








Šumska

srijeda, 18.04.2018.




ŠUMSKA

Bilo je puno šuma šumovitih
u nečijim očima
tih dana....
I doista nisam znala da li se zlati il bakreno crveni
proplanak nečijih misli o meni,
ciklamaste želje,
nečiji zlatasti prsti s nomadskih seoba,

ili me tjera na plač od sreće
miris umorne zemlje koja se sprema na spavanje,
ušuškavajući se lišćem,
zemlje još tople od lješkarenja na suncu....

I tako sam mnogo naučila o sebi
tih dana...
Da ne mogu više nepočešljano hodati svijetom,
sa snažnim odlukama koje ću iznevjeriti prvom prilikom,
ne raspoznajući stablo od šume,
ni šumu od stabla...

Kako spremiti život u pribor za pisanje,
u začine za izradu vruće čokolade,
među ukosnice i sitne gumice za pletenice,
na baršunaste latice maćuhica tamnoplavo bistrih,
poput noći...

i kako bježanje od takvog života zasigurno uvijek dovede
pred gomilu vrata koja je podjednako teško
i otvoriti i zatvoriti...
Pa je kvake tako prokleto teško doseći
uspavanim, nerazgibanim prstima.
I ostaješ vječno neutažene znatiželje,
zauvijek zarobljen u predsoblju,

a vani je još dan,
i to kakav dan....

I tako sam otkrila tih dana...
Da ipak postoji netko tko ima ruke male
skoro poput mojih,
a može njima obgrliti suton pun dima
u samo jednom zamahu,
ispisujući zrakom moje strpljenje kao vlastitu molitvu,
zaklanjajući me cijelu od vjetra kao sitan plamićak,
pa postajem tako mala sa svojim smiješnim htijenjima,
u podnožju tog bezimenog osjećaja kojemu se mogu tek
nijemo diviti,
osjećaja koji će mi nasred ulice poljubiti ruku,
nešto kao ranojutarnje tepanje mjesecu zbunjenom,
kao jesenski smiraj
i koraljna tišina razumijevanja u odsutnosti,
okamenjenoj mudrosti,

i da treptaj nije tek trepTAJ,

kao ni uporno pokrivanje prozeblih koljena
princezi koja se nakon stotinu godina mrazeva
nikako ugrijati ne može
dovoljno.

Nekoc

ponedjeljak, 16.04.2018.



Nekoć su rijeke bile mokre,
suze radosnice meke,
pronosile mirise mojih obala
propupalim njedrima,
cvale šljunkom i travama,
rijeke,
ti čudesni i brižni pripovjedači !

Nekoć su sve rijeke vodile samo jednom
moru,
i u to sam duboko vjerovala,
kao i drugi veslači,
tek malo vrludanja šipražjima,
gizdanja velikim gradovima,
snatrenja o dalekim putovanjima,
i nosile su svjetlost
domu svome.

Nekoć je i on gledao u rijeku,
smiruje me, govorio je,
i bilo je tako zanosno što je ta
njegova
velika,
smirujuća, smaragdna i moćna rijeka,
nekako sastavljena od dijelova
moje manje, tanje, krhkije rijeke,
i što nas u svim tim
gadnim godinama razdvojenosti,
upravo njih dvije povezuju u jedno,
ko ljude od vode,
prožimajuće ljude,
bez mostova ili drugih zdanja
koja bi se mogla
urušiti.

On je tekao u meni,
ja sam se prostirala njime,
bez opiranja,
i zajedno činili smo ocean,
neodvojiv, neodjeljiv, radostan.

Mislila sam, nakon njega,
nikoga više neću tako zavoljeti.
I zauvijek ću bolno
žedna ostati.

Danas,
tu rijeku kojom sam tekla,
koja me vršcima virova svojih
prva takla
i nikada me ne potopila,
koja je prva nahranila obronke moje čednosti,
pa me nastavila mirno tkati,
naučila voljeti bez ostatka i srama,

nosim na rubovima haljine,
njome zalijevam cvijeće dragih uspomena
i njoj se uvijek prvo zahvalno pomolim
kada sam sama.

Kad puknu rebra

četvrtak, 12.04.2018.



Kad puknu rebra
ti unutra
savij gnijezdo,
posadi nesto,
othrani pticu,
nacrtaj kucu

Bol je neizdrziva
Gleda te ocima tvog djeteta, jedinog
Preko stakla oci potocnice
Prsti maleni, prsti koje si ljubila
Koji ces dio smetnuti s uma
da boli
Manje
Da boli izdrzivije
Otkrij mi

Kad puknu rebra
moja mama place
Ona koja je stup obitelji
Koja je u pedesetim radila spagu na moje oci
A to kako je pjevala dok je kuhala
To kako je fuckala
Kako se gromko smijala
To vec pripada mojim pjesmama

Mene boli dusa, nju bole rebra
Slomljena
Dok je brala narcise
na padini ispred kuce,
ne odozdo ko sav posten svijet,
nego odozgo,
tocno onako kako ja placem

Moras pustiti da djeca odrastu, jel tako
A onda poslije
Dozvoliti i da ti roditelji ostare
Budu nemocni
Traze tvoju pomoc, tvoje ruke, tvoj smijeh
Pelene
Nesto vece od onih koje su oni stavljali
Tebi
Sve nesto moras pustiti
Pa za sto da se primis onda
K vragu

Sad ti moras raditi spagu u pedesetim
Pjevati dok kuhas
Gromko se smijati

U puknutim rebrima saditi nesto
Saviti gnijezdo
Othraniti pticu
Nacrtati kucu

Mislim, red je






Obicno

srijeda, 11.04.2018.

OBIČNO

Ne znam samo
kako si me
to točno naumio voljeti
obično
mene tako
neobičnu
dragi
i otkad je to
stalno i zauvijek
obično

Jer meni je sve neobično
ako te volim
sve je neobično, čuješ li,
I onaj vrtuljak u parku i ona djevojčica u crvenom kaputu
i onaj mladić koji čita knjigu na klupi
i ono bolno ružičasto stablo magnolije
koje će
sasvim sigurno umrijeti od vlastite ljepote
nakon što milijun puta zadrhti od žudnje svatko
tko ga vidi
a voli
neobično
i onaj kipić na vrhu zgrade
što ga znalački zasjaji suton
I ovaj vjetar isto
koji udara u glavu u vrat
podižući oblake na putovanja
i tvoja lijeva ušna resica
i moj vrat
i kosa koju si poljubio
i lijeva obrva
i kiša i kiša
i moja tvoja nova bora

Ne znam kako si to samo zamislio
mene voljeti obično
mene obično
bez gladi stalne
žeđi neutažive
kad dotičeš me pogledom mjestima
gdje se presijecaju moji meridijani
pa staneš usnama
na točkama svih mojih
glavnih gradova
da li je to slučajno
da li je to obično
ne znam
kako si to sa mnom točno zamislio
moja ljubavi


Papir za pisanje

ponedjeljak, 09.04.2018.



Moja Marija danas je ispunila zahtjev za OIB najbolje sto je znala i poslala mi ga.
Citko je.
Negdje sam malo popravila.
Dobro je.
Zatrazit cemo brzim putem, jer sve se moze.
To se obicno cini za one stranke koje vicu, prijete i idu do ravnatelja.
U mojoj referadi, sve Marije ce biti sretne i nece morati vikati, niti prijetiti.
Ono sto zelim je,
u svom ovom kaosu i besmislu,
zadrzati i provoditi svoj standard ljudskosti.
I to me neizmjerno veseli.
Ta moja mjera gradjanskog neposluha,
u kojemu jedino postujem i volim pojedinca, covjeka.
Nasla sam divan papir za pisanje.
Danas joj je rodjendan.
A ne 04.09. kako se vodi u nasim evidencijama.
Nema slucajnosti.


Znam da ceka pismo

petak, 06.04.2018.



Ona me zvala vezano za isplatu mirovine.
Nema osobni identifikacijski broj.
To moram objasniti staricici koja lose govori hrvatski i to je razlog zasto volim svoj posao.
Drhtao joj je glas i petljala je francuske i hrvatske rijeci. Ime joj je Marija.
Udala se za Francuza i davno nekad,
sa svojih 18, otisla s njim zivjeti u Pariz.
Govori o Zagrebu onako,
kako ja govorim o prvoj ljubavi.
Sramezljivo, njezno,
zajapureno, pjenusavo.
Ko stikana jastucnica.
Stari parfem.
Izvezen rupcic.
Rodjena je davne 1933.
Od udaje nije dolazila tu.
- Vjerojatno ga vise necu vidjeti,
kaze kao da govori o voljenom.
Bolesna sam i vise ne putujem.
U glasu joj titra profinjenost.
Onaj francuski r rasprskava se
ko mirisna magnolija.
Na sve strane svijeta pikula se njen smijeh.
Mora da krasno pjeva.
Rekla sam joj da Zagreb zasigurno
nije onakav kakvim ga ona pamti.
Drugim rijecima, tvoj voljeni se promijenio.
Ili ga vise nema, cherry.
Kazem joj da sam zaljubljena
u ono sto jos nisam vidjela
i sto ne poznajem.
U Pariz. U francuski.
- Vi biste se tako dobro snasli tu,
smije se, jer se volite smijati i cavrljati.
Sad se smijemo skupa,
jer ja pomisljam
kako ce to zvucati onima
koji slusaju nase razgovore.

Marija zivi u starackom domu.
U gradicu na Azurnoj obali,
Mandelieu la Napoule.
Udovica je.
Na googleu gledam slike.
More. More.More.
Dodjite, kaze ona meni bezbrizno
ko djevojcica.
-Ajde, kaze. Ne cekajte.
Za Bozic mi salje malu preslatku cestitku.
Que cette nouvelle annee
soit pleine de joie et de rires,
de serenite et de bonheurs partages!

Trazim pisma ukrasna gradom.
Zelim je razveseliti.
Trazim lijepe razglednice Zagreba.
Znam da ceka pismo.

Mostovi

utorak, 03.04.2018.



A i ti Mostovi..nikada nisam i nisam
razumijela niti voljela taj film!
Dok ga nisam prozivjela.
Moras strasno paziti sto i kako ne volis.
I on i ona isli su mi tu strasno na zivce.
Mislim..pa di ulijeces...mislim ...pa znas da nije u redu.
A i ta ljubav i to kako ne bira ni vrijeme ni mjesto, uvijek neki los tajming, i to kako ti se samo bahato i nepristojno useli pod krov, kozu, nokte, to kako te zavrti, raspameti, izbije zrak iz pluca da bi ti odmah zatim vratila, ko u taktovima bossa nove, ono najnjeznije pripadanje...A nisi je zvao, banula je. Drsko te gleda s prekrizenim nogama i kaze: nemas ti pojma.
I nemas.
I dok ona oblaci novu haljinu samo za njega, a on je gleda ko Nestvarnost, ja se gusim u suzama, jer pitam se hoce li me itko ikada vise tako gledati.
Sigurnost koja se dogadja tek jednom u zivotu.
Kad se sve poslozi, kad se utiru putevi samo da se vi..sretnete.
Pa Francesca kaze ono poznato i racionalno, kako smo svi zbroj svojih odluka..i tu me presijece prepoznavanje.
Jebes ljubav koja moze nekoga unesreciti.
Pa radije unesrecis sebe.
E tako.

Nikad nisam voljela te Mostove.
Moras strasno paziti sto i kako ne volis.

Pik pas za mene

ponedjeljak, 02.04.2018.

Prica jedno, ponasa se drukcije.
Kao da je odnos takmicenje
u kojem pobjedjuje
Onaj tko se ne zaljubi
Pazljiv je i bilo bi lako prepustiti se
Prosto ko perce ispalo iz gnijezda
Al te sam igre davno prosla
I glupo mi je da me se stalno uvjerava
Da sam se zaljubila
Kad nisam brate sestro
Htjela sam uzivati u trenu
Htjela sam nam napuniti sve salice
Da poslije nemamo brige s kuhanjem
Htjela sam..
Gledati se ocima mjeseca srebrnjaka
A on je djecak
Ako nije noc, onda je dan

I sto on moze znati o ovakvim zenama
Ajmo, ruku na srce

I tko se nije skrio
Magarac je bio
Iza pika ne pali
Triput zmiri
Ja idem

Stojim iza pika
I spasavam se


Pa onda triput zmirim i razlijevam
Gorke zenske suze



<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.