Rat u BiH (iako je BiH bila u ratu i prije napada na BiH, jer se JNA i srpska paravojska koristila teritorijem BiH za napad na Republiku Hrvatsku) je stvorio dvije strane - napadača i napadnutu stranu. Napadač je srbo-četnička paravojska i JNA, napadnuti su Hrvati Bošnjaci.
Silina tog napada je uvjetovana vojnom opremljenošću JNA i Srba (kojima je JNA bila naklonjena).
Činjenično je sva vojna moć bila skoncentrirana u rukama napadača.
UN je (iako poveljom obavezan) u početku taj rat potpuno neupućen smatrao legitimnim činom svoje članice (Jugoslavije) u rješavanju unutarnjeg pitanja. Promatračima i angažmanom međunarodnih pregovarača, taj je stav progradirao do priznavanja novih država i raspada Jugoslavije. Pogrešno smatrajući ravnomjerno raspoređena vojna sredstva po teritoriju Jugoslavije, s obrazloženjem zaustavljanja ratnog sukoba, UN je izglasala rezoluciju o embargu izvoza oružja u države bivše Jugoslavije.
Diplomatska sporost UNa, kriva predodžba o ustroju svoje (bivše) članice i agresija (koja je zbog uvezane diplomacije) koristila nesnalaženje UN tijela prijetila je humanitarnom katastrofom.
Strategija Hrvatske i Hrvata (iz RH i iz BiH) o ograničenom i kontroliranom, ali dogovorenom, sukobu s bošnjacima (muslimanima), s javno iskazanim ciljevima etničkog čišćenja i zločinačkog pothvata, ratna je varka usmjerena protiv srbo-četničke JNA i srpske paravojske, diplomatskih snaga koje su prikrivale srbo-četničku i JNA agresiju (Rusija, Srbija).
Obrat u obrani od agresije je, činjenično, smanjio intenzitet (srpske) agresije i ostvario dodatno vrijeme (potrebno za funkcioniranje tijela međunarodne zajednice). Zaustavljanje hrvatsko-bošnjačkog sukoba je slijedila pojačana srpska agresija (blokade i razaranja Sarajeva, opsada i osvajanje Srebrenice, opsada Bihaća, ... )
Jedina šteta je formalno-pravno dokaziva "krivnja" svetaca Bosne (Tuđmana, Šuška, Bobetka, Petkovića, Praljka, ...). Svi odreda su katolici, koji su bili spremni ponijeti križ (krivnje) kako bi spasili svoju braću u Bosni Hercegovine. A braća su im svi miroljubivi ljudi u BiH.
Pravo na obranu i strategija obrane u uvjetima siline napada kojem je cilj bio genocid i potpuno uništenje Hrvata i Bošnjaka, u uvjetima potpune bespomoćnosti, prouzročila je sukob nižeg inteziteta i time su smanjena (a ne povećana) stradanja civilnog stanovništva, smanjena bespotrebna stradanja vojnika.
Sud ICTY je formalno-pravno ocjenjivao učinak, potpuno pogrešno procijenio stvarne događaje i posljedice (svrha kaznenog gonjenja ratnih zločinaca je smanjivanje stradanja i patnje u ratovima), a s moralnoga je gledišta potpuno nesposoban ocijeniti događaje kojim se bavio.
Osobe osuđene za udruženi zločinački pothvat (u koje ne računam socijalističkog đaka Prlića, nedoraslog kriznoj situaciji, u službi određenih snaga, svjedočio o Tuđmanovim, Šuškovim ili nečijim drugim izjavama potvrđujući ispravnost njihove pretpostavke o prikrivenom zločinačkom poduhvatu agresije i diplomatskog prikrivanja srpske agresije) su sveci Bosne.
Založili su svu svoju sposobnost i energiju u zaustavljanju agresije, koju je UN propuštao. Niti vrijeme od 23 godine od završetka sukoba nije dostatno tijelima UNa za ispravno sagledavanje tog sukoba.
Time je napravljena nepopravljiva šteta UN-u i međunarodnom pravu.
Praljak je svojim neprihvaćanjem osude potvrdio svoju svetost. I još jednom skrenuo pozornost Svijeta na sve svece Bosne.
Bosnu su spasili sveci, a ne međunarodna zajednica.
(Sjetimo se samo sramne uloge UN snaga u Srebrenici.)