Zakon o izvlaštenju

Nakon primjene ustavnog zakona o državnom interesu po kojem su vršili (prisilno) izvlaštenje zemljišta i objekata na trasi (budućeg/sadašnjeg/nedovršenog) autoputa, niti deset godina od dovršetka dionice Zagreb-Split, ista ta država koja je izvlaštenje proglašavala javnim interesom (zašto bi netko morao pristati na izvlaštenje zbog javnog interesa?, tko zna što je javni interes?) su proglasili cjelokupni projekt (time i ustavni zakon o izvlaštenju) ne interesantnim za opće dobro i pokušali autoput prodati ili dati u koncesiju s garancijama o dobiti za privatne vlasnike/koncesionare ili pokrivanju gubitaka u slučaju ekonomske neisplativosti.
Nitko nikad nije prodao ili ustupio neki objekt zbog neisplativosti, a da je pri tom garantirao dobit drugoj strani.

To se zbilo ne tako davno, pa začuđuje (nakon svježih sjećanja na državnu bezobzirnost) prepravka zakona o izvlaštenju, pri kojem i dalje predlagač zastupa pravo države prisiliti bilo koga na izvlaštenje, iako (po svojim kadrovima) država nije sposobna proračunati isplativost ni autoputa i zorno nam pokazuje kako ima pravo oduzeto prodati prvom prigodom, a o kadrovima koji će proglašavati javni interes (sve je zakonom u rukama povlaštenih kadrova) ne treba govoriti.

Tržište nekretninama i uporaba nekretnina u gospodarskim aktivnostima je razlog zbog kojeg nema ispravne tržišne procjene (zbog rizika koji prate te djelatnosti). Država ovim zakonom prisiljava vlasnike na mogući gubitak viška vrijednosti zbog mogućeg porasta vrijednosti nekretnine u budućnosti (na koji bi vlasnik, svjestan varljivosti tržišta, samovoljno pristao). Ovaj zakon ne dozvoljava vlasniku poslovni rizik (i time mu bitno uskraćuje ustavna prava).

Jedite *ovna! (četnici)

Oznake: ustavni zakon, razvlaštenje, autoput, javni interes, prodaja autoputa, garancija, državni (povlašteni) kadrovi, poslovni rizik, ustavna prava