03

nedjelja

prosinac

2017

Svi sveci Bosne



Stvarne okolnosti ratova i sukoba u BiH


Strategija Hrvatske u BiH i Hrvata BiH prema toj državi je utemeljena na humanim zasadama zabrane rata i dozvoljene obrane u slučaju vojne agresije.




Rat u BiH (iako je BiH bila u ratu i prije napada na BiH, jer se JNA i srpska paravojska koristila teritorijem BiH za napad na Republiku Hrvatsku) je stvorio dvije strane - napadača i napadnutu stranu. Napadač je srbo-četnička paravojska i JNA, napadnuti su Hrvati Bošnjaci.
Silina tog napada je uvjetovana vojnom opremljenošću JNA i Srba (kojima je JNA bila naklonjena).
Činjenično je sva vojna moć bila skoncentrirana u rukama napadača.

UN je (iako poveljom obavezan) u početku taj rat potpuno neupućen smatrao legitimnim činom svoje članice (Jugoslavije) u rješavanju unutarnjeg pitanja. Promatračima i angažmanom međunarodnih pregovarača, taj je stav progradirao do priznavanja novih država i raspada Jugoslavije. Pogrešno smatrajući ravnomjerno raspoređena vojna sredstva po teritoriju Jugoslavije, s obrazloženjem zaustavljanja ratnog sukoba, UN je izglasala rezoluciju o embargu izvoza oružja u države bivše Jugoslavije.
Diplomatska sporost UNa, kriva predodžba o ustroju svoje (bivše) članice i agresija (koja je zbog uvezane diplomacije) koristila nesnalaženje UN tijela prijetila je humanitarnom katastrofom.

Strategija Hrvatske i Hrvata (iz RH i iz BiH) o ograničenom i kontroliranom, ali dogovorenom, sukobu s bošnjacima (muslimanima), s javno iskazanim ciljevima etničkog čišćenja i zločinačkog pothvata, ratna je varka usmjerena protiv srbo-četničke JNA i srpske paravojske, diplomatskih snaga koje su prikrivale srbo-četničku i JNA agresiju (Rusija, Srbija).
Obrat u obrani od agresije je, činjenično, smanjio intenzitet (srpske) agresije i ostvario dodatno vrijeme (potrebno za funkcioniranje tijela međunarodne zajednice). Zaustavljanje hrvatsko-bošnjačkog sukoba je slijedila pojačana srpska agresija (blokade i razaranja Sarajeva, opsada i osvajanje Srebrenice, opsada Bihaća, ... )
Jedina šteta je formalno-pravno dokaziva "krivnja" svetaca Bosne (Tuđmana, Šuška, Bobetka, Petkovića, Praljka, ...). Svi odreda su katolici, koji su bili spremni ponijeti križ (krivnje) kako bi spasili svoju braću u Bosni Hercegovine. A braća su im svi miroljubivi ljudi u BiH.

Pravo na obranu i strategija obrane u uvjetima siline napada kojem je cilj bio genocid i potpuno uništenje Hrvata i Bošnjaka, u uvjetima potpune bespomoćnosti, prouzročila je sukob nižeg inteziteta i time su smanjena (a ne povećana) stradanja civilnog stanovništva, smanjena bespotrebna stradanja vojnika.
Sud ICTY je formalno-pravno ocjenjivao učinak, potpuno pogrešno procijenio stvarne događaje i posljedice (svrha kaznenog gonjenja ratnih zločinaca je smanjivanje stradanja i patnje u ratovima), a s moralnoga je gledišta potpuno nesposoban ocijeniti događaje kojim se bavio.

Osobe osuđene za udruženi zločinački pothvat (u koje ne računam socijalističkog đaka Prlića, nedoraslog kriznoj situaciji, u službi određenih snaga, svjedočio o Tuđmanovim, Šuškovim ili nečijim drugim izjavama potvrđujući ispravnost njihove pretpostavke o prikrivenom zločinačkom poduhvatu agresije i diplomatskog prikrivanja srpske agresije) su sveci Bosne.
Založili su svu svoju sposobnost i energiju u zaustavljanju agresije, koju je UN propuštao. Niti vrijeme od 23 godine od završetka sukoba nije dostatno tijelima UNa za ispravno sagledavanje tog sukoba.
Time je napravljena nepopravljiva šteta UN-u i međunarodnom pravu.

Praljak je svojim neprihvaćanjem osude potvrdio svoju svetost. I još jednom skrenuo pozornost Svijeta na sve svece Bosne.
Bosnu su spasili sveci, a ne međunarodna zajednica.

(Sjetimo se samo sramne uloge UN snaga u Srebrenici.)

„Navik on živi ki zgine pošteno“




25

nedjelja

listopad

2015

Hoće li katolička crkva javno pozvati na rušenje crvene nemani!?



Čiji su neodlučni glasači
Ili o utjecaju katoličke crkve na državnost



U Hrvatskoj nije obavezno glasovanje. Glasači po vlastitoj savjesti odlučuju o vlastitom izlasku na izbore.

Onaj tko ne iskoristi biračko pravo (mada je i neizlazak na glasovanje biranje) uobičajeno se smatra neodlučnim biračem.
U Hrvatskoj je odaziv glasača promjenjiv (od 30 do 60%).

Neodlučnost birača produkt je mnogih čimbenika. Jedan od razloga je katoličanstvo Hrvata. (Katoličanstvo u sebi nosi podijeljen osjećaj za nacionalno.)
Veliki broj (postotak) neodlučnih glasača kontrolira katolička crkva. Nesposobnost odlučiti se na političkim izborima proizlazi iz složene duševne borbe (vjerskog) svjetonazora i svakodnevne praktičnosti (mada se oni ne sukobljavaju).
Što je onda razlog (političkoj) neodlučnosti? Složenost unutarnjeg svijeta (koji se nužno ne mora razviti u duhu vjerskog nauka, ali svakako pojedince stvara osjetljivijim od podnošljive svakodnevne osjećajnosti potrebne za život zajednice).

Kao Hrvat, katolik pitam se kako moja subraća mogu podnositi političko zlostavljanje nad katolicima Hrvatima koje provodi ateistička nenarodna (orjunaško-titoistička) politička manjina?
Nismo pred političkim izborima na kojima su (i po katoličkom nauku) zastupljene legitimne političke opcije. Izbori su (u Hrvatskoj) borba protiv zla, borba za ljudsko (u nama). Sukob narodne i nenarodne (neljudske) volje.
Katolici su obavezni (u skladu s vlastitim vjerskim učenjem) stati na stranu dobra ...

Hoće li katolička crkva (s moralnog stajališta) javno osuditi nenarodnu politiki i pozvati (neodlučne) glasače na rušenje crvene nemani!?

Tko sada zabrlja, neće se oprati do kraja života


Oznake: katolici, Crkva, izbori, izbor savjesti